Zamislite da ste u želji za lijepim provodom, platili 175 dolara za ulaznicu na brodvejski mjuzikl. Dok sjedite na balkonu, polako shvatate da je gluma loša. Da li u pauzi odete ili ostanete na cijeloj predstavi?
Studije o donošenju odluka pokazuju da će većina ljudi ostati gdje jeste, iako novac koji su potrošili ranije logički ne bi trebalo da utiče na izbor. Ali, logika tu ne igra preveliku ulogu, makar ne onoliko koliko psihologija. Naravno, postoji i zvaničan naziv za ovaj misaoni proces.
Ova “zabluda potopljenih troškova”, kako je ekonomisti nazivaju, jedan je od mnogih načina gdje ljudi dozvoljavaju emocijama da utiču na njihove izbore, ponekad i na svoju štetu.
Ali tendencija da se u jednačinu uključe i potrošene investicije izgleda nije ograničena samo na Homo sapiensa.
U studiji objavljenoj prošlog mjeseca u žurnalu Science, stručnjaci sa Univerziteta Minnesota su naveli da na miševe i pacove, kao i na ljude, utiču troškovi.
Što više vremena ulože u čekanje na nagradu, manje su šanse da će odustati od trke. To je odavno poznato u psihologiji. Ali, mnoge je iznenadilo što isti princip važi i u životinjskom svijetu, koji bi trebalo da bude imun na ovakve stvari.
“Šta god da se dešava sa ljudima, dešava se i sa životinjama”, kaže A. David Redish, profesor neuronauke na Univerzitetu Minnesota i autor studije.
Važnije od sličnosti među vrstama jeste otkriće studije da se efekat potopljenih troškova pojavljuje samo kod subjekata koji jure nagradu, navodi Redish, ali ne i kod onih koji još uvijek razmatraju da li će nešto da rade ili ne.
Životinje vrijeme razmatranja ne računaju kao dio svog investiranja, što je, kaže Redish, pokazatelj da se različiti moždani procesi odvijaju u različitim aspektima donošenja odluka. Ideja se kosi sa stavom “vijreme je vrijeme i trošite ga u svakom slučaju”, dodaje.
Shelly Flagel, profesor psihijatrije na Univerzitetu Michigan, koja nije učestvovala u studiji, smatra da istraživanje ima “dalekosežne implikacije”.
Na primjer, kaže, to ponašanje podsjeća na ponašanje klasičnih “zavisnika”.
U studiji koju je vodio doktorand Brian Swice, tri istraživačke laboratorije Univerziteta Minnesota radile su testove na miševima, pacovima i ljudima.
Glodari su trenirani da traže pelet sa ukusom u lavirintu gdje je “restoran” bio u svakom uglu.
Ljudi su na kompjuteru tražili video-snimke mačića, plesnih takmičenja, pejzaža ili biciklističkih nezgoda. I ljudima i glodarima je dato određeno vrijeme da ispune zadatak.
Kod glodara, životinje su prvo prolazile “zonu ponude” ispred restorana i čule ton koji ih je obavještavao koliko će morati da čekaju na pelet-nagradu – čekanje je nasumično variralo između jedne i 30 sekundi.
Životinja je mogla da preskoči ponudu i u tom slučaju se povlačila iz igre ili je ulazila u “zonu čekanja” restorana gdje bi se silaznim tonom označio period odbrojavanja. U bilo kom trenutku tokom odbrojavanja, glodar je mogao da napusti restoran.
U ljudskoj verziji eksperimenta, subjektima je dat snimak sa dugmićima sa opcijama “ostani” i “preskoči”.
Ikonica u uglu ih je obavještavala koliko će morati da sačekaju da pogledaju snimak.
Kliktanjem na dugme “ostani”, odbrojavanje bi počelo i napredak bi se video na ekranu.
Studija je pokazala da što su duže glodari provodili vremena u “zoni čekanja” veće su bile šanse da će izdržati odlaganje do kraja, iako su zbog dužeg čekanja imali manje vremena da traže hranu.
Slično, što su duže ljudi čekali da se video skine, više su ostajali na kursu.
Iznenađujuće, količina vremena potrošena na razmatranje da li da prihvate ponudu nije uticala na to da li će ostati ili otići.
“Očigledno, najbolja stvar je brzo ući u zonu čekanja”, rekao je Redish. “Ali to niko ne čini. Nekako sve tri vrste znaju da ako uđete u zonu čekanja, platit ćete potopljene troškove, i onda provedu ekstra vrijeme razmišljajući u zoni ponude kako ne bi zaglavili.”
(TBT, NYT)