Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Islam je vjera Istoka i istočnih naroda tako da je i logično što je njihov kalendar dijametralno suprotan od kalendara kršćanskih zapadnih naroda. Stoga se kod većine azijatsko-islamskih naroda prvi dan proljeća naziva Sultanu-nevrus, sultan svih dana, i oni ga slave skoro kao i kršćani svoj Božić. Isto to čine i Kinezi, i oni uz tradicionalne svetkovine slave prvi dan proljeća koji nastupa sa pojavom mladog mjeseca po lunarnom kalendaru.
ISLAMSKA ILI ŠIITSKA REVOLUCIJA?
U islamskoj duhovnoj tradiciji ovim proljetnim praznicima se davao poseban značaj. Tako se za pripremu proljeća računa vrijeme tri džemreta. Ovo je turska riječ koja znači talas. Računa se da pri kraju zime tri ovakva topla talasa zapahnjuju zrak, vodu i zemlju iz nutrine zemlje prije proljeća. Na prvi pogled mitologije i svetkovine povodom prazničnih dana proljeća kod islamskih naroda mogu se razlikovati samo u kulturološkoj izvedbi i tradiciji u odnosu na druge narode, ali zajedničko im je izražavanje praznične dobrodošlice samom proljeću. A, nije sve onako kako se čini i doima na prvi pogled. Islamska duhovnost ima svoju viziju svijeta i komparira stanje i procese u prirodi sa stanjem i procesima ljudskog duha. Tako se tvrdi da je tokom zime zemlja bila u stanju hibernacije, odnosno posta, poput čovjeka postača, te da se proljećem stanje posta prekida i nastaje stanje iftara, ištaha, behara… To je čak povezano sa jednom kur'anskom legendom koja govori o najmisterioznijem liku spomenutom u Kur'an Hidr, alejhisselamu. On je čak superioran po spoznaji od samog poslanika Musaa, alejhisselam. Taj lik sa varijacijama u imenu poznat je i kod drugih monoteističkih religija, a kod naših naroda poznat je kao Hazreti Hrzul, ili sveti Juraj, ili Đurađ. Odatle Jurjev ili Đurđev dan itd.
I bosanski duhovnjaci, poznati kao derviši, pridavali su puno pažnje ovim danima jer smatraju da u vrijeme proljeća temlja ozeleni nakon što iz svoje duše, poput derviša, odhukne “Hu“. Riječ „hu“ je arapska zamjenica kojom se zaziva „On“, Gospodar.
Pripadam onima koji prošlo stoljeće smatraju najkrvavijim u povijesti ljudskog roda, kojeg su takvim učinile, pored dva svjetska rata, i nekoliko bezbožničkih lijevih revolucija, a jedno tuce takvih revolucija izvedeno je u islamskom svijetu. Haman na samom kraju tog i takvog stoljeća desila se jedna i jedina revolucija koja je bila sušta suprotnost prethodnim, jer ju je izveo jedan duhovnjak s Istoka imam Ruhulah Homeini. Ni po svojoj izvedbi ova revolucija nije sličila prethodnicama koje su izvedene uz puno nasilja, pa su je čak prozvali bijelom revolucijom. Pošto je rezultirala stvarnom promjenom, ne samo svrgavanja diktatora šaha, već i promjenom režima i državnog uređenja, nazvana je islamskom revolucijom, a od tada, od 11. februara prije okruglo 40 godina, Iran se naziva Islamskom Republikom.
Islamski svijet je od tada obilovao mnogim dramatičnim i tragičnim događajima u kojima su uslijed ratova ili oružanih intervencija na vrlo brutalan svrgnuti revolucioni koji su se mahom pretvorili u okrutne diktatore, ali nijedan događaj u islamskom svijetu još nije ravan pobjedi Iranske revolucije. Zašto? Zato što još opstoji! Čudo opstanka Iranske revolucije je u tome što protiv sebe ima bar tri najmoćnije zemlje svijete: Izrael, Ameriku i Saudijsku Arabiju, a vrlo malo ili nimalo prijatelja. Iran ima političke saveznike poput Rusije i Kine ali ne i prijatelje.
Ovo bi čak mogla biti odlučujuća godina za opstanak Iranske revolucije, jer nakon bezuspješnih svih mogućih scenarija rušenja iranskog režima, koji je uspostvaljen nakon spektukularnog povrtaka imama Homeinija iz izgnanstva u Francuskoj, vojni napad na Iran od strane Amerike i Izraela je vrlo izvjestan. Iz rakursa tog geopolitičkog aspketa možed se golim okom vidjeti kakvi su se crni oblaci nadvili na Iranom i stoga je opravdana zabrinutost da li bi ta revolucija preživjela vojnu intervenciju svjetskog hegemona.
S druge strane povodom obljetnice ove revolucije otvorena je vrlo opravdana polemika da li se tu radi samo o šiitsko-iranskoj ili islamskoj revolucii sa malim internacionalnim humanističkim učinkom. Za sada su ubjedljivije ocjene onih koji smatraju da je Islamska revolucija u Iranu u velikoj mjeri šiatizirana, pa čak i nacionalizirana s obzirom da se kako unutarnja tako vanjska politika Irana rukovodila primarnim interesima šiitskog stanovništva, od samog Irana, preko Iraka, Sirije, Libana pa čak i Jemena. Iranu se zamjera na marginalizaciji sunita u protežiranju šiita u samom Teheranu, što se ogleda u činjenici da je tek ove godine jedan sunit postao iranski diplomata itd.
KRIK ISLAMSKOG OCEANA
Navodno vizija imama Homeinija, kao ni generacije intelektualaca koji su skupa s njim sudjelovali u izvođenju Islamske revolucije, poput filozofa Ali Šeriatija ili mufesira Taba Tabaija, nije bila takva, te da je njihova vizija bila inspirirana islamskom duhovnošću i internacionalnom humanizmu jer su u fokusu iranskih revolucionara bili mustadafini, potlačeni ljudi i narodi.
Bez obzira na dekadencu i devijacije kakve su se desile, recimo, u eri vladavine Ahmedi Nedžada, Islamska revolucija zadržala je oreol duhovnosti odakle još crpi snagu pa i simpatije slobodoumnih intelektualaca koji žive u ostatku brutalno materijaliziranog svijeta. Navodno je imam Homeini imao kontrakte i surađivao je sa osnivačima egipatskog Muslimanskog bratstva, pa su stoga neki elementi bunta kojeg su iskazale muslimanske mase tokom arapskog proljeća podsjećali na Islamsku revoluciju u Iranu. Po meni, to je bilo drugo džemre, talas koji je udario u „islamski ocean“ kojeg je imam Homeini u svojim revolucionarnim govorima zazivao da „krikne“. Tako da mislim da nakon Islamske revolucije u Iranu i Arapskog proljeća, neminovno slijedi treće džemre, talas bunta muslimanskih masa koje će udariti u zemlju. Nakon toga slijedi proljeće, iliti vakat Ahiri-zemana… Da kažem samo: InašaAllah!
(TBT)