Arijan Kurbašić, menadžer Ratnog hostela u Sarajevu zna da njegova ideja o gostoprimstvu nije po svačijem ukusu, i spreman je da malo smekša pravila kuće.
On će, na primjer, smanjiti ozvučenje koje po čitav dan i čitavu noć ispunjava prostorije zvucima pucnjave i eksplozija.
Zaspati ovdje može predstavljati izazov: nema kreveta, već su po podu poređani tanki dušeci bez jastuka i posteljine, preko kojih je bačena teška, gruba ćebad.
Sobe su dekorisane pištoljima i posterima na kojima su ispisane riječi “Smrt” i “Kraj”.
Kurbašić, koji voli da ga gosti zovu Nula Jedan, što je bilo kodno ime njegovog oca u ratu, nudi i “bunker”, prostoriju bez prozora toliko neudobnu da je, kako kaže, “suludo poželjeti da spavate u njoj”. Dosad je tek nekoliko ljudi iznajmilo bunker.
Kurbašić (27) je bivši turistički vodič. Objašnjava da je u jednom trenutku shvatio da je mnogo turista željelo da zna nešto više o agoniji koju je njegov narod preživio za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije između 1992. i 1995. godine.
Naziv za ono što on nudi je “mračni turizam”, malo ali globalno rasprostranjeno tržište koje se fokusira na mjesta na kojima su se dogodile strašne stvari.
Tu, između ostalog, spadaju Dealey Plaza u Dalasu gdje je ubijen John Kennedy, nacistički logori poput poljskog Aušvica i zatvora Tuol Sleng u Pnom Penu u Kambodži.
Sarajevo ima mnogo takvih mjesta, uključujući i ono gde je srpski nacionalista Gavrilo Princip 1914. izvršio atentat na Franca Ferdinanda, nasljednika austrougarskog trona, i poslao Evropu put Prvog svjetskog rata.
Upravo je u Bosni ta rana verzija mračnog turizma postala još zlokobnija.
Mjesto na koje Zijad Jusufović, vodič tura kroz Sarajevo, voli da odvede turiste jeste prvi jugoslovenski privatni hotel, u planinama, sada ruiniran, koji su srpske snage koristile da odatle bombarduju grad.
Turisti, koje su mahom činili pravoslavni fanatici iz Rusije i Grčke, nekada su dolazili tu da opale poneki metak na grad u kojem je ostalo većinsko muslimansko stanovništvo.
U hostelu u kojem noć košta 20 eura po osobi, zabranjeni su mobilni telefoni, nakit i satovi.
Većina posjetilaca je iz Evrope, Australije i SAD, a dobar dio njih je premlad da bi pamtio jezive televizijske prikaze Sarajeva tokom opsade koja je trajala 1.425 dana.
Jusufović kaže da su Bosanci postali otvoreniji za ovu vrstu turizma nakon što je muslimanska porodica čija je kuća u blizini sarajevskog aerodroma bila početna tačka tunela iskopanog za vrijeme rata počela da zarađuje novac od prodaje karata turistima koji su željeli da posjete tunel.
Tunel nade, kako je nazvan, vlada je preuzela 2013. godine, a danas je on veoma popularna atrakcija.
Marketinška ponuda rata, s druge strane, dovest će vas u neprilike sa vlastima u Sarajevu.
Kurbašić odbija da kaže je li on musliman, Srbin ili Hrvat.
Njegova jedina poruka je, kako kaže, da bi posjetioci trebalo da pogledaju Sarajevo, sada kosmopolitski grad, i upamte da “ono što se desilo tu može da se desi bilo gdje”.
(TBT, NYT)