Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Jednog dana će biti napisana velika knjiga o herojskoj borbi venecuelanskog naroda protiv diktature Cháveza i Madura, koja će evocirati uspomenu na patnje koje je on svih tih godina trpio, neprestano se opirući, uprkos mučenjima i ubistvima, ekonomskoj katastrofi – vjerovatno najsurovijoj koju pamti moderna historija – koja je potencijalno veoma bogatu zemlju dovela do kolektivne izgladnjelosti i primorala gotovo tri miliona građana da pobjegnu, pješice, u susjedne zemlje kako ne bi skapali od nedostatka posla, hrane, lijekova i nade. Srećom, izgleda da se mučeništvo Venecuele bliži kraju, zahvaljujući novom podsticaju koji su Juan Guaidó i druge mlade vođe ubrizgali u narodni otpor.
Zar ne djeluje nemoguće to što jedna diktatura koju opovrgava cijeli demokratski svijet- OAS, Evropska unija, Grupa iz Lime, Ujedinjene nacije i barem tri četvrtine stanovništva te zemlje – uspijeva da preživi posljednji trzaj slobode kojim je Narodna skupština Venecuele proglasila Juana Guaida za predsjednika, obavezavši ga da raspiše nove izbore koji bi naciji vratili izgubljeni legitimitet? I uprkos tome, tiranin je još uvijek tamo.
Zašto? Zato što ga Oružane snage još uvijek štite, postavile su oko njega zaštitni obruč. Vidjeli smo, na televiziji, te generale i admirale načičkane ordenjem, dok se ministar Odbrane, general Vladimir Padrino, zaklinjao na lojalnost tom izopačenom režimu. Međutim, tu tobožnju lojalnost ne objašnjava ideološka naklonost, već strah. Potez na koji se odlučio Chávez, a nastavio ga Maduro, kako bi osigurao saučesništvo vojnog rukovodstva, bilo je da ih kupi, da im praktično prepusti posao oko trgovine drogom; na taj način se veliki broj njegovih oficira obogatio i stekao imetak u fiskalnom raju. Ali skoro svako od njih ima dosije u inostranstvu i znaju da će, kada padne režim, otići u zatvor. Obećanja o amnestiji koja im je uputio Guaidó ne mogu im biti garancija, jer sumnjaju da ona ne vrijede van teritorije Venecuele; pritom, njihove prljave operacije predmet su sudskog progona i kažnjavat će ih međunarodni tribunali širom planete.
Ali zašto se ti mladi oficiri, poručnici, kapetani i vojnici, koji su pogođeni užasnom ekonomskom krizom, kao i ostatak stanovništva Venecuele, ne pobune protiv Madurove tiranije? Također iz veoma jednostavnog razloga. Zbog strogog i neumoljivog motrenja kubanskih tehničara i profesionalaca na oružane snage Venecuele, kojima je komandant Chávez praktično predao kontrolu nad vojnom i civilnom sigurnošću režima koji je zaveo. Riječ je o postupku bez presedana: jedna zemlja se odriče svog suvereniteta i predaje drugoj zemlji potpunu kontrolu nad svojim oružanim i policijskim snagama. A komunisti, kao što je već bezbroj puta dokazano, uništavaju ekonomiju, uništavaju reprezentativne institucije, uniformišu i obesmišljavaju kulturu, ali su zato cenzuru i represiju svih oblika neposlušnosti i pobune doveli takoreći do umjetničkog savršenstva. Nemojmo zaboraviti da su sve venecuelanske vojne institucije bile podvrgnute sistematskim čistkama i da je nekoliko stotina oficira protjerano ili uhapšeno jer nisu smatrani “bezbjednim” za diktaturu…
(TBT, Nedeljnik)