Radko Polič, jedan od najvećih filmskih i pozorišnih glumaca bivše zemlje, dobitnik svih najvažnijih jugoslavenskih i slovenskih nagrada, elokventan, strastven, nekonvencionalan i duhovit sugovornik te oštar i beskompromisan kritičar političara i njihovih poteza, nakon što je doživio kliničku smrt, operirao srce i dobio osam stentova, ponovno je u akciji i upravo u Zagrebu snima novi film radnog naslova “Pamtim samo sretne dane”. Film režira Nevio Marasović, a uz Poliča igraju još Zlatko Kićo Burić, Doris Šarić Kukuljica, Alma Prica, Vinko Kraljević, Franjo Kuhar, Milan Štrljić, Janko Volarić Popović, Živo Anočić i mnogi drugi. Snimanje filma još je obavijenom tajnom, jer su se “tako dogovorili”, no Polič nam otkriva da je na setu zabavno i da uživa u radu. Inače, Polič je do sada sudjelovao u više od 150 filmova i kazališnih predstava, a starija publika ga možda najviše pamti po ulozi Kapetana Ditricha iz serije “Balkan ekspres” i Janeza u “U raljama života”, dok su ga mlađe generacije upoznale u Mirkovićevim “Noćnim brodovima”, u kojemu mu je partnerica bila nezaboravna Ana Karić. Bio je i Luda u Ulyssisovu “Kralju Learu”, gdje je dočekivao gledatelje u visećoj ležaljci na pristaništu na Brijunu. U svakom slučaju, Radko Polič je vrlo originalna figura umjetničke scene.
„Najveća zla su se događala onda kad se historija zaboravljala jer se tad počela ponavljati. Nikad nisam mislio da ću napisati otvoreno pismo Miloševiću, koje je čak bilo objavljeno u Politici. Na kraju sam skoro napisao: ‘Marš u pičku materinu!’. Nikad neću zaboraviti grozne snimke strijeljanja iz Sarajeva, koje su prikazivale starce i mlade djevojke u nekoj uličici, koje je neki pomahnitali idiot ubio, dok je drugi vikao: ‘Snimaj!. Onda je drugi pitao: ‘Jel’ snimaš?’ i idući od jednog do drugoga pucao im u glavu. Tad sam mislio: ‘Jebem ti ratove, jebem ti život tko ti je dao pištolj u ruke, što je u tvojoj glavi?’. Užas i katastrofa. Ja ne razumijem ratove i nikad nisam razumio što je to u čovjeku što ga od pamtivijeka tjera na ubijanje. Mislim da su za to sposobni samo ljudi. Kako ste se osjećali kad se raspala Jugoslavija? Bio sam bijesan, ljutit, zbunjen… Kad je Tito umro 1980. godine, jako sam se posvađao s ocem, koji je bio partizan u Drugom svjetskom ratu. Tad sam mu rekao da će najkasnije 1991. godine biti rata u Jugoslaviji. I pogodio sam. On mi nije vjerovao, a ja sam mu objašnjavao da smo svi u govnima, jer jača mržnja na sve strane. U to sam vrijeme puno snimao u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, i vidio sam kako se širi mržnja. Kad smo snimali u Bosni, imali smo velike frke, na planu snimanja je pisalo: ‘Sutra se snima u srpskom selu’ ili ‘Sutra se snima u muslimanskom selu’, a onda su nam davali savjete što smijemo, a što ne smijemo raditi ili govoriti u tim selima. To mi je bilo katastrofalno. Počele su i svađe. Primjerice, uoči rata, dok smo snimali neko ratno smeće, jako sam se posvađao s Batom Živojinovićem. On je govorio misleći na Miloševića: ‘Sad će doći spasitelj!’. Pitao sam ga je li on normalan, jer je on često imao grube šale. Rekao sam mu: ‘Bit će rata’, a on je nastavio po svome govoreći mi: ‘Sad ćete vi vidjeti!. Jako smo se posvađali i na kraju stravično potukli usred snimanja u Beogradu. Jedva su nas razdvojili. Tad sam se s njim vidio posljednji put. Sjećam se i protuvojnog skupa u Skoplju, gdje smo stigli posebnim avionom, kad sam na bini čuo za Pakrac. Znao sam, sad će početi klanje. U avionu je bila i Tereza Kesovija, koja nas je nagovorila da se spustimo u Dubrovniku. Otišli smo na njezino krasno imanje, kojeg za tjedan dana više nije bilo. Pamtim i Dubrovnik, u koji sam uvijek bio zaljubljen, i onog idiota koji je izjavio da će sagraditi novi Dubrovnik. Imao sam dojam da su ta vojna lica sretna što imaju rat“, izjavio je Polič za Express.
(TBT)