Nedavno je na sceni sarajevskoga Kamernog teatra 55 bila 250. izvedba predstave “Žaba” u režiji sarajevskog redatelja Elmira Jukića, a prema tekstu hrvatskog dramskog pisca Dubravka Mihanovića.
To je ujedno deset godina igranja predstave koja se s razlogom smatra fenomenom i u kojoj glavnu ulogu Zeke, berberina i demobiliziranog branitelja, tumači Emir Hadžihafizbegović.
Mnogi glumački autoriteti su se nakon odgledane maestralne Hadžihafizbegovićeve izvedbe u “Žabi” pitali može li se u pozorištu dalje od toga.
Emir Hadžihafizbegović i svakom filmskom ulogom demonstrira nesvakidašnji dar i posvećenost, pokazujući kako se jedino neoslanjanjem na minule rezultate njeguje kontinuitet uspjeha.
Dio tog kontinuiteta su i mnoge nagrade, među kojima i venecijanski Zlatni lav za ulogu u Sviličićevu filmu “Takva su pravila”.
Posljednje dvije godine Emir Hadžihafizbegović nalazi se na čelu Kamernog teatra 55, koji je otvorio prema regiji, mladim autorima i autoricama, te pokrenuo festival Dani Jurislava Korenića, u znak sjećanja na osnivača ovoga pozorišta i najznačajnijeg teatarskog reformatora u Bosni i Hercegovini.
Sredinom marta na sceni Kamernog teatra 55 bit će premijerno izvedena predstava “Sjećaš li se Dolly Bell?”, koju prema adaptaciji romana Abdulaha Sidrana režira beogradski redatelj Kokan Mladenović.
S Emirom Hadžihafizbegovićem razgovarali novinari hrvatskog portala Expreess i postavili mu i sliejdeće pitanje:
Možete li nešto od toga u okviru vlastitog političkog angažmana korigirati?
„Kad bi svako radio ono što mu je u opisu radnog mjesta, mi bismo živjeli u sretnom društvu. Od hausmajstora i predsjednika kućnog savjeta do predsjednika države. Sretna društva prave ljudi koji se posvećeno i kvalitetno na najbolji način bave svojim poslom. Za mene je podvala da umjetnik ne smije biti dio politike. Goethe je bio ministar, Zlatko Vitez također, tri umjetnika su 12 godina bili na čelu kulture Srbije, Voja Brajović, Branislav Lečić i Nebojša Bradić. Ljubiša Georgijevski, jedan od najznačajnijih europskih redatelja, bio je predsjednik Sobranja. Dino Mustafić je jedan od osnivača Naše stranke, Danis Tanović je bio poslanik u kantonalnoj skupštini, veliki pisac Marko Vešović bio je u federalnom parlamentu, Abdulah Sidran je bio gradski vijećnik u općini Centar. Melina Mercouri, velika pjevačica, bila je ministrica kulture Grčke, Ronald Reagan je bio predsjednik Amerike i da ne nabrajam dalje koji su sve umjetnici bili dijelom politike. I to je podvala, to kad pitaju što ćeš ti kao glumac u politici. Pa zašto da ne? Pitanje je gdje prestaje politika a počinje život i obratno. Zbog čega ja ne bih bio blizu odluka vezanih za sudbinu moje djece. To je totalna zamjena teza da se ozbiljan umjetnik ne smije približiti politici. Naprotiv, ozbiljan umjetnik mora da se približi politici jer on ima vrlo snažnu recepciju anomalija u društvu i može na njih da utječe. Ali ti opskurni skorojevići koji su uglavnom na važnim političkim funkcijama imaju odijum prema umjetnicima u politici zato što su umjetnici mnogo pametniji od njih, zato što puno bolje znaju što državama treba, a što je van njihovih sitnosopstveničkih interesa i ibermenša. Kad mi hoćemo s ibermenšom unutar političara da se obračunavamo, onda nas oni zaskoče sa svojim botovima po društvenim mrežama, kako je sramno i kako je civilizacijska inverzija da se umjetnik bavi politikom i ja im poručujem da ću osim glumačkih ostvarenja duboko promišljati kontekst politike i poručivati što nije dobro u kontekstu politike kad je u pitanju zemlja u kojoj ja živim“, odgovorio je glumac.
(TBT)