Politička trakavica o tome ko će u vlast sa SDA u parlamente na entitetskom i državnom nivou, a ponegdje i na kantonalnom, skoro da ima preokrete iz dana u dan i sada je već iritirajuće međusobno istiskivanje Željka Komšića / DF i Fahrudina Radončića / SBB sa brvna koje vodi do Bakira Izetbegovića i SDA.
Ako ostavimo po strani zvanične stavove o „brizi za sudbinu države i naroda“, u svemu tome je najzanimljivije zbog čega i jedan i drugi zaista žele u vlast, ali nikako zajedno. Šta dobijaju lideri kao pojedinci, a šta stranke, čiji su izborni rezultati dostatni tek da budu najmanji „geviht“ za prevagu na Izetbegovićevom parlamentarnom tasu.
TRI OPCIJE ZA SDP
S druge strane, čini se da je polarizacija u SDP-u oko pitanja – u vlast sa SDA ili ne – proizvela toliko različitih mišljenja i u javnosti da je prijetilo da se biračko tijelo pocijepa na principijelne pristalice tipa „ne s nacionalistima“ i na praktičare koji su za ulazak u vlast i sa crnim vragom „da bi se moglo djelovati“. Ali, kako vrijeme odmiče, a SDA i lider Izetbegović ne prestaju demonstrirati političku nesposobnost i inferiornost pred srpskim i hrvatskim političkim ajkulama na bosansko-bošnjačku štetu, tako postaje sve opravdanija i ispravnija odluka socijaldemokrata i građanskih snaga da se ne vežu s nacionalnim strankama. Tako se potvrđuje i jedan od Nikšićevih argumenata za odbijanje te koalicije, tj. onaj da ne žele biti Izetbegovićevi saučesnici u lošim odlukama koje mogu proisteći iz srpsko-hrvatske većine u parlamentima FBiH i BiH. Ova vrsta kompromitacije je izbjegnuta. Za SDP ostaje da se riješi pitanje Tuzle, kao jedno od dalekosežno važnih. Zaista bi u Tuzli bio paradoks da pobjednička stranka vlastitom voljom ne uđe u vlast zbog općeg principa „ne s nacionalistima“. Pred SDP-om će ovih dana biti tri opcije rješenja tuzlanskog pitanja.
Prva je da opstanu na tom principu, prepuste Tuzlanski kanton koaliciji SDA-PDA-SBB i da se ozbiljno pripreme za lokalne izbore pa šta Bog da. Druga je da naprave dodatni napor za obnovu koalicije i formiranje vlasti sa SBB i PDA i tako istisnu Izetbegovića. Ovo je pak malo vjerovatno, posebno ako SBB uđe u vlast na višim razinama (u tom će slučaju uskoro trebati braniti Sarajevo). Treća je opcija da SDP napravi izuzetak od principa samo u TK i uđe u vlast sa SDA, ali pod uvjetom da kao pobjednička stranka SDP bude i lider u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. To je ono što KO SDP Tuzla traži da im se dozvoli. Opcija je vrijedna razmatranja, iako je puna raznih rizika… No, vratimo se pitanju s početka – šta potencijalni partneri žele, a šta mogu očekivati od SDA u zamjenu za svoje četiri ruke u parlamentima viših razina?
BAKIROVE MRVICE
Poznato je da su male stranke skupi partneri za relativne pobjednike. Služe im tek da dignu ruke i osiguraju većinu, a zauzvrat traže mnogo više nego što daju. SDA, ako je suditi po dosadašnjem odnosu prema partnerima, uopće nije bila izdašna niti poštena. Naprotiv. Ko god da im sada priđe mora računati s tim. Da bude jasno, kandidati za koaliciju žele ministarska i direktorska mjesta, a kroz to priliku za nova namještanja svojih ljudi i finansijske koristi iz firmi i organa gdje ih budu postavili i to je zapravo suština borbe za vlast. Tako su trenutno DF i fluidni blok SBB-ASDA-PDA u bukvalnom sukobu interesa oko toga ko će ugrabiti komad Bakirovog kolača. Priđu li svi, nikome ponaosob (Komšić, Radončić, Ogrešević, Kukić) i njihovim strankama neće pripasti skoro ništa ili malo. Dakle, na sceni je borba među njima i zbog toga je sad gužva na onom brvnu koji vodi prema Izetbegoviću, a kojemu za koaliciju trebaju samo četiri ruke, ili od jednih ili od drugih. Sljedeće pitanje je – od čijeg ulaska u vlast bi država i narod mogli imati veće koristi ? I uopće kakve, jer će taj partner u koaliciji morati dizati ruku uglavnom za inicijative, zakone itd. što ih plasira SDA, a šta god da bude pitanje odlučivaće i hrvatske, i srpske ruke.
Za Radončića je ovo prilika da nekako ispravi štetu i nepravdu koja mu je nanijeta nesumnjivom izbornom krađom. Nemoguće je proniknuti u eventualne dogovore njega i Izetbegovića, ali je moguće da u koaliranju obojica vide priliku da „popeglaju“ prethodne sukobe, ako je to uopće moguće, te da pri tome Radončić dobijanjem značajnijih resora reafirmira sebe i SBB. U svakom slučaju od Radončića je za očekivati korist od poteza i inicijativa u ekonomsko-investicijskom i tehno-menadžerskom domenu gdje se već ostvario i izvan politike. Za Ogreševića je jasno da bi se lično zadovoljio bilo kakvom dobro plaćenom funkcijom i nekim lokalnim benefitima za Cazin i USK (posebno pred lokalne izbore), dok se za Kukića zna da će dići ruku za bilo šta i „bez čitanja“, ali samo da mu se ne diraju „njegovi“ rudnici. Ovako na prvu, izgleda da bi koalicija sa SBB-ASDA-PDA Izetbegoviću bila skupa pa će on nevoljko pristati na nju kao na zadnju opciju. Pitanje je i koliko bi se Radončiću i SBB-u dugoročno isplatilo koaliranje sa SDA, jer će biračko tijelo to sigurno doživjeti kao nekarakternost, izdaju principa, a što bi posljedično moglo dovesti do fijaska na lokalnim izborima.
ŽELJKO KOMŠIĆ U PS BiH – UČINAK NULA
No, što očekivati od Željka Komšića i ostataka njegove Demokratske fronte? Pošteno govoreći, Komšić čak ima moralnu, ako ne i druge obaveze prema Izetbegoviću. Posebno uzme li se u obzir način na koji je ovako superiorno pobijedio u trci za Predsjedništvo, dok je njegova DF istodobno doživjela pravi krah. Stanje u stranci, ugašeni odbori širom BiH, odliv običnog članstva, a posebno intelektualaca i poslovnih ljudi te uzroci svega toga neka ostanu pitanja za unutarstranačka gloženja. Ovdje je pitanje – kakva je korist od Komšića u vlasti ?
Ako se za Bakira Izetbegovića s pravom, i iz iskustva dosadašnjih partnera, može reći da je opasan jer ih je „više puta slagao i prevario“ (Nermin Nikšić), „slao ih u zatvor i montirao procese“ (Fahrudin Radončić) itd. onda se za Komšića može reći da je – nepouzdan i ograničen.
Željko Komšić je jako dobro, uz mašineriju SDP-a, izgradio image patriote, borca za prava građana i ratnika koji je u ratu „jeo blato u rovu, a ne sjedio u trezoru banke“. Na osnovu toga je i dobijao mandate u Predsjedništvu BiH, ambasadi BiH, Parlamentu BiH i konačno je vrijeme da se upitamo – koji je konkretan pozitivan rezultat svega toga?! Kada promislimo šta je on konkretno i značajno uradio za BiH teško ćemo nešto izdvojiti. Osim populističkih izjava tipa „dobiće po prstima ko dirne Bosnu“ i slično. Time niti jedan problem nije riješen.
Njegovu „efikasnost“ u konkretnim stvarima ilustrira podatak da za četiri godine mandata u Parlamentu BiH Željko Komšić ni jednom nije nikom ništa replicirao, niti pokrenuo inicijativu, ni jedno zastupničko pitanje nije postavio ili predložio. Nikad ni očemu nije diskutirao (jednako kao i Asim Sarajlić, Đorđo Krčmar, Jovan Vukovljak i Milica Marković), a primao je platu od 5.500 KM! Da je išta progovorio, rekli bismo „svaka mu je zlatna“, ali ovako je baš „džaba hljeba jeo“. I što sad očekivati od njegovih (DF) zastupnika ? Nakon svega je u jednom mediju na pitanje o toj pasivnosti odgovorio: „Pa šta imam predlagati kad ovi to svakako ne bi prihvatili!“ No comment.
TREBA LI DF I BH. BLOKU ?
Trenutno je najveći benefit od njegovog izbora to što u Predsjedništvu BiH nije Dragan Čović u tandemu sa Miloradom Dodikom. Pa otprilike to i jeste bila motivacija dijela njegovih glasača. TBT je već jednom objavio detalj o predizbornom inženjeringu SDA i Islamske zajednice BiH, tj. da je ova stranka preko kontroliranih imama u džematima instruirala džematlije da na izbore idu po trojica i da glasaju „dva za Šefika, jedan za Željka“. SDA se nikad nije ogradila, a Komšić nikad nije komentirao ove tvrdnje. Dakle, osim probosanskim pristalicama njegova lika i djela Komšić bi se na tim glasovima trebao zahvaliti Bakiru Izetbegoviću. To možda i jeste, između ostalog, motiv njegovog pritiska na BH. blok da se ide u vlast u kompletu i njegovog nastojanja da dokaže opravdanost bar svog ulaska u vlast.
Ima naznaka da bi to možda odgovaralo i BH. bloku (SDP, NS) jer bi se Komšićevim priklanjanjem Izetbegoviću tako riješili hirovitog i nepouzdanog partnera i sasvim devastirane DF koja je ovakva više teret, nego saigrač. Jer, vrlo je upitno koliko će glasova na narednim izborima skupiti DF nakon ozbiljne devastacije mreže lokalnih i kantonalnih odbora, a koliko će se moći dobiti na potrošenu karizmu“Zlatnog Ljiljana“. Teško da je u svojoj narcisoidnosti Komšić toga svjestan, ali bi mu to neko morao skrenuti pažnju. Samo letimičan pogled na komentare njegovih javnih istupa na društvenim mrežama otkrivaju da su i njegovi fanovi „progledali“. Citiraćemo jedan tipičan komentar sa profila saraZ uz jučerašnji intervju na prorežimskom Klixu: „Komšiću ne palamudi… Ti bi dobio još manji broj glasova da mi Bošnjaci nismo glasali za tebe, jer se Čović kandidovao (i neka si izabran). Medjutim, dosta više i tvoje šuplje priče, već par mandata prosipaš priču a ništa konkretno nisi uradio. Zasluge iz rata svaka čast, ali nisi jedini zlatni ljiljan niti jedini borac koji je branio ovu zemlju. A broj glasova ti pokazuje koliko je tvoj DF zapravo slab.“ Kažemo, komentar je tipičan jer odražava stav većine na društvenim mrežama što je lako provjeriti.
DOSLJEDAN U POVLAČENJU
Ono o čemu će morati razmišljati i Izetbegović, ako koaliraju, i BH. blok, ako DF ostane u opoziciji jeste Komšićeva neistrajnost na povjerenim misijama. Sjetimo se da je i 2015. godine DF iznenada raskinula koaliciju sa SDA i HDZ-om i povukla svoje ministre iz federalne i državne vlade, a povod je bio što su ministri DF-a u Vladi FBiH bili preglasani prilikom izglasavanja nekih dokumenata. Komšić je izjavljivao da „niti on, a ni DF neće sudjelovati u kriminalu, a ne mogu se boriti protiv SDA i HDZ-a jer su nadglasani.“ Tako da je nelogično da on sada uopće želi u vlast sa tim istim „kriminalcima“ !?
Također, Komšić je 2001. imenovan za prvog ambasadora samostalne BiH u Beogradu, ali tu dužnost napušta u proljeće 2003. godine, a da javnosti nikad nisu objašnjeni pravi razlozi ovog povlačenja.
Napustio je i SDP BiH 2012. godine zbog neslaganja sa Zlatkom Lagumdžijom, ali su svi kasniji odnosi njega i DF-a sa bivšom Partijom bili u znaku rivaliteta na pitanju – ko će biti lider ljevice, ako dođe do ujedinjenja. I zapravo se nakon svega može slobodno reći da je njegovom opstrukcijom i uništena ideja o ujedinjenju, o zajedničkim listama pred Opće izbore 2018. i zajedničkom nastupu svih građansko-lijevih partija. Sve su to razlozi koje će BH. blok, stranke Nezavisne liste te snage koje se sada okupljaju oko Mirsada Hadžikadića morati imati u vidu kod budućih političkih partnerstava.
Ako je čitav smisao nastojanja da se uđe u vlast i motiv bilo koga od pomenutih aktera to da se uzme silan budžetski novac i razni benefiti tokom još jednog mandata, jasno je da država i narod nemaju nikakve koristi od ovih ljudi. Tragično je to da su obični građani glasali za te lidere zato da se ovi izbore za malo bolji život običnih ljudi, a da oni tako bezobrazno svoj mandat unovče isključivo u svoju korist. Upravo to bi konačno morala biti vodilja građanima za spaljivanje iluzija o ljudima i politikama od kojih nema nikakve koristi i za novo promišljanje o tome koga trebamo za vođe.
(TBT, Ekspertni tim za analitiku)