Piše: Timea, thebosniatimes.ba
Odrasla sam u Mađarskoj gdje je najbliže što sam prišla muslimanima bilo putem medija. Budući da vijesti rijetko donose pozitivne događaje, stekla sam vrlo iskrivljen pogled na islam: muslimani koji ubijaju nedužne u ime svoje vjere, ugovoreni brakovi, zlostavljane i potlačene žene … Slika koju zapadni mediji prikazuju o islamu toliko je negativna, pa iako sam obrazovana i smatram se otvorenom, počela sam se plašiti muslimana.
Godinama je moj strah rastao do te mjere da je vidjeti pokrivenu ženu u metrou za mene postalo iskustvo koje me vodilo na korak do smrti. Počela bih se znojiti, a srce kao da će iskočiti iz grudi. Sjećam se da sam ponavljala jednu te istu rečenicu u glavi “Pretjeruješ i ponašaš se nerazumno. Ona nije terorist. Ona nije terorist. “- ali nisam mogla protiv svojih osjećaja. Shvatila sam da imam islamofobiju.
Ono što je bilo pozitivno je da sam bila svjesna mog stanja. Shvatila sam da sam razvila taj strah jer u stvarnom životu nisam imala interakcije s muslimanima. Zato sam bila uvjerena da će sve to, kad se preselim u London, nekim čudo nestati. Pa, i nije baš.
S više od milion muslimana koji žive u Londonu, vidjeti ženu s hidžabom više nije bila takva rijetkost. Kao rezultat toga, moji napadi panike počeli su se smanjivati, otkucaji srca postali normalni i nisam pokretala potpunu evakuaciju cijelog metroa kad bih tu srela muslimana – ali još uvijek sam imala rasističke misli poput “Mislim da bi bomba savršeno stala pod te silne slojeve odjeće.”
Čim bi mi ove ideje došle u glavu, osjećala bih se glupo i jako bih se ljutila na sebe. Zašto još uvijek razmišljam ovako? Koliko puta moram putovati s muslimanima a da ne prisiljavam vlastiti mozak da misli da muslimani nisu teroristi?! Znala sam da moram poduzeti ozbiljnije mjere za rješavanje problema, pa sam odlučila napustiti zonu komfora i useliti se kod muslimanske porodice.
Sjećam se dana kad sam stigla. Starija kći s mahramom mi je otvorila vrata. “Sirota, potlačena djevojka”, pomislila sam. Zatim je dolje došao njen otac da mi pomogne s prtljagom i upoznao me s kućnim pravilima: smtrati njihovu kuću svojim domom. Tako sam i postupila. Osjećala se slično kao da živim sa svojom porodicom, pored toga što smo jeli puno piletine i nismo pili alkohol. Ja sam kod njih bila samo podstanar, ali ponašali su se prema meni kao da sam sam starija sestra.
Porodica nikad nije tražila od mene da učim o islamu, iako sam bio radoznalija od novorođenčeta. Otkrila sam da Allah nije zao Bog: u istog vjeruju kršćani i židovi. Muslimani vjeruju u Isusa (a.s.). Naučila sam o važnosti pomaganja i dobrih djela, ljepoti skromnosti… Moj oprez je iz dana u dan bio sve manji i kad je nastupio ramazan, počela sam postiti.
Sati su bili jako dugi u Londonu, sehur je završavao oko 2:30 a iftar počinjao oko 21:30 – ali bila sam disciplinirana. Suvišno je reći da je to bila prava borba. Dok su muslimani mogli razgovarati s Allahom, ja sam bila sama sa svojom gladi i (ponekad) čangrizavošću.
Naučila sam o ostalim ramazanskim pravilima, kao što je zabranjeno ogovaranje, da treba biti ljubazan i strpljiv te moje omiljeno: pomagati drugima u još većoj mjeri. Ono što sam nekad mislila da je mjesec vjerskih ekstremista, ramazan je postao mjesec kojem sam se divila.
Shvatila sam da se bojim nečega o čemu ništa nisam znala i osjećala sam se posramljeno.
Otprilike nekad u ovo vrijeme nevini muslimani su napadani na ulici iz jednog jedinog razloga: što su muslimani. Prevazišla sam svoje strahove, ali ko zna koliko drugih ljudi nije?
Mediji imaju ogroman utjecaj na to kako percipiramo druge kulture s kojima nismo svakodnevno u kontaktu. Budući da se nisam mogla osloniti na mainstream medije da promijenim svoju percepciju islama, odlučila sam započeti blog kako bih podijelila ono što sam naučila o religiji s nemuslimanskog stajališta i na moju najveću radost pronašla sam one koji su spremni slušati. Za manje od godinu dana moje me putovanje odvelo u zemlje poput Turske, Maroka i Albanije, nekoliko džamija, dobrotvornih zabava, pakistanskog vjenčanja, a čak sam bila u pratnji jednoj Mađarici kad je izgovarala šehadet.
Dobila sam toliko podrške na društvenim mrežama da sam jednog dana odlučila učiniti nešto što bi neki ljudi jednostavno označili kao “ludo”. Budući da me na Instagramu više od 10 hiljada ljudi prati na mom putovanju, objavila sam fotografiju kojom sam tražila muslimansku porodicu da me primi u muslimanskoj zemlji tokom ramazana. Dobila sam preko stotinu poruka iz cijelog svijeta, od Kenije do Indonezije (čak i Sirije!), a završila sam u Kairu kod djevojke Naamaae.
Jednom sam zovnula Naamaau prije nego što sam krenula iz Londona, ali osim toga nisam znala ništa o njoj i njezinoj porodici. Moj let je bio dvije sedmice nakon vijesti o autobusu kršćanskih hodočasnika koji su ubijeni u napadu u Egiptu. Lagala bih ako kažem da nisam nila nervozna. Elhamdullilah sve je ispalo dobro i povezala sam se s Naamaom kao da smo sestre koje su se pronašle nakon dugo vremena. Postile smo zajedno, išle u džamiju a ja bih je posmatrala dok obavlja molitvu. Provela sam prekrasnu sedmicu kod nje i njezine porodice i nisam mogla poželjeti boljeg vodiča kroz muslimanski svijet. Zauvijek ću biti zahvalna za dobrotu cijele njezine porodice.
Moja priča s Naamaaom nije tu završila. Preselila se u Tursku ove godine, a ja sam je uz ramazan otišla posjetiti u Istanbul: postile smo i proslavile bajram zajedno. Vjerujemo u različite stvari, ali poštujem njezina uvjerenja i ona poštuje moja. Ne bih je mijenjala ni za šta na svijetu.
Niko se ne rodi s mržnjom. Tome nas uči društvo. S desničarskim strankama u usponu i lažnom političkom propagandom koja sije strah kako bi došla na vlast, sada je važnije nego ikada prije graditi mostove među kulturama i religijama.
Nadam se da će moja iskustva ohrabriti i druge ljude da se okrenu jedni drugima, približe za korak-dva te da svi učimo iz naših različitosti i u njima otkrijemo moć.
/Pratite Timeu na Instagramu (@multiculti.club) i Facebooku (@multicultinet) dok putuje svijetom i bori se protiv islamofobije i rasizma/
(TBT, Multiculti.club)