Piše: Eric Margolis, thebosniatimes.ba
Prije 5 godina, pisao sam o nepoznatom holokaustu u Ukrajini. Ostao sam šokiran nakon što su me preplavili mailovi mladih Amerikanaca i Kanađana ukrajinskog porijekla u kojima je stajalo da do čitanja moje kolumne ništa nisu znali o genocidu 1932-33 u kojem je sovjetski režim Josifa Staljina ubio 7 miliona Ukrajinaca, a 2 miliona njih poslao u konc-logore.
Pitao sam se kako je ta historijska amnezija zarazila tako mnogo ljudi. Za židove i Armence su genocidi koje su njihovi narodi prošli žive uspomene koje utječu na njihovu svakodnevicu. Pa ipak, danas, na 70-u godišnjicu uništenja četvrtine ukrajinske populacije, ovaj enormni zločin je skoro ostao u zapećku historije.
Isti je slučaj i sa komunističkim istrebljenjem Donskih kozaka 1920-ih, Nijemaca uz Volgu 1941.i masovnim pogubljenjem i deportacijom u koncentracijske logore Litvanaca, Latvijaca, Estonaca i Poljaka. Na kraju Drugog svjetskog rata, u Staljinovom gulagu nalazilo se 5,5 miliona zatvorenika od kojih je 23% Ukrajinaca i 6% baltičkih naroda.
Gotovo je nepoznat genocid 2 miliona muslimana SSSR-a: Čečena, Inguša, Krimskih Tatara, Tadžika, Baškira i Kazaka. Borci za čečensku nezavisnost koje Rusija i SAD danas nazivaju „teroristima“ su unuci onih koji su preživjeli sovjetske konc-logore.
Na ovu listu zaboravljenih užasa ubrajaju se i ubistva u istočnoj Evropi 1945-47 najmanje dva miliona etničkih Nijemaca, većinom žena i djece, i nasilni progon 15 miliona Nijemaca tokom kojeg je 2 miliona žena i djevojčica silovano.
Među ovim monstruoznim zločinima, po brojkama se izdvaja Ukrajina. Staljin je proglasio rat protiv vlastitog naroda 1932, poslavši komesare V. Molotova i Lazara Kaganovitcha i šefa tajne policije NKVD-a Genrikha Yagodu da uguše otpor ukrajinskih farmera u prisilnu kolektivizaciju.
Ukrajina je odsječena. Sve zalihe hrane i stoke su konfiskovane. NKVD odredi smrti pogubljivali su „protivpartijske elemente.“ Bijesan jer se ubija mali broj Ukrajinaca, Kaganovitch – u biti Adolf Eichmann Sovjetske unije – postavio je kvotu od 10.000 pogubljenja sedmično. 80% ukrajinskih intelektualaca je ubijeno. Tokom zime 1932-33, 25.000 ukrajinaca dnevno je bivalo ubijeno ili je umiralo od gladi i hladnoće. Kanibalizam je postao uobičajen. Ukrajina, kako piše historičar Robert Conquest, izgledala je kao megaverzija budućeg logora smrti Bergen-Belsen.
Masovno ubistvo 7 miliona Ukrajinaca, od kojih je 3 miliona djece, i deportacija još 2 miliona u gulage (gdje je većina njih umrlo) zataškivano je sovjetskom propagandom. Prokomunistički zapadnjaci, poput Waltera Durantyja iz New York Timesa, britanskih pisaca Sidneya i Beatrice Webb i francuskog premijera Edouarda Herriota, putovali su Ukrajinom, negirali navode o genocidu, i pozdravljali su ono što su Sovjeti zvali „agrarnom reformom“. Oni koji su pričali protiv genocida prozvani su „fašističkim agentima“.
Međutim, američka, britanska i kanadska vlada bila su itekako svjesne genocida, ali su zatvorile oči pred njim sprečavajući čak da pomoć stigne u Ukrajinu. Jedini evropski lideri koji su pozvali na zaustavljanje sovejtskog genocida bili su, posve ironično imajući u vidu njihove cinične i sebične razloge, Hitler i talijanski diktator Benito Mussolini.
Pošto su Kaganovitch, Yagoda i drugi stariji zvaničnici komunističke partije i NKVD-a bili židovi, Hitlerova apsurdna tvrdnja da je komunizam židovska urota da unište kršćansku civilizaciju postala je naširoko prihvaćena širom uplašene Evrope.
Kada je rat počeo, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill postali su Staljinovi bliski saveznici iako su bili i više nego svjesni da je njihov režim ubio najmanje 30 miliona ljudi mnogo prije je Hitler počeo sa svojim istrebljenjem židova i Roma. Ipak, u čudnoj moralnoj računici masovnog ubistva, krivi su bili jedino Nijemci.
Iako je Staljin ubio tri puta više ljudi od Hitlera, on je za Roosevelta ostao „ujak Joe“.
Britansko-američko savezništvo sa Staljinom učinilo ih je suučesnicima u zločinu. Roosevelt i Churchill su pomogli očuvati najubojitiji režim u povijesti, kojem su prepustili više od pola Evrope 1945. Nakon rata, ljevica je pokušala prikriti sovjetski genocid. Jean-Paul Sartre je porekao da je gulag ikad postojao. Zapadnim saveznicima jedino je zlo bio nacizam; nisu mogli priznati da ih se dovodi u vezu s masovnim ubicama. Za Sovjete, promocija židovskog holokausta je sakrivala njihove zločine.
Židovski narod, sasvim razumljivo, vidio je svoj holokaust kao jedinstven događaj. On je bio razlog postojanja Izraela. Plašili su se da bi obznanjivanje drugih genocida u to vrijeme umanjilo njihov. To je bila samo ljudska priroda.
Danas akademska zajednica, mediji i Hollywood s pravom drže pažnju usmjerenu na židovski holokaust te uglavnom ignoriraju Ukrajinu. Još uvijek lovimo nacističke ubice, ali ne i komunističke. Postoji nekoliko fotografija o ukrajinskom genocidu ili Staljinovom gulagu i manji broj preživjelih. Mrtvi ljudi ne govore.
Rusija nikada nije procesuirala nijednog od svojih masovnih ubica, kao što je to učinila Njemačka.
Znamo sve o zločinima nacista Adolfa Eichmanna i Heinricha Himmlera; o Babi Yaru i Auschwitzu.
Ali ko se sjeća sovjetskih masovnih ubica Dzerzhinskyja, Kaganovitcha, Yagode, Yezhova i Berije? Da nije bilo pisca Alexandra Solzhenitsyna, možda nikad ne bismo znali za sovjetske logore smrti kao što su Magadan, Kolyma i Vorkuta. O nacističkim zločinima snimljeno je toliko filmova dok zlo sovjetske ere nestaje iz vidokruga ili se stapa sa nostalgijom.
Duše Staljinovih miliona žrtava još uvijek vape za pravdom.
(TBT, Prevela Jasmina S. Drljević)