Prije neki dan večerala sam sa grupom Parižanki kada je neko pomenuo francuskog pisca Yanna Moix. Za stolom je brzo izbila svađa. Jedna žena tvrdila je da Moix ima pravo da kaže svoje mišljenje, ma koliko ono bilo odvratno, dok su druge insistirale na tome da bi trebalo samo da umukne.
Moix nije neonacista, niti rasista. On je samo prošlog mjeseca u razgovoru za francuski Marie Claire priznao da ga ne privlače žene koje imaju 50 godina, već da više voli Azijke u dvadesetim godinama.
“Tijelo 25-godišnjakinje je nevjerovatno”, objasnio je Moix. “Tijelo 50-godišnje žene nije nimalo nevjerovatno.”
Zaljubiti se u 50-godišnjakinju za njega ne dolazi u obzir: žene u tim godinama za njega su nevidljive.
Njegove riječi nisu posebno šokantne. Nije tajna da neki stariji ljudi žele mlađe žene. Kada su istraživači iz Univerziteta u Michiganu pratili poruke na američkom siteu za upoznavanje, otkrili su da su najtraženije 18-godišnjakinje, dok su muškarci najpoželjniji oko pedesete godine (tačno koliko ima Moix).
Ovo nije čak ni isključivo stvar muškog pogleda na svijet. Žene i same često smatraju da mlado tijelo izgleda bolje: modni editorijali u istom broju Marie Clairea predstavljaju modele koji samo što su izašli iz adolescentskog doba.
Ipak, Moix je pokrenuo medijsku buru, pošto su ga sredovječne žene napale u tekstovima, podcastovima i na društvenim mrežama.
“Ne izgledaš ni dan mlađe od 65”, jedna žena mu je napisala na Twitteru. “Nadam se da ćeš biti usamljen do stote”, tvitnula mu je druga. Vrijeđale su njegove spisateljske sposobnosti i njegove podočnjake, sve vrijeme polemišući o njegovoj ranjenoj psihi. Najbolje dosetke štampale su se u magazinima. (Nekoliko francuskih kritičarki posebno se osvrnulo na piščevu naklonost prema Azijkama i sugerisalo da se on vjerovatno loži na stereotip o njihovoj submisivnosti.)
Na stranama magazina osvanule se fotografije sredovječnih glumica koje fantastično izgledaju kako bi opovrgle Francuzov stav o starijim ženama. Žene su se čak same nudile na provjeru. Jedna 52-godišnjakinja, francuska spisateljica, postavila je fotografiju svoje zadivljujuće zategnute zadnjice, a zatim je isto uradilo još stotine žena, makar prema riječima Jana Moix. (“Želio bih da 50-godišnjakinje prestanu da mi šalju fotografije svojih zadnjica i grudi”, rekao je Moix.)
Moix je i ranije provocirao javnost svojim izjavama. Ovog puta je, međutim, počinio dupli grijeh: neelegantnost i indiskretnost. Kao javna ličnost on je trebalo da igra ulogu “zavodnika” koji koketira sa publikom. Kada je rekao da ne bi spavao sa nekima od njih, to je pokvarilo raspoloženje. A u zemlji koja živi po maksimi da ne treba reći uvijek istinu, znati šta ne treba reći – i koje dijelove svog života bi valjalo sakriti – predstavlja ključnu socijalnu vještinu.
Moix je pokušao da objasni da je on sam zarobljenik svojih sklonosti i straha od starenja. Njegove veze sa mlađim ženama često se bolno završe nakon samo nekoliko mjeseci, a on obitava u vječitoj adolescenciji. “To nije nešto na čemu mi treba zavidjeti, to je tužno”, rekao je u jednoj francuskoj emisiji. Njegova nova knjiga govori o patnji nakon raskida veze.
Spavaća soba nekada je bilo mjesto na kojem su Francuskinje vladale, ali #MeToo ih je učinio osjetljivijim na diskriminaciju sa kojom se neprekidno suočavaju. Istraživanja pokazuju da je mnogo vjerovatnije da Francuskinja poslije 50. godine ostane seksualno aktivna nego njena vršnjakinja iz Amerike. Francuzi stvar posmatraju malo drugačije: svi imaju pravo na seks i ljubav, a “sve godine su lijepe”.
Ipak, biti žena koja stari nije jednostavno. Potrebne su vam delikatna unutrašnja podešavanja da biste kontranarative držali pod kontrolom i ostali “bien dans votre âge” – odnosno da biste bili u redu sa svojim godinama.
Otuda kolektivno zadovoljstvo što je francuskom piscu neko pokazao gdje mu je mesto. On i Michel Houellebecq, francuski pisac čiji su glavni likovi često revoltirani starenjem žena, predstavljaju “posljednji red erotske maskuline moći koja je sve manje i manje društveno prihvatljiva”, napisala je za francuski Libération novinarka Cécile Daumas. Pariske novine i magazini – koje mahom uređuju žene koje Moix smatra nevidljivim – izgledaju kao kontranapad: na naslovnoj strani magazina Gala 51-godišnja Julia Roberts (“50, pa šta!”, stoji u naslovu), a na naslovnoj strani francuskog časopisa Elle TV voditeljka Karine Le Marchand (50).
Reklama za Musée de l’Homme, muzej antropologije u Parizu, prikazuje kostur Lucy, star 3,2 miliona godina. “Nevjerovatna žena starija od 50 godina”, stoji u opisu.
Moix insistira da za njega ima nade. Do trenutka kada bude imao 60, 50-godišnjakinje će izgledati mladoliko. Nisam sigurna da će ga bilo koja od njih čekati.
(TBT, NYT)