Ovih dana, dok se u Sarajevu i širom BiH dnevno registriraju desetine novih slučajeva oboljelih od morbila, i nakon što su zabilježeni i prvi fatalni, smrtni ishodi, gotovo da je i bespredmetno analizirati i podsjećati na razloge zbog kojih tragično veliki broj djece u ovoj zemlji nije vakcinisan protiv ove zarazne bolesti. Dakle, temeljni uzrok epidemije je upravo to – sva oboljela djeca, a oni su većina pacijenata, jesu djeca koja nisu primila vakcinu i revakcinu prema davno utvrđenom i naučno verificiranom kalendaru i programa vakcinacije. Još nešto, među oboljelima nema niti jedan pacijent koji je bio vakcinisan.
Ko su krivci ?
U čitavoj ovoj drami, čiji krajnji ishod i konačnu cijenu još ne znamo, ima nekoliko krivaca. Najprije, roditelji. Svi njihovi razlozi što nisu ispoštovali preporuke zdravstvenih institucija, zakonsku obavezu i blagodeti višedecenijske uspješne prakse vakcinisanja djece protiv raznih bolesti postaju besmisleni pred teškim kliničkim slikama malih pacijenata, koji se praktično bore za život u kritičnoj fazi bolesti. Primitivizam, zaboravnost, zauzetost egzistencijalnim brigama, mahalsko rezonovanje i neshvatanje neophodnosti vakcinacije („ma šta znaju doktori“) ili podlijeganje kampanjama iz sumnjivih izvora protiv vakcinisanja („vakcina izaziva autizam“) očigleno su sada slaba opravdanja, a nikako nisu ozbiljni razlozi.
Nadalje, za ovu epidemiju krivicu snosi i država. Postoje propisi o zdravstvenoj i posebno epidemiološkoj zaštiti, zakonska obaveza vakcinisanja, ali očito da ne postoji efikasan mehanizam i dovoljno oštra sankcija koji bi roditelje natjerali da poštuju zakon. Istini za volju, u posljednjih 7-8 mjeseci, dakle i prije eskalacije epidemije sarajevski Domovi zdravlja su Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove KS dostavili stotinjak prijava o nevakcinisanju djece, inspektori su pozvali roditelje da izvrše zakonsku obavezu, ali ih se na to odazvalo tek dvadesetak. Petoro djece je po pozivu naknadno vakcinisano, a 15 ih je – odbilo vakcinisanje! Oni su dobili novčane kazne, a ostali su „u postupku rješavanja.“ Treba napomenuti da u skladu sa Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti novčana kazna za roditelje koji odbijaju vakcinaciju iznosi od 100 KM do 2.000 KM, s tim da u ponovljenom postupku inspekcija može izricati veće novčane kazne.
Zdravstvene ustanove u Kantonu Sarajevo posljednjih dana bilježe pojačan priliv roditelja sa djecom na vakcinisanje što je dokaz „naknadne pameti“ i signal da se ovaj problem sada mora istražiti i riješiti. To mora biti zadatak države. Jer, čini se ipak da nisu kazne podstakle roditeljsku brigu, nego instinktivni strah i briga za život djece. Zato se ne smije dopustiti da sa jenjavanjem epidemije popusti i inicijativa buđenja svijesti o neophodnosti vakcinacije. To očito ne može uspjeti samo inspekcijskom represijom (kaznama), nego se moraju uključiti ministarstva zdravstva FBiH i kantona, Zavod za javno zdravstvo FBiH, uprave za inspekcijske poslove na svim nivoima i Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH.
Zbog propusta i nerada na svim ovim nivoima danas imamo gotovo tri stotine prijavljenih slučajeva oboljelih, a procjena epidemiologa je da je stvarni broj po pravilu 3-4 puta veći od prijavljenog, s obzirom da se lakši slučajevi liječe kući bez evidentiranja.
Režim ne brine o građanima
Ako se režim pita (jer ne zna) šta je proteklih godina i decenija od rata do sada mogao uraditi za svoje građane na ovom planu, onda neka se vlastodršci samo prisjete predratnih medicinskih mobilnih ekipa koje su specijaliziranim ambulantama na vozilima (rtg, mamografi, stomatološke ordinacije, epidemiolozi…) obilazili i najzabitija sela i bez pardona privodili ljude na preglede. Međutim, ovaj posljeratni, „demokratski“ režim, sada je to vidljivo i kroz epidemiju morbila, uopće ne mari za zdravstvenu zaštitu svojih građana, iako bi trebao jer su to i glasači. Opća zdravstvena zapuštenost stanovništva, neefikasnost zdravstvenog sistema, pokušaji tragikomičnih reformi za šta je primjer potpuna devastacija KCUS-a i Medicinskog fakulteta u Sarajevu, opće zaostajanje za naučnim i stručnim trendovima u regionu i svijetu… sve je to prava slika odnosa režima prema svojim običnim građanima.
Trenutno u praksi imamo epidemiju morbila za koje se ispostavilo da to nisu samo „neke obične ospice“, nego ozbiljna bolest od koje se umire. Štaviše, antiepidemiološka zapuštenost je na tom nivou da čak ni roditelji oboljele djece nisu primili vakcinu i revakcinu u dječijoj dobi pa svojoj djeci nisu mogli prenijeti imunitet, koji inače štiti novorođenčad, dok i sami vakcinisanjem ne steknu zaštitu.
Međutim, iznad svega najsramotniji propust države jeste podatak koji je procurio sa Klinike za pedijatriju KCUS-a na Jezeru da je među oboljelom djecom koja se tamo liječe i nekoliko mališana iz Dječijeg doma za djecu bez roditelja „Bjelave“ ! Jedno od njih je i preminulo. Kada se malo zagrebalo tragom ovog podatka, ispostavilo se da djeca bez roditelja u Domu „Bjelave“ uopće nisu vakcinisana !!! Dakle, ako su za bolest djece iz porodica krivi roditelji, za djecu sa Bjelava kriva je jedino – država. Sliku takve države dodatno upotpunjuje činjenica da se direktorica KCUS-a, kada joj zatreba liječenje, uputi npr. u Beč i tamo sebi priskrbi sve što joj treba ili pak dovede sebi eminentne stručnjake iz inostranstva i od vlastite, sasvim ljudske, legalne, zakonske i prirodne potrebe da bude zdravstveno zbrinuta, pravi show misterije, pokazujući običnoj raji da jedan aršin vrijedi za običan puk, a drugi za privilegirane.
KCUS je imao izolatorij…
No, bilo je ranije pokušaja da se ide u korak sa svjetskim trendovima. Još 2012. godine, kada je Planeta bila zahvaćena epidemijom smrtonosne ebole, u KCUS-u se pristupilo organiziranju zbrinjavanja eventualno oboljelih od ebole te maksimalnoj zaštiti zdravstvenih radnika. Kako je tvrdio tadašnji generalni direktor KCUS-a prof.dr. Damir Aganović karantenski kapaciteti na koševskim klinikama nisu odgovarali medicinskim zahtjevima pa se pristupilo gradnji izolatorija – specijaliziranog segmenta Kliničkog centra koji bi se stavljao u funkciju u slučaju opsanih epidemija. Vlada FBiH je tada za nabavku opreme za izolatorij izdvojila preko 200.000 KM. Proces nabavke vodio je Zavod za javno zdravstvo Federacije. Međutim, u sred tog posla direktor Aganović je volšebno smijenjen, ali je njegov nasljednik prof.dr. Rusmir Mesihović imao sluha za ovaj projekt te ga je nastavio. Oprema je u fazama nabavljana, a znatan dio opreme je stigao krajem 2015. godine. No, projekat nije dovršen jer je „svilen gajtan“ stigao i direktora Mesihovića, a njegova nasljednica prof.dr. Sebija Izetbegović za isti nije imala sluha. Naprotiv!
… a sad ima“Bijelu kuću“
Kao što je već pisano, razlozi što danas u jeku epidemije morbila KCUS nema optimalne uvjete za suzbijanje širenja i liječenje oboljelih su degutantni, moralno i zakonski upitni. Naime, aktuelna direktorica KCUS-a prof.dr. Sebija Izetbegović je po dolasku na Koševo u zanosu reforme zdravstva zaključila da – izolatorij nije potreban, ali je njoj potreban novi kabinet, daleko od gužve i vreve zgrade DIP-a, gdje je bio već opremljeni kabinet njenih prethodnika. Tada je, pod izlikom da te prostorije želi prepustiti Klinici za onkologiju, naredila da se već završeni objekat izolatorija rasturi i ponovo renovira kao njen kabinet.
Svjedoci ovog posla tvrde da su tada počupane sve nove instalacije projektirane za specifične potrebe izolatorija i instalirane nove. Renoviranje je također bilo zakonski upitno jer se ti troškovi ne pojavljuju u finansijskim izvještajima KCUS-a, a niti odluka da se odustane i odbaci investicija od preko 200.000 KM nije prošla zakonsku proceduru u tijelima KCUS-a i viših instanci!? No, taj domen ćemo ostaviti nadležnim organima, kada za to Inshallah dođe vrijeme. Tako je nastao novi kabinet direktorice Izetbegović poznat kao „Bijela kuća“.
Dakle, ne možemo reći da je direktorica KCUS-a odgovorna za roditeljsku neodgovornost i izbijanje epidemije morbila, ali svakako jeste odgovorna što danas u uvjetima epidemije, kojoj se kraj ne nazire, ova „najsofisticiranija zdravstvena ustanova“ (?) nema izolatorij. Osim toga, KCUS nema niti Jedinicu intenzivne internističke njege koja je također njenom odlukom ukinuta. A da nije, danas bi KCUS uz ove dvije organizacijske jedinice te klinike za zarazne bolesti i pedijatriju imao sve uslove da kvalitetno zbrine oboljele. Također, od početka njenog mandata kapacitet KCUS-a je smanjen za 392 kreveta (dakle, kao da je ukinuta Opća bolnica koja ima 300 kreveta!), sve pod firmom racionalizacije. Posljedica toga je da je time svela Klinički centar daleko ispod standarda broja kreveta na broj stanovnika u regionu i Evropi. Za aktuelni menadžmen važnije je da su se postigle silne uštede novca pa makar i na štetu pacijenata.
Protekle sedmice, shvativši da situacija izmiče kontroli direktorica Izetbegović je sazvala sastanak svog menadžmenta i čelnika kantonalnog Ministarstva zdravstva i Zavoda za javno zdravstvo kako bi plasirala zahtjeve, ali i prebacila teret borbe s morbilama i na druge. Na sastanku su iz KCUS-a istakli potrebu „hitne nabavke respiratora za pacijente kod kojih se može razviti teški oblik plućnih komplikacija u toku bolesti“ jer je pet respiratora stalno uključeno za pacijente koji se tako održavaju u životu. Iz krugova bliskih menadžmentu saznaje se da je namjera čelnika KCUS-a ustvari da te teške pacijente na respiratorima prebace na teret Opće bolnice kao sekundarni nivo usluge obzirom da se „njima na KCUS-u više ne može pomoći“ !
Ruska kampanja protiv vakcina ?
I na koncu, mali prilog rasvjetljavanju fenomena masovnog odbijanja roditelja da vakcinišu djecu. Naime, već neko vrijeme istraživači društvenih medija i uticaja na javno mnijenje analiziraju koliki je posljednjih godina bio uticaj ruskih trolova na društvene mreže u kampanji protiv vakcinisanja. Studije su većdokumentiralekako su cyber kampanje koje je vodila Agencija za istraživanje interneta (finansirana iz Moskve) poticale debate o vakcinama na internetu i to od 2014. godine na način da su izmišljali zdravstvene rizike i podrivali javno povjerenje u vakcine. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) upozorava da je „nenaklonost prema vakcinisanju“ postala jedna odnajvećih prijetnjisvjetskom zdravlju. WHO bilježi porast od 30 posto kada je u pitanju obolijevanje od ospica širom svijeta te ponovno pojavljivanje ospica u zemljama koje su već bile iskorijenile te bolesti, a među koje je spadala i Bosna i Hercegovina prije rata. Tako da, prvo što država treba uraditi jeste – pokrenuti kampanju osvješćivanja i prosvjećivanja stanovništva o potrebi vakcinacije djece protiv zaraznih bolesti.
(TBT)