Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Kada su 13. oktobra 2018. izašli iz grada San Pedro Sula u Hondurasu, bilo ih je svega nekoliko stotina. Tri nedelje kasnije, dok pišem ovaj članak, već ih ima bezmalo osam hiljada. Pridružio im se veliki broj Salvadoraca, Gvatemalaca, Nikaragvanaca i nesumnjivo poneki Meksikanac. Prešli su hiljadu i nešto kilometara; danonoćno su hodali, spavali na putu, jeli to što bi im milosrdni ljudi, jednako bijedni kao i oni, usput doturili. Upravo su ušli u Oahaku i tek su na pola puta.
To su siromašni, veoma siromašni muškarci, žene i djeca; oni bježe od bijede, od nemogućnosti da nađu posao, od nasilja kojem su ih ranije podvrgavali samo zli poslodavci i policija, a sada to mahom čine delinkventi, bande odmetnika koji ih primoravaju da rade za njih, da prenose robu ili prodaju drogu, a ako odbiju, nasmrt ih izbodu noževima ili primjene na njima zvjerska mučenja.
Kuda idu? U Sjedinjene Američke Države, naravno. Zašto? Zato što je to zemlja u kojoj ima posla, gdje bi mogli zaraditi i odakle bi mogli slati pakete svojim porodicama kako bi ih spasli od gladi i beznadežne srednjoameričke skrajnutosti, jer tamo ima dobrih škola, sigurno je i primjenjuju se zakoni koji u njihovim zemljama ne postoje. Znaju da je predsjednik Trump izjavio da su oni kuga, razbojnici i nasilnici koji donose bolesti, prljavštinu i nasilje, da on neće dozvoliti tu invaziju i da će mobilizirati barem petnaest hiljada policajaca koji će, ukoliko ih budu kamenovali, pucati u njih. Ali oni ne mare za to: radije će umrijeti pokušavajući ući u raj nego što će se prepustiti sporoj i beznadežnoj smrti koja ih neminovno čeka u zemljama gdje su rođeni, odnosno u paklu.
To što rade je, dakako, ludost. Istovjetna kao ona kada je na hiljade Afrikanaca, nakon višednevnog, višemjesečnog ili višegodišnjeg hodanja, umirući na putu poput muha, stiglo na obale Mediterana i otiskivalo se na pučinu splavovima, čamcima i baržama; načičkani kao insekti, znali su da će se mnogi od njih udaviti – više od dvije hiljade godišnje – i da neće moći ostvariti san za kojim teže: da se nastane u evropskim zemljama, koje će im pružiti posao, sigurnost i tome slično.
Invazija miliona jadnika koji naseljavaju ovaj svijet na napredne zemlje Zapada izazvala je paranoju bez presedana u historiji, do te mjere da i u Sjedinjenim Američkim Državama i u Evropi vaskrsavaju fobije za koje se vjerovalo da su iskorijenjene, poput rasizma, ksenofobije, nacionalizma, desničarskog i ljevičarskog populizma i političkog nasilja u porastu. Taj proces, ukoliko se nastavi, mogao bi uništiti možda najdragoceniju tvorevinu zapadne kulture, demokratiju, i da vrati varvarstvo kojeg smo se tobože oslobodili, koje je Srednju Ameriku i dobar dio Afrike porinulo u taj užas iz kojeg njihovi stanovnici tako dramatično nastoje pobjeći. (…)
(TBT, Nedeljnik)