Ja sam nekad Naida živio tvoj život. A sad sam odabrao da živim ovaj život. Niko me nije tjerao. Bi li mi vjerovala da ti kažem da sam sretan čovjek? Ne treba mi ništa, kaže Ramiz kojeg građani Sarajeva često mogu vidjeti u Ferhadiji.
Imam svoju Tinu (rukom pokazuje na psa), dobre ljude oko sebe koji se brinu da nismo gladni i žedni, komad neba i komad ove zemlje, jednako ko i ti i šta će mi više? Zdravlje me služi Bogu hvala. Vidjet ćemo dokad. Gledam one ministre i bogataše što žive ko da nikad neće umrijeti i misle da će svoje zlato ponijeti u grob… nesretnici veliki.
Nešto ih tišti što niti jedna para ne može ukloniti. Nemaju prijatelja. Nemaju miran san. Nemaju nekoga ko će im se obradovati. Al’ ono od srca, ko što se meni moja Tina obraduje. Pa makar to i bio hajvan, al’ znam da nije zbog koristi, već ljubavi.
Znaš, obišao sam dosta svijeta, nije da nisam… nudili su mi da idem za Ameriku. Ma kakvi. Šta ću ja tamo, bez prijatelja? Pa crko bi od tuge. Našeg naroda nema na daleko…. Priđu mi ovako ko ti, sa tim velikim osmijehom, i pitaju treba li mi šta. Nekad mi je dovoljno samo da porazgovaramo. O bilo čemu. Ne treba mi sadaka, ja nikad nisam prosio, niti ću. Ja njima kažem, ako hoćete nahranite cuku, a meni ne treba ništa. (…)
Zastanite nekad na Ferhadiji ako ugledate Ramiza sa svojom Tinom. Priđite i popričajte, priupitajte kakav je život. I onda se osmjehnite kada vam Ramiz kaže da je sretan čovjek.
(TBT, Oslobođenje)