Los Angeles – Čuvari svemirskog odijela Neila Armstronga u Nacionalnom vazduhoplovnom i svemirskom muzeju u Washingtonu znali su da će do toga doći. Čudo ljudskog inženjeringa, odijelo napravljeno od 21 sloja različite plastike: najlona, neoprena, majlara, dakrona, kaptona i teflona.
Kumeni neoprenski sloj predstavljao bi najveći problem. Čuvari odijela znali su da će se neopren vremenom stegnuti i postati krt, zbog čega će odijelo biti kao uštirkano. Januara 2006. Armstrongovo odijelo je sklonjeno iz postavke i pohranjeno u skladište kako bi se usporilo propadanje.
Od, kako se procjenjuje 8.300 miliona metričkih tona plastike proizvedene do danas, oko 60 procenata pluta okeanima ili je na deponijama. Većina nas želi da plastika nestane. Ali u muzejima, gdje predmeti treba vječno da traju, plastika pada na ispitu vremena.
Malcolm Collum, glavni konzervator muzeja, kaže da je propadanje Armstrongovog odijela je zaustavljeno u vremenu. Ali kod drugih svemirskih odiela koja su dio astronautske istorije, neopren je postao toliko krt da se raspao u male dijelove unutar slojeva odijela.
Ni umjetnička delta nisu toga pošteđena. U muzejima problem postaje sve očigledniji, kaže Georgina Riner, konzervatorski naučnik Harvarskih muzeja. „Rok trajanja plastike sada ističe“, rekla je ona.
Od svih materijala, plastika je jedna od najizazovnijih za konzervatore. Zbog nepredvidljivosti materijala i velikih varijacija u stepenu propadanja, Collum kaže da je ona “potpuno drugi svijet“.
Metal, kamen, keramika i papir su preživjeli hiljadama godina dok plastika postoji tek nešto više od 150 godina. U tom kratkom vremenskom roku, stigla je do dominantnog mjesta među materijalima koje koristimo danas. A plastika se sve više koristi u umjetnosti i predmetima koje treba sačuvati.
To postaje jasno poslije šetnje kroz razne muzeje Smitsonijana. Tu su umjetnička djela, naravno: akrili, sočiva od poliestera sa površinama nalik ogledalima, skulptura od fiberglasa sredovječne žene koja se sprema da napadne otopljeni banana split.
Tu su i suveniri ljudske genijalnosti: prvo vještačko srce, albumi Elle Fitzgerald, Appleov kompjuter, D-Tagovi kojima se prate kitovi.
A tu su i svakodnevni predmeti, dokumenti ljudskog života: električni otvarač konzervi, roze Princeza rotari telefon, poklopci za kafu za ponijeti, svi različitog dizajna.
Prvi korak za konzervatore je da odrede koja je plastika u pitanju. „ Koristimo ovu riječ kao monolit, ‘plastika’ kada je zapravo u pitanju stotinu i hiljadu različitih stvari“, kaže Gregory Baley, konzervator u Smitsonijanu.
„Plastika“ se samo odnosi na nešto što može da se oblikuje. Plastika je mješavina polimera – velikih molekula dugih lanaca – i malih molekula aditiva.
Prva plastika je napravljena od modifikovanih prirodnih polimera poput celuloze, ali je većina plastike danas zasnovana na sintetičkim polimerima koji duže traju. Aditivi mogu da budu takozvani plastifikatori koji poboljšavaju fleksibilnost ili filterišu čvrstinu materijala.
Stručnjaci koriste napredne analitičke tehnike poput mikroskopije ili spektroskopije da bi identifikovali materijale.
Smanjivanje i migracija aditiva su dva načina propadanja plastike. Često stručnjaci samo pokušavaju da pronađu najbolje uslove da bi sačuvali artefakte.
„Većina konzervacije svodi se na to kako da uredimo prostor gdje se čuvaju ili gdje se izlažu predmeti tako da se uspori što je moguće više njihovo propadanje“, rekao je Baley.
To može da uključi filterovanje ultraljubičastih zraka kako bi se smanjilo nausmično raskidanje molekularnih veza plastike, što je izazov za muzej (zbog mnogo prozora). Očuvanje plastičnih umjetničkih djela podrazumijeva i održavanje stabilne temperature na nižem nivou i vlažnosti kako bi se stabilizovala migracija plastifikatora ili se obezbijedilo okruženje bez kiseonika da si se spriječila oksidacija.
Collum i njegov tim rade na specijalnoj izložbenoj vitrini za Armstrongovo odijelo u pažljivo odabranim uslovima prije 50. godišnjice slijetanja na Mjesec koja se obilježava iduće godine.
Uprkos svojoj ozloglašenosti kao velikog zagađivača prirodne okoline, plastika ima važnu priču.
Plastične flaše pomažu u transportovanju pijaće vode do udaljenih oblasti, laki kompoziti pomažu u očuvanju energije u automobilima i avionima, jednokratni špricevi i kese za krv pomažu da se produži život. Proteze pomažu da se nadomjeste udovi koji nedostaju.
„Mi možemo da nadživimo naša tijela, dijelom zahvaljujući plastici“, kaže Odile Madden sa Getty instituta za konzervaciju u Los Angelesu. Da ne pominjemo slanje ljudi u svemir.
(TBT, NYT)