Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Kao bivši predsjednik Međunarodnog PEN centra (bio sam na toj funkciji od 1977. do 1980) i sadašnji emeritus predsjednik te organizacije pisaca koja je, od kako je osnovana u prošlom vijeku u Engleskoj, izborila tolike bitke u svijetu u korist slobode izražavanja i prava na kritiku, moram da izrazim tugu i sram zbog teksta A Troubling Trend: Free Expression Under Fire in Catalonia (Zabrinjavajuća tendencija: sloboda izražavanja na udaru u Kataloniji) koji je nedavno objavio njujorški PEN centar u svom biltenu.
Obilujući poluistinama – prikrivenim lažima – taj tekst preuveličava i deformiše dešavanja u Španiji po pitanju pokreta za nezavisnost Katalonije i odaje utisak da je riječ o zemlji u kojoj je sloboda mišljenja skučena, a elementarna demokratska prava pogažena, da su građani onemogućeni da glasaju, i da zastarjele sudije zabranjuju pjevačima i komičarima šale i kritiku kakve toleriše svako otvoreno društvo u ostatku svijeta. Autori teksta koji je objavio nujorški centar – Alisa Edling i Tomas Melija – ističu da američki PEN “ne zauzima stav po pitanju katalonske nezavisnosti”, da bi potom podržali sve neistine koje širi katalonski PEN centar (kojem sam tokom svog predsjedničkog mandata pomogao da se ponovo otvori), kao militantni organ pokreta za nezavisnost. Pritom to nisu podvrgnuli ni najmanjoj provjeri i, što je još gore, prikrili su elementarne činjenice, te je prestižna organizacija s besprijekornim demokratskim poslanicima po cijelom svijetu raširila informacije koje su, jednostavno rečeno, izmišljotine i kleveta političke propagande.
Tvrdeći da je referendum održan 1. oktobra 2017. godine bio “disrupted” (obustavljen) jer je policija prisvojila glasačke kutije i “brutalnim akcijama” rastjerala birače, umnogome pretjeruju: odakle te 893 povrijeđene osobe kad su samo dvije završile u bolnici? Najozbiljnije je to što se prikriva činjenica da je pomenuti referendum bio potpuno nezakonit, zabranjen Ustavom i zakonima koji su na snazi u Španiji, odnosno da je posrijedi bio državni udar. Španska vlada ima pravo i obavezu da spriječi takav čin sile, kao što bi to učinile Sjedinjenje Američke Države ukoliko bi Teksas ili Kalifornija zatražile nezavisnost i razorile Uniju lokalnim ukazom. Nisu vlasti “proglasile” taj ukaz nelegalnim. To je učinio važeći španski Ustav – odobren ogromnom većinom glasova Katalonaca – koji isključuje mogućnost da neka španska pokrajina ili oblast postane nezavisna posredstvom lokalnog ukaza; svi Španci, sasvim logično, imaju pravo glasa kada je riječ o otcjepljenju teritorijalne jedinice koja je pet vjekova u njenom sastavu.
U tekstu se iznosi tvrdnja da je to “neprihvatljivo sputavanje mirnog i slobodnog izražavanja” Katalonaca, koji su tom prilikom bili spriječeni da glasaju. Kao da, otkako je na snazi aktuelni Ustav (1978), nije bilo na desetine prilika da Katalonci, kao i svi Španci, glasaju na lokalnim, nacionalnim i evropskim izborima! To je drugi oštrouman propust – da je referendum bio krivično djelo – kojim je Španija predstavljena kao društvo u kojem autoritarna vlada lišava svoje građane elementarnog demokratskog prava. (…)
(TBT, Nedeljnik)