Ma kakvo bilo, sjećanje lako može donijeti nevolju. Proveli ste deset minuta na intervjuu za posao, a onda se sjetite nezgode iz prošlosti: kako ste prosuli kafu, neuspjeli pokušaj duhovitosti. Dvoje ljudi stupaju u brižnu ljubavnu vezu, a zatim počinju da naviru sjećanja o prethodnom partneru koji je bio nasilan.
Zašto takvi događaji ne mogu da se utope u druga sjećanja? Scene, zvuci i osjećaji ostavljaju dublji neurološki trag ukoliko su praćeni snažnim emocionalnim odgovorom; to nam pomaže da u budućnosti izbjegnemo određena iskustva. Sjećanje služi da zaštiti, da usmjerava ponašanje u budućnosti.
Ali i zaboravljanje može da štiti. Većina ljudi uspijeva da pronađe način da zakopa, ili makar preoblikuje, većinu ružnih sjećanja. Može li se taj proces nekako ubrzati ili optimizovati?
Možda. Novo istraživanje pokazuje da se neke stvari mogu ciljano zaboraviti, iako je to kontraintuitivno.
Zaboravljanje se dugo posmatralo kao pasivni proces nazadovanja, ali i kao neprijatelj učenja. Ispostavlja se, međutim, da je zaboravljanje dinamička sposobnost od krucijalne važnosti za povratak sjećanja, mentalnu stabilnost i održavanje osjećaja identiteta. To je zato što je pamćenje dinamički proces. Na biohemijskom nivou, sjećanja se ne izvlače sa polica kao posložene video-kasete, već ih mozak rekonstruiše.
“Kada se prisjećamo nečega, taj proces prisjećanja aktivira biohemijski proces koji reorganizuje uskladišteno sjećanje“, kaže André Fenton, neurolog sa Njujorškog univerziteta.
Ovaj proces na duže staze može poboljšati tačnost sjećanja. Aktiviranje sjećanja čini ga u isto vreme krhkijim i ranjivijim na promjene. Tu dolazi namjerno zaboravljanje. Ne radi se o brisanju sjećanja, već mijenjanju: postepeno revidiranje i preusmjeravanje sjećanja, uz mogućnost da se centralni događaj zamagli, izblijedi. Namjerno zaboraviti znači sjećati se drugačije, sa svrhom. Naučnici i terapeuti smatraju da je namjerno zaboravljanje sposobnost koja se može uvježbati i ojačati.
U novom istraživanju tima koji je predvodila Tracy Wang, doktorantkinja psihologije na Univerzitetu u Texasu, u Austinu, 24 ispitanika sjedjela su u mašini za snimanje mozga dok su radila test memorije.
Eksperiment je podrazumijevao da svaki subjekat prouči oko 200 slika, prikaze lica i scena, da lica identifikuje kao muška ili ženka, a da za scene utvrdi da li se odnose na unutrašnji prostor ili spoljašnji.
Svaka slika pojavljivala se na nekoliko sekundi, a zatim nestajala. Ispitanici su dobili zadatak da se sjete slike ili je zaborave. Nakon nekoliko sekundi, pojavila bi se naredna slika.
Skener mozga fokusirao se na aktivnost u slepoočnom moždanom režnju i senzornom korteksu, oblastima koje se aktiviraju kada se osoba usredsredi na jednostavne slike poput onih koje su date ispitanicima.
Kada su ispitanici završili sa pregledanjem slika, napravili su malu pauzu, a zatim im je dat test. Dobili su novi set slika – sačinjen od onih koje su već vidjeli i potpuno novih – sa zadatkom da odrede koliko su sigurni da su već vidjeli slike. Dobro su prošli: prisjetili su se između 50 i 60 odsto slika za koje im je rečeno da pokušaju da ih upamte, a uspješno su zaboravili oko 40 odsto slika koje su pokušavali da izbrišu iz sjećanja.
Kada je moždana aktivnost ispitanika, kao mjera mentalne pažnje, bila naročito visoka ili niska, uglavnom se poklapala sa neuspjelim pokušajem da se određena slika zaboravi. Koncentracija i trud da se neželjeno sjećanje zaboravi nisu mu pomogli.
Da bi se sjećanje zadržalo, a zatim izblijedjelo, potrebna je optimalna količina mentalne pažnje, ni previsoka, ni preniska. Morate da, makar malo, zapamtite, da biste zaboravili.
“Ovo ukazuje na potpuno nov način uspješnog zaboravljanja”, zaključili su autori istraživanja. “Da bi se sjećanje zaboravilo, njegova mentalna reprezentacija treba da se podstakne kako bi pokrenula slabljenje sjećanja.”
Lily Sahakian, profesorica psihologije na Univerzitetu u Illinoisu koja nije učestvovala u istraživanju, kaže: “Ideja da sjećanja moraju da ojačaju prije nego što oslabe je iznenađujuća, zato što nije u skladu sa našim pretpostavkama o tome na koji način sjećanje funkcioniše. Ali radi se o veoma ubjedljivom otkriću, tako da nastavljamo da radimo na tome.”
Ovaj uvid u mehanizme pamćenja nadovezuje se na sve veći broj dokaza koji se kose sa linearnim modelom zaboravljanja koji podrazumijeva da manje mentalne pažnje znači manje pamćenja. Taj model, kako se čini, važi za pojedine vrste sjećanja; odlučno ignorisanje je centralno u strategiji zaboravljanja poznatoj kao potiskivanje.
Druge strategije nisu striktno linearne, te zahtijevaju aktiviranje sjećanja.
Jedna od strategija je supstitucija: namjerno povezivanje neželjenih sjećanja sa drugim mislima pomaže da se neželjeni sadržaj kasnije povrati u drugačijem obliku. Neko ponižavajuće sjećanje, na primjer, moglo bi da bude oslabljeno tako što bismo se manje fokusirali na osjećaj stida, a više na prijatelje koji su nam kasnije pružili podršku.
Naučnici još uvijek nisu utvrdili koje su strategije najadekvatnije za određene vrste neželjenih sjećanja. Dalji razvitak i bolje razumijevanje ovog fenomena bilo bi dar za terapeute koji rade sa ljudima koji imaju sjećanja na traumu, stid ili zanemarivanje.
Takva sjećanja ne blijede; ona ostaju tu, bilo kao živopisne slike, ili u podsvijesti, ili kao djelimično svjesni izvori tuge i očajanja. Zadatak terapeuta je da svog pacijenta sprovede kroz ova sjećanja na takav način da se njihova žaoka umekša, umjesto da se osjećanje intenzivira – što je često rizičan i bolan proces.
Gerord Louis-Peackok sa Univerziteta u Texasu, koautor istraživanja, kaže da njegova laboratorija planira da korištenjem neurološke povratne sprege u realnom vremenu navede ljude u mentalno stanje koje novo istraživanje predviđa: ni previše, ni premalo mentalne pažnje, kako bi mogli da barataju svojim sjećanjima. “Nadamo se da će moći da kažu sebi ‘misli više’ ili ‘misli manje’ kako bi došli do tačke u kojoj će moći da zaborave”, kaže Peackok.
(TBT, The New York Times)