Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Pošto sam se veoma mlad suočio sa progonom zbog verbalnog delikta, jer mi je 1983. brat osuđen po osnovi famozonog člana 133. Krivičnog zakona SFRJ, pa i sam bivao hapšen i progonjen evo, kako tad tako dan danas se borim i nosim sa tim. Mogu reći da su baš ovih dana, valjda je proljeće vrijeme pojačane paranoje, kulminirali progoni režima protiv mene jer nakon fizičkih napada koji sam pretrpio u par navrata, nakon izborne kampanje protiv mene i portala The Bosnia Timesa podneseno je 15-tak tužbi za klevetu, tako da sam po pravilu sedmično 3-4 dana na sudu.
ZBOG TEKSTA O DŽENANU MEMIĆU
Za sada se uredno odazivam i pokušavam dokazati neosnovanost tužbi, ali sve više sam pesimista i sve manje vidim smisao odlaska na ročišta. Prvo stoga što ovakav zakon o kleveti naprosto omogućava sudijama da se ponašaju konformistički tumačeći tekstove i činjenice vrlo rigidno, posebno u segmentu nanošenja duševne boli, odnosno narušavanja ugleda i časti tužitelja. Zaista je smiješno kako i na koji način neki sudski vještak može dokazati koliki je nečiji ugled i kakvu čast neko uživa u ovoj državi i gradu te kako se zadobija duševna bol na osnovu inkriminiranog teksta.
Ono što je veoma opasno po novinare jeste spoznaja da je ovakav zakon donesen prije interneta i društvenih mreža, a da sudije tumače taj zakon u duhu prošlog stoljeća.
Ali, to je, kako vidim fenomen i u regionu. Vidim da su se hrvatski novinari pobunili i da su odlučili organizirano se odbraniti od zakona kojima se štiti tajkuni i kriminalci u politici a progone novinari. Navodno je protiv hrvatskih novinara podneseno oko 1600 tužbi.
Kod nas u Sarajevu nema takvih naznaka. I to što se meni dešava, nažalost pokazatelj je odsustva novinarske solidarnosti.
Ovo je samo kroki mog problema jer sam objavljivao tekstove kojima se raskrinkavaju kriminalne skupine i režimski tajkuni, kao kritičke osvrte na vehabijski ekstremizam.
Nažalost, prijetnje koje sam dobivao na društvenim mrežama dokumenitrao sam i predao osobno Bakiru Izetbegoviću, a da on nije ništa poduzeo niti je osudio napad na mene. Dok je njegov otac rahmetlija Alija Izetbegović govorio da je bolje da stotinu krivih bude na slobodi nego jedan nevin u zatvoru, dotle njegov režim drži na slobodi stotine kriminalaca, a svim silama pokušava mene ušutkati i uništiti portal The Bosnia Times.
Pošto vjerujem da je komunsitički verbalni delikt omogućio genocid nad Bošnjacima, a da je sadašnji zakon o kleveti gora varijanta famoznog člana 133. Krivičnog zakona komunističke Jugoslavije, sami zamislite kakva nas budućnost čeka ukoliko se nastavi ovaj zakon primjenjivati. Mislim da je moj problem, bolje reći moj crimen kad sam napisao tekst o ubistvu mladića Dženana Memića kojim sam prekinuo šutnju cijelog grada o ovom gnusnom ubistvu. Tim tekstom sam se zamjerio ne samo tužilaštvu i policijsko-režimskim strukturama već i nekim moćnim sarajevskim tajkunima, inače „uglednim članovima SDA“ kako im sam Bakir Izetbegović voli tepati.
Dobro, nek’ ja ne uspijem odoljeti tom pritisku i nek’ drakonskim presudama frustrirane sudij(inc)e sudjeluju u ušutkavanju i gašenju portala time što me novčano kažnjavaju za klevetu, ali nisu svjesni/e da time dovode svoju djecu u opasnost i da će, ne daj Bože, doživjeti Dženanovu sudbinu. Kao što ni Edina Rešidović nije bila svjesna šta čini iako je „samo radila po zakonu“, kako se naknadno pravdala.
Mnogi su mi zamjerili kad sam rekao da mi je svega „preko glave“ i da sam pogriješio kad sam idealima borbe za slobodu dao prednost nad sigurnošću. I dalje sam takvog stajališta iako ne mogu iz ovih „opanaka u koje sam se obuo“ još od kada sam se kao zaneseni mladić borio protiv komunističke represije.
Stoga sam, na primjer, pisao pisma Bakiru Izetbegoviću da se zauzme kod Recepa Tayyipa Erdogana da pusti na slobodu Alija Bulaca, jednog od najvećih živućih islamskih intelektualca. To nije „pilo vode“ i kako sam informiran Bulac je dobio 8 godina zatvora. Kako čujem u Turskoj je danas 210 novinara u zatvorima. A ono zbog čega nikako ne mogu izreći pohvalnu riječ za Erdoganovu politiku, bez obzira što sam ga u početku podržavao, jest saznanje da oko 700 žena sa bebama izdržava zatvorske kazne iako po turskim zakonima trudna žena ne može boraviti iza rešetaka.
BOSNA KAO „CARSTVO SAVJESTI“
Može se meni sviđati ili ne sviđati Erdoganova politika, mogu čak i pogriješiti u procjenama da li je dobro po Bosnu i Hercegovinu što se Erdogan toliko približio Putinu, ali to je marginalno pitanje u odnosu na pitanje građanskih sloboda. Nigdje kao islamskom svijetu ne uspijevaju diktature niti diktatori brutalnije završavaju. Moj problem i moj bol je brutalnost koju preživljavaju muslimani u takvim diktaturama diljem islamskog svijeta i ništa više.
S druge strane, dužnik sam slobodoumnim intelektualcima, poput Guntera Grassa, odnosno Predraga Matvejevića, koji su pisali pisma/peticije komunističkim vlastodršcima tražeći od njih da oslobode muslimanske intelektualce, posebno moga brata tada mladog pjesnika. Tako je moj brat i oslobođen, što znači da su komunisti više respektirali evropske intelektualce od naših vlastodržaca.
Svjestan sam da u Evropi više nema ljudi poput Guntera Grassa i stoga ne očekujem da će iko od vajnih evropskih liberala i njihovih ispostava u Sarajevu dići glas i zaštititi me. Tim gore po njih i njihovu Evropu. Mada ima nekih naznaka da se baš Evropljani žele angažirati i podržati slobodnomisleće muslimanske intelektualce, na šta ukazuje i imenovanje Amal Clooney od strane britanske vlade za zaštitu novinara i medijskih sloboda u svijetu. Priznajem da su neki od tih liberalnih evropskih krugova pokazali interes za moj slučaj. Pitali su me zbog čega sam postao oponent politici Bakira Izetbegovića, na šta sam im odgovorio jednom frazom: „Kad diktatura postaje fakat, revolucija je obaveza!“ To može biti moj osobni motiv borbe protiv ovog režima, ali svi oni koji nisu svjesni da Bosna i Hercegovina, odnosno sami bosanski muslimani mogu opstati na Balkanu, kao svjetskom epicentru islamofobije, samo kao „carstvo savjesti“, što podrazumijeva apsolutnu vladavinu ljudskih prava, sjeku granu na kojoj sjede. Sve druge političke vizije Bosne i Hercegovine su mitovi i predrasude!
(TBT)
