Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Oblaci nezadovoljstva nadvijaju se nad Britanijom. Pripadnici oba referendumska tabora jednako su demoralizirani. Vlada njenog veličanstva i laburistička opozicija jednako su podijeljeni. Ujedinjeno Kraljevstvo je pocijepano između Evropi naklonjene Škotske i evroskeptične Engleske, između velikih engleskih gradova koji bi željeli ostati u EU (uključujući London) i manjih gradova na sjeveru i uz obalu koji to ne žele. Ni radnička klasa ni elita nisu u stanju da jedinstveno stanu iza neke od opcija koje se nude u Donjem domu. Onda ne čudi to što ogroman broj Britanaca strijepi od budućnosti i smatra da ih je politički sistem izdao.
Ipak, iako ćorsokak brexita nosi brojne rizike, Britanci bi možda trebalo da mu se raduju. Još od 1945. problem odnosa sa kontinentom zaklanjao je druga fundamentalna pitanja – o uređenju zemlje, političkim institucijama, mjestu Britanije u svijetu. Sa brexitom su sva ta pitanja isplivala na površinu, a opće nezadovoljstvo je prvi preduvjet za njihovo otvaranje. Brexit bi mogao podstaći britansku demokratiju da prevaziđe neke od kriza koje je već dugo muče.
Prvo, tu je irsko pitanje. Mada je problem djelimično riješen Sporazumom iz Belfasta, Demokratska unionistička partija Sjeverne Irske ga sada ponovo otvara iznošenjem zahtjeva da ova provincija, koja je dio Ujedinjenog Kraljevstva, dobije status kakav imaju Vels i okruzi u okolini Londona.
Škotsko pitanje je takođe ponovo otvoreno. Samo dvije godine poslije neuspjelog škotskog referenduma 2014, koji je razvijao nade škotskih nacionalista, referendum o brexitu 2016. godine ponovo ih je ohrabrio.
Na dnevnom redu je i englesko pitanje. Nepotpuni prijenos parlamentarnih ovlašćenja koji je obavio bivši premijer Tony Blair učinio je Engleze jedinim narodom u Ujedinjenom Kraljevstvu koji nema sopstvenu skupštinu ili parlament, zbog čega zavise od Vestminstera, za koji mnogi smatraju da je previše distanciran i da ne zastupa njihove interese.
Brexit je bio veliki test i za rigidni politički sistem koji nagrađuje pobjednike i ograničava konkurenciju na već postojeće igrače. Zbog toga britanske partije funkcioniraju kao karteli sa sukobljenim programima.
Referendum iz 2016. takođe je ukazao na problem uloge direktne demokratije u britanskoj politici. Imajući u vidu sve glasnije pozive da se organizira novi referendum, potrebno je što prije otvoriti raspravu o tome kada i kako treba organizirati direktno izjašnjavanje glasača.
Također se mora preispitati uloga predstavničke demokratije. Brexit je raskrinkao mit o suverenitetu Donjeg doma, kada je u procesu priprema za izlazak iz EU vlada uskratila parlamentu pravo da se izjasni čak i o načinu na koji će se pravo EU ugraditi u britansko pravo.
Sa brexitom je do izražaja došla i dugo potiskivana frustriranost mjerama štednje koja je dobila oblik moralne panike zbog migracije. Slobodno kretanje ljudi unutar EU zamaglilo je doprinos unutrašnjih budžetskih rezova propadanju javnih službi i nestajanju socijalnih ustanova, što je neizbježno dovelo do jačanja ksenofobije.
Konačno, od polovine 80-ih godina prošlog stoljeća, poslije sračunatog uništavanja britanske industrije koje je sprovela Margaret Thatcher, britanska ekonomija se oslanja na „milost neznanaca“.
Nijednoj drugoj evropskoj ekonomiji, sa izuzetkom Irske, nisu bile potrebne tolike infuzije stranog kapitala da bi sastavila kraj s krajem. Zato se Britanija uzda u spuštanje cijena: niski porezi, niske plate, radni ugovori bez radnih prava i nereguliran finansijski sektor. Ako želi prevazići trojstvo niskih kvalifikacija, niske produktivnosti i usporenog rasta, brexit je odlična prilika da Britanija to ostvari, uz ukidanje trenda daljeg smanjenja plata i poreza i jačanja deregulacije.
Do predviđenog datuma izlaska Britanije iz EU ostalo je samo nekoliko nedjelja, a nijedna od tri aktuelne ponude – brexit bez sporazuma, sporazum premijerke Therese May i pomjeranje roka iz člana 50 radi ostanka u EU – nema većinsku podršku ni u parlamentu ni među biračima. Svaka od ove tri mogućnosti izaziva nezadovoljstvo. Opcija izlaska bez sporazuma izgleda kao rizičan skok u nepoznato. Ponuđeni sporazum je neprihvatljiv glasačima koji su bili za ostanak, a većina onih iz suprotnog tabora ga vidi kao dokument koji može potpisati jedino zemlja koja je upravo kapitulirala. Konačno, odustajanje od izlaska bi potvrdilo da je demokratija prihvatljiva samo ako proizvodi onakve rezultate kakve želi londonski establišment.
U Britaniji je rašireno mišljenje da je ovaj ćorsokak katastrofa i dokaz neuspjeha britanske demokratije. Ne bih se složio. Ako bi bilo koja od tri raspoložive opcije bila potvrđena na recimo drugom referendumu, nezadovoljstvo bi bilo još veće, a dublji problemi koji opterećuju Britaniju ostali bi neriješeni. Iz ove perspektive, oklijevanje Britanaca da podrže bilo koju od tri ponude vidim kao znak kolektivne mudrosti u trenutku kada dobijaju jedinstvenu priliku da se zemlja suoči sa važnijim izazovima u procesu preispitivanja svog odnosa sa EU. Ali da bi tu priliku iskoristila, Britanija mora investirati u „svenarodnu debatu“ koja će vremenom dovesti do „svenarodne odluke“.
Ta debata mora otvoriti 6 pitanja: britanski ustav, uključujući formiranje engleskog parlamenta ili više regionalnih engleskih skupština; izborni sistem i uloga referenduma; irsko pitanje, uključujući mogućnost zajedničkog britansko-irskog suvereniteta nad Sjevernom Irskom; migracija i sloboda kretanja; britanski ekonomski model, naročito nesrazmjerno naglašena uloga finansija i potreba da se podstaknu zelene investicije širom zemlje; i naravno odnos Britanije i EU.
Da bi bila demokratska, debata se mora odvijati u regionalnim skupštinama, što bi kulminiralo organizacijom nacionalne konvencije i finalizacijom opcija na osnovu kojih bi naredni Donji dom formulirao referendumsko pitanje na osnovu kog će se donjeti svenarodna odluka do 2022. Zato, nakon formalnog istupanja iz EU 29. marta, britanska vlada mora osigurati tranzicioni period koji će trajati dok narod ne donese konačnu odluku tri godine kasnije.
U tranzicionom periodu Britanija bi trebalo ostati u carinskoj uniji i na jedinstvenom tržištu, uz punu slobodu kretanja i sva prava za državljane EU u Britaniji. Onda, 2022. godine, glasači mogu odlučiti da li žele ostati u carinskoj uniji i na jedinstvenom tržištu, da konačno izađu iz EU ili da ponovo uđu u EU kao njen punopravni član.
Kada je nezadovoljstvo tako snažno kao u Britaniji danas, puna demokratija pruža najbolje izglede za njegovo prevazilaženje.
(TBT, Project Syndicate)