Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Slučaj profesora Šefika Kudrića, islamskog teologa, kojem je šef kabineta reisu-l-uleme Razim Čolić javnim dopisom zabranio gostovanje/posjetu džematu u Štutgartu gdje je imao namjeru održati vaz/predavanje vjernicima, ne bi sam po sebi zaslužio tretman jedne kolumne, jer je vjernička populacija oguglala na javašluk u javnim poslovima Islamske zajednice. Ali, ovaj slučaj vrlo zorno pokazuje kako jedna grupa bezobraznih aparatčika duži niz godina uspjeva držati monopol nad krucijalnim poslovima i politikom Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i taj svoj monopol ostvaruje i brani svim mogućim sredstvima; kao što pokazuje i maćehinski odnos prema dijaspori.
PATRIOTSKE CAJKE
Zato sam prije desetak godina odlučio, od grehote Božije da više nikad neću gostovati ili prisustvovati bilo kakvim kulturnim, vjerskim ili, ne daj Bože, političkim programima u dijaspori. Ne, nije to zbog toga što sam i ja, poput mnogih bošnjačkih intelektualaca i političara obišao dijasporu od Stockholma do Sidneyja, plus Amerika i Kanada, odakle nosim veoma lijepa iskustva i gdje sam ostvario veoma topla poznanstva, već zbog toga što su se svi ti programi sveli na torbarenje i drmoguze sa najprimitivnijim, a navodno patriotsko-vjerskim sadržajima.
Takvo je bilo moje zadnje gostovanje u Bernu u Švicarskoj gdje sam prisustvovao promociji knjige jednog ratnog komandanta iz Srebrenice. Otišao sam na njegovu zamolbu jer smo se prije toga družili u Sarajevu gdje mi je pričao o proboju iz Srebrenice prema Tuzli, o Alijinoj posjeti bolnici gdje je on bio smješten nakon teškog ranjavanja itd. Kako sam shvatio Alija je mahsuz došao posjeti baš njega kao istinskog heroja Srebrenice. Ne spominjem ime ovoga legendarnog heroja da mu ne bi nanio neprijatnosti, jer se radi o veoma skromnom čovjeku kome je Naser Orić ukrao svu slavu. Čitav život ću pamtiti šetnju sa njim od Baščaršije do Vječne vatre u kasnim noćnim satima dok je od bolova u stopalima birao glatke umjesto grbavih ploča kojima su popločane ulice Sarači i Ferhadija. Na rastanku, dok je čekao da naiđe taksi kroz Titovu ulicu, zastao je i zamolio me: “Neđade, ako baš nemaš svoju vojsku s kojom ćeš srušiti onaj krst na Zlatištu, molim te nazovi me…!“
Gledao sam ga suznim očima ne shvatajući kako je shvatio da bih ja mogao imati „svoju vojsku“, a vrlo dobro shvatajući šta mi je želio (o)poručiti.
„Ovo što mi je ostalo od života rado bih završio da se opašem eksplozivom i raznesem taj krst koji bi zaista nagrdio pogled na ovu prelijepu dolinu“, šapnuo mi je dok me je grlio pri rastanku. Ništa više nije uspio reći jer je nervozni taksista zatrubi sirenom. Dugo sam gledao za autom koje se gubilo u daljini dok su mu žmigali zadnji žmigavci koje je taksista zaboravio ugasiti….
Nakon što su promotori, među kojima je bila i ambasadorica BiH u Švicarskoj, završili sa monotonim panagericima punim patriotskoj naboja i patetike, podijeljene su knjige prisutnim kupcima, a onda je nastao drmoguz uz obilatu večeru i cjake. Pošto se potrefilo da je kuhar mladić iz mog kraja na moj sto je donio veliki ovalni tanjir pečene janjetine nasječene „k'o drva“.
Ne vjerujem da sam prezalogajio, napustio sam salu da bi se prošetao dvorištem ispred zakupljene hale.
MUHABET SA RAZOM
Da mi se ne bi prigovorilo kako „neće maca džigerice“ ne sjećam se da sam od tada imao bar neke zvanične pozive da posjetim dijasporu. Bilo je nekih prijateljskih poziva za promociju knjiga, ali svjestan imidža kojeg uživam kao oponent režimu, tj. vrhuški SDA i Islamske zajednice, i da bi moje gostovanje moglo uzburkati duhove u džematima, zahvaljivao sam se na tim pozivima.
Tako da više nisam ni upućen šta se u posljednje vrijeme dešava sa bošnjačkom dijasporom. Kako čujem dosta toga se promijenilo tako da je jedna od vedeta i rado viđen gost na bošnjačkim sijelima izvjesna bula Raza, supruga jednog imama. Ona ima stotinjak hiljada fanova na Facebook stranici a gostuje u džematima u okviru programa „muhabet sa Razom“. Raza postavlja postove na FB sa (pri)prostim sadržajima iz domaćinstva; kako je ubacila veš u mašinu za pranje rublja i dok čeka da se rublje opere bahne joj „sin od svekrve“ kući, pa ga ona narezili što joj je „kupijo“ (obratiti pažnju na pravopis bule Raze) sporu mašinu; potom objavi da je tog jutra skuhala razvarušu na šta dobije hiljade lajkova… I Raza na konju. Takvom slikom je i dizajnirala korice knjige koja je postala bestseler u dijaspori. Glavne agitatorke bule Raze su svakako dokone hodžinice koje tako uz jaranicu ubijaju dokolicu dok su ima „svekrvini sinovi“ u džamijama.
Zbog toga je neko postavio umjesno pitanje da li je i treba li bula Raza tražiti dozvolu da tako šervani po džematima zabavljajući dokone hanume kao što je to bio postavljen uvjet profesoru Kurdiću.
Ostavimo bulu Razu njenim šeretskim postovima na FB. Nek’ bude živa i zdrava i uz brdo brza. Ali nekoliko stavki pisma u kojem se obrazlaže zabrana gostovanja profesora Kurdića s pravom je izazvala kosternirnaciju žeđu vjernicima.
Prvo, gospodin Čolić, kao predstavnik Rijaseta Islamske zajednice poziva dekana Mehtića da, kako kaže, „kao poslodavac spriječi svog uposlenika da nelegalno nastupa na poslovima za koje je nadležan Rijaset Islamske zajednice“, a potom se u pismu prijeti dr. Kurdiću da će ga „biti prinuđeni prijaviti njemačkim vlastima ukoliko do realizacije posjete dođe, te da će protiv njega pokrenuti disciplinski postupak“.
Malo je poznato da je otac profesora Kurdića bio ugledni imam iz Piljužića kod Tešnja koji je bio osuđen od strane komunističkog režima na šest godina zatvora i to kao pripadnik organizacije „Mladi muslimani“,
Iako profesor Kurdić ima takve naučne reference da bi mogao konkurirati na svaku funkciju u Islamskoj zajednici uključujući i funkciju samog reisu-l-uleme, objavio je četrdesetak knjiga, on se nije kandidirao za funkcije već je ostao vjeran svom intelektualnom angažmanu i hizmetu vjernicima.
Zato sam bio predložio kolegama i školskim drugovima da javno u vidu peticije damo podršku profesoru Kurdiću jer je zbilja ovakvim tretmanom ponižen. Ali, nisam naišao na razumijevanje i ta podrška je izostala.
I to je još jedan pokazatelj koliki strah vlada u Islamskoj zajednici što je veoma ozbiljan indikator i išaret da je na djelu cenzura i da verbalni delikt nikad nije ni derogiran! Ovo meni, naravno, nije ni bila nepoznanica i stoga nisam bio iznenađen stilom pisanja pisma, kao ni prijetnjama punih arogancije i prepotentnosti šefa reisovog kabineta. Ono što me je ražalostilo i razočaralo jeste strah i nesolidarnost mojih, odnosno Kurdićevih, školskih kolega.
(TBT)