Najbolji indikator predizbornog raspoloženja unutar vladajuće stranke SDA svakako su njeni strogo kontrolirani mediji. Tako se predizborni slogan SDA „U jedinstvu je snaga“ najslikovitije odrazio kroz simbiozu nepomirljivih ideoloških opcija kroz vehabijsko edukativno-religijski magazin Saff i rigidno ljevičarski čegavarasto-nakaradni ateistički magazin Slobodna Bosna.
Ovoj vehabijsko-komunističkoj režimskoj pesnici koja je bjesomučno lupala po svakome ko nije ušao „u suru“ novobošnjačkog jedinstva, pridodata su nova dva medijska projekta Faktor i Stav, koji su kao turske akindžije, jurišnici Recepa Tayipa Erdogana pritekli u pomoć kako bi „dozvali pameti“ preostale iskompleksirane Bošnjake, kako ih je nazvao Bakir Izetbegović.
Malo po malo, kako je lider „bošnjačkog jedinstva“ Bakir Izetbegović pravio političke gafove i skandalozne promenade toga jedinstva, poput javne podrške zahtjevu za reviziju Tužbe za genocid protiv Srbije, tako se to jedinstvo krunilo, a snaga topila. To se najdirektnije odražavalo na kadrovsku politiku SDA pa su stoga nastali sukobi koji su rezultirali pojavom raskola. Napuštanje stranačkih redova od strane nekoliko načelnika i državnih parlamentaraca jest unijelo nemir i nervozu u stranačkim strukturama, ali izbacivanje Denisa Zvizdića iz konkurencije za kandidata za člana Predsjedništva bi možda moglo imati najdalekosežnije posljedice po stranačko (ne)jedinstvo.
Iako se Zvizdić ponaša poltronski pokorno tako što prisustvuje Džaferovićevim predizbornim promocijama mediji koje kontrolira njegov klan, poput Slobodne Bosne, potpuno su se svrstali na stranu SDP-ovog kandidata Denisa Bećirovića. Podrška Bećiroviću se ogleda kroz ignoriraranje Džeferovićeve promocije, odnosno protežiranje svakog Bećirovićevog istupa, saopćenja ili intervjua.
Ovo svakako vidi i primjećuje Džaferovićev štab i sigurno je već proslijedio pritužbe samom Izetbegoviću na ovakav tretman u određenom dijelu prorežimskih medija. Izgovor za protežiranje Bećirovića ti mediji imaju u bojazni od Fahrudina Radončića koji bi mogao uzeti glasove onih glasača koji se kreću ka strankama lijevog centra, oni svakako ne bi glasali za režimskog kandidata.
Ali, skriveni plan je sasvim drugi. Oni zaista žele pobjedu Denisa Bećirovića kako nad Radončićem tako i nad Džaferovićem. Poraz Džaferovića od strane Radončića bi bio zaista vrlo bolan za samog Izetbegovića i on bi to personalno veoma teško podnio. Ali poraz Džaferovića od strane Bećirovića bi bio daleko razorniji po SDA. A ništa manje razoran ne bi bio ni po SDP. Jednostavno favoriziranje Bećirovića je taktika „ubijanja dviju muha jednim udarcem“.
Jer i SDP je više nego SDA opterećen unutarstranačkim frakcijskim sukobima što je zaostavština sukoba Zlatka Lagumdžije i Željka Komšića koji je rezultirao raskolom, a potom i Lagumdžijinim padom. To je najbolje ilustrirao sam Lagumdžija svojim posljednjim pismom GO SDP-a koje je dočekano „na nož“ od strane mladih i prilično ratobornih SDP-ovih junoša. Tako da bi se eventualnom pobjedom Bećirović nametnuo kao stvarni lider SDP-a i prvom prilikom uklonio Nikšića sa trona. Dok bi s druge strane Bećirovićevu pobjedu, odnosno poraz Džaferovića gatački klan iskoristio da optuži Izetbegovića da je svojom sebičnom politikom ugrozio poziciju SDA kao najmoćnije stranke i na osnovu toga tražio njegovu ostavku. A Zvizdić vreba upravo takvu situaciju u kojoj bi bio prvi protivkandidat Izetbegoviću.
U ovako perfidno osvetničkoj kampanji velika zaklinjanja za Bosnu, a protiv crnih neprijatelja Milorada Dodika i Dragan Čovića, najcrnji su populizam. Sve je to laž i mimikrija iza koje stoje surovi personalni interesi odbrane stečenih pozicija tzv. gatačkog klana. Konkretno iza sve ovo ujdurme i paklenog plana stoje izravno Dragan Lukač i Aljoša Čampara, prvi „pendreci“ režima. Jer samo slom i uklanjanje Nermina Nikšića sa čela SDP-a garantira Draganu Lukaču zadržavanje na sadašnjoj poziciji. Kao što slabljenje Denisa Zvizdića u vrhu SDA dovodi u pitanje poziciju Aljoše Čampare.
(TBT)