ŠOJNA, Rusija – Ribarsko selo Šojn na obodu Bijelog mora polako nestaje ispod pijeska koji prekriva cijele kuće tako da im samo vrhovi krovova vire iznad dina.
Za djecu, to je magično mjesto: igralište sa pijeskom sa prirodnim padinama svuda unaokolo. Za sve ostale, život u ovom jalovom pejzažu je svakodnevna muka.
Ana Golubtsova živi na drugom spratu svoje kuće. Prizemlje je pretvoreno u neželjenu plažu. „Morali bi da angažujemo buldožer da skloni pijesak i onda opet to isto da ponovimo dogodine“, rekla je ona.
Obližnja kuća je toliko zatrpana da stanovnici ulaze u nju preko tavana. Stanovnici kažu da je više od 20 kuća potpuno zatrpano.
Poslije Drugog svjetskog rata, Šojna je bila užurbana ribarska luka iz koje su dolazile vijesti o ribarima koji su premašivali svoju kvotu. Ali pretjerani ribolov ne samo da je osiromašio lokalne zalihe već je i uništio ekosistem ove ovlasti. Ribarski brodovi zagrebali su morsko dno očišćeno od morske trave i mulja. A kako nije bilo ničega da zadrži pijesak, talasi su počeli da ga izbacuju na obalu.
Ovaj poremećaj morskog tla u kominaciji sa promjenom korita rijeke koja plovi kroz Šojnu u Bijelo more je vjerovatno razlog invazije pijeska, kaže Sergej Uvarov, koordinator projekta pomorskog biodiverziteta WWF-a u Rusiji. Nijedna studija nije sprovedena.
Ljeti, mali avioni i povremeni helikopter su jedini način da se stigne do Šojne. Evdokia Saharova, 81, je nezvanična osoba za dobrodošlicu koja stoji na pijeskom prekrivenoj pisti.
Kada je bila mlada, cijela ova oblast bila je puna travnatih livada gdje su krave išle na ispašu a seljani uz kuće imali male farme. „Sjećam se kada je selo bilo puno života a ne pijeska“, kaže.
Na vrhuncu, u selu je živjelo preko 800 ljudi, danas ih ima 285. Selo nema kanalizaciju a voda se nose iz bunara. Kuće se griju na drva ili ugalj. Hrana u jedinoj prodavnici u Šojni dva puta je skuplja nego u obližnjem gradu.
Debate o tome da li ostati u Šojni ili otići traju već decenijama. Preseljenje može da se finansira uz pomoć federalnog programa pomoći stanovnicima udaljenih sjevernih oblasti. Mnogi mladi odlaze da bi studirali, radili ili putovali. Ali se neki poslije nekog vremena vrate: Teško im je da se adaptiraju na urbani život poslije godina provedenih u selu.
„Šojna vas povuče“, kaže Ppavel Kotkin, 21. „Četiri godine sam studirao u gradu i vratio sam se. Volim Šojnu i želim ovdje da živim“.
Ali šta sa pijeskom?
„Ne mogu bez njega. Noge me bole od hodanja po asfaltu“, rekao je on.
(TBT, NYT)