Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Drugostepenom presudom koju je Žalbeno vijeće Mehanizma za krivične sudove u Hagu izreklo Radovanu Karadžiću završeno je poglavlje bosanskohercegovačke historije u koje nas je osuđeni Karadžić, barem javno, uveo 1991. godine sa govornice Skupštine države koju je krenuo rušiti. Međutim, osim visine kazne, u ovoj presudi nema ništa naročito spektakularno.
Baš naprotiv. Nema potvrde onog najbitnijeg: presude za genocid u 7 bh općina i konačnog dokazivanja postojanja udruženog zločinačkog poduhvata sa predstavnicima najvišeg političkog i vojnog vrha Srbije. Doživotna kazna koja je data kao svojevrsna satisfakcija žrtvama malo šta znači kada je pitanju čovjek od 73 godine.
Kao i u dosadašnjim procesima, niti Žalbeno vijeće nije našlo za shodno da genocid čije je planiranje započelo najranije 1991. godine, a koji je na terenu realiziran počev od aprila 1992. godine pravno okvalifikuje kao takav. Drugostepena presuda Karadžiću stavila je pečat na ograničavanje genocida činjenog u kontinuitetu od 1992. godine na 1995. godinu i područje Srebrenice (ostaje drugostepeni postupak u predmetu Mladić međutim očekivano je da će kao i prvostepena presuda biti prepisana iz predmeta Karadžić).
Iako se postojanje genocidne namjere, u nedostatku neposrednih dokaza kojih skoro pa nikad i nema u praksi, može dokazati posredno, induktivnom metodom uzimajući u obzir primjerice patern ponašanja, standard ponašanja na terenu, opotevano ponašanje, postojanje plana ili politike i tako dalje, u Haagu to za Ključ, Sanski Most, Prijedor, Bratunac, Foču, Vlasenicu i Zvornik nije učinjeno.
Djela u osnovi genocida za koja je Karadžić bio optužen (ubijanje pripadnika grupe; protupravno zatvaranje i nametanje uslova sračunatih da dovedu do uništenja) su u ovim općinama dokazana međutim, niti Pretresno niti Žalbeno vijeće u predmetu Karadžić nije našlo dovoljno dokaza, u hiljadama stranica spisa, da su ova djela počinjena sa namjerom uništenja zaštićene grupe te su ova krivična jela, još jednom, kvalificirana kao zločin protiv čovječnosti. Za sudije Haškog tribunala 12,656 ubijenih civila u 7 općina, 163 formirana logora ili druga zatočenička objekta u kojima je u ovim općnama protupravno držano i sisematski mučeno preko 60,000 civila, među kojima veliki broj žena, djece i staraca, progon skoro svih nesrba sa područja tih općina, nije vršeno s namjerom uništenja grupe kojoj pripadaju i ne predstavlja genocid.
Pravno je neshvatljivo kako se postojanje genocidne namjere nije moglo izvući iz postojanja plana i politike o pravljenju Velike Srbije, te planova koji su u općinama na koje se optužnica odnosila u tu svrhu bili usmjereni na „čišćenje“ prostora od pripadnika grupe bilo likvidacijama, bilo zatočenjem i nametanjem nehumanih uslova bilo progonom ili kako se genocidna namjera nije mogla dokazati kao krajnji cilj učesnika UZP-a koji su, zajedno s Karadžićem, u svrhu trajnog uklanjanja drugih grupa s područja u Bosne i Hercegovine koje su bile planirane za ulazak u Veliku Srbiju počinili, planirali, podsticali, naredili, pomagali i podržavali počinenje krivičnog djela genocida.
Politički gledano, sasvim je jasno zašto i kako se genocidna namjera i pored velikog broja materijalnih dokaza nije uspjela dokazati za 26 godina rada Tribunala.
Izostalo je i podvođenje vojnog i političkog vrha Srbije u spomenuti UZP čiji je Karadžić bio učesnik. U desetinama hiljada dokaza nije se našao niti jedan čvrst dokaz koji bi čelnike Srbije povezao sa ratom u BiH. Prigodno, dokazi korišteni u slučaju protiv Slobodana Miloševića, koji bi, da nije umro, bio osuđen za genocid i u Srebrenici i u 7 opština pa čak i drugim opštinama koji nisu uvrštene u optužnicu protiv Karadžića i čija bi presuda bitno drugačije usmjerila sve naredne presude koji bi se našle pred Tribunalom, nisu korišteni u predmetu Karadžić.
Prigodno, Milošević je preminuo prije izricanja presude, Karadžić i Mladić su se krili sve dok se to nije dogodilo, Tomašica, najveća masovna grobnica u Evropi poslije 2. svjetskog rata, pronađena je kasno da bi bila uvrštena u prvostepeni postupak protiv Karadžića, Srbija nije otvorila svoje arhive i ostalo je sada već historija.
Kako je došlo do propuštanja dokazivanja genocida i uloge Srbije u tom genocidu za nešto što je u još ljeto ‘92 bilo okvalificirano kao takvo?
U nekom trenutku nešto se promijenilo u radu Tribunala, te se činilo da se, iahko se sudi individualnim počiniteljima, dodjeljuje državama ono što je već dogovoreno. U nekom trenutku nešto se promijenilo i u državi Bosni i Hercegovini čiji su predstavnici ulogu žrtve i genocid shvatili kao metod bogaćenja gdje je njihovo samo održavanje tog stanja.
Koliko je Srbija uložila u odbranu optuženih za ratne zločine pojedinaca druge države za koje je tvrdila da nemaju nikakve veze s njom što je na kraju i pravno potvrđeno i koliko je s druge strane uložila u negiranje genocida, toliko je BiH bila pasivna i nezainteresirana za dokazivanje genocida barem što se tiče s aspekta istraživanja, pripreme svjedoka koji su išli svjedočiti u Haag (od kojih su mnogi poslije tih svjedočenja oboljeli i preminuli), njihove podrške a ne nešto više. Umjesto toga bosanskohercegovački predstavnici državnih organa i većine udruženja koja okupljaju žrtve, suđenja u Haagu posmatrali su kao plaćeni put na koji će otići, posjetiti Haag i za to dobiti dnevnicu, sa pokojim performansom pred zgradom Tribunala.
Dakle, u presudi Karadžiću ništa novo niti spektakularno a svi su na dobitku. Bosna i Hercegovina može i dalje nastaviti ignorirati žrtve i njihova prava iščekujući njihov biološki nestanak iz društva, predstavnici žrtava mogu nastaviti da genocid koriste kao osnov projektnih prijedloga, konferencija i sredstvo pribavljanja novčanih sredstava; RS-u je potvrđena pravna kvalifikacija iz prvostepene presude da preko 12,000 ubijenih u 7 općina, sistematsko otvaranje logora i progon ne predstavlja genocid; uloga Srbije svedena je na propuštanje sprječavanja i kažnjavanje počinioca genocida u Srebrenici.
Za žrtve nad kojima su jedni počinili zločin a drugi u ime tog počinjenog zločina dobro žive godinama tu je kazna doživotnog zatvora čovjeku koji se bliži kraju svog života.
(TBT)