Piše: Kubra Ozturk, thebosniatimes.ba
Ove nedjelje će narod Turske izaći na izbore koji bi mogli postati najvažniji izbori za jednu generaciju. Turska vlada, na čelu sa predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom izjavila je da želi donijeti stabilnost toj zemlji time što će izbore održati ranije nego je planirano.
Kao Turkinja koja studira u Velikoj Britaniji, znam kako strah od terorizma i izazovi neizvjesnosti unutar globaliziranih ekonomija mogu utjecati na stabilnost jedne nacije. Turska je i dalje jedno poprilično mirno ostrvo u regionu koji vrije od nestabilnosti i nasilja, koje je uspjelo održati svoju demokratiju –što je vrijedno pohvale.
Međutim, kada su izbori, prvobitno zakazani za novembar 2019, pomjereni, šokirali su me narativi formirani u britanskim i evropskim novinama. Zanemarene su osnovne činjenice – kako ih Turci vide – da su prijevremeni izbori raspisani kao odgovor na zahtjev opozicije te da bi se tim potezom smanjila neizvjesnost s kojom se nacija sučeljava.
Umjesto toga, potez je portretiran kao pokušaj otimanja moći Erdogana koji „koristi svoju popularnost“ i spriječava „pad valute i ekonomije u Turskoj“. Ovo nije ni odbrana Erdoganove politike niti zauzimanje strana u ovom slučaju, već isticanje važnosti razvoja koji se uslijediti nakon procesa jačanja demokratije. Bez obzira ko osvoji izbore, sve što turska omladina, poput mene, želi je da se poštuju suverenitet i demokratski procesi naše zemlje.
U uličnim anketama koje smo sproveli u Istanbulu kao dio Novog izbornog projekta mladih Turaka, čuli smo razna mišljenja ljudi iz svih sfera turskog društva. Prevladavajući osjećaj je radost zbog toga što vide ne jednog ili dva, već šest kandidata u utrci za predsjednika. A kada smo ih pitali da li smatraju da su ovi izbori pošteni, većina se složila da je kultura demokratije toliko duboko ukorijenjena u našem društvu da bismo mi kao narod prihvatili jedino slobodne izbore.
Kao stranoj studentici, pitanje koje mi često postavljaju je: „Kako je živjeti pod diktaturom?“ Ne samo da je ovo smiješna pretpostavka, već je nisam ni shvatala dok nisam pogledala vijesti o trenutnim izborima. Kada razgovaram s većinom mojih prijatelja, uglavnom imamo isti stav. Bez obzira za koju ćemo stranku glasati, svi znamo da je Turska jedna demokratska država.
Ono što je najgore jeste što se za Tursku koriste drugačiji standardi nego za druge evropske nacije. Kada je britanska premijerka Theresa May raspisala prijevremene izbore i kada je jedva uspjela ostati na funkciji stupivši u savez sa DUP-om, ni zakonitost izbora ni njeno liderstvo nisu ozbiljno dovedeni u pitanje.
Ovi jasni dupli standardi između Turske i drugih nacija se već godinama polako formiraju u svijesti javnosti. Narativ zasnovan na takvim dezinformacijama dominira u većini međunarodnih medija koji oblikuju sliku o Turskoj.
- godine, francuski predsjednički izbori održani su za vrijeme vanrednog stanja koje je proglašeno nakon terorističkog napada u Parizu 2015. godine. U svom izvještaju o ovim izborima, Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OSCE) napisala je da „ovo nije utjecalo na okolnosti kampanje i sprovođenje izbora.“ Međutim, kada je u pitanju Turska, ista organizacija pretpostavlja da bi pravedni izbori mogli biti ugroženi zbog upitnih sloboda, posebno kada su u pitanju mediji.
Ove kritike su ustvari samo distrakcija – na koncu, vlasništvo medija je globalno pitanje. Medijske kuće su uvijek stavljale korporativni interes ispred političke odanosti. Ako posmatramo samo Veliku Britaniju, izvještaj koji je 2015. objavila Savez za medijsku reformu u Velikoj Britaniji otkriva da Rupert Murdoch i Lord Rothermere kontroliraju više od polovine svih online i printanih državnih novina, a obojica podržavaju Konzervativnu stranku.
U posljednje tri godine, turski narod je izašao na izbore i iskazao svoju demokratsku volju češće nego narod u Njemačkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Izlaznost na državnim izborima u Turskoj viša je nego u mnogim drugim demokratijama širom svijeta. Posljednja izlaznost na turskim državnim izborima bila je 85% u poređenju sa 65% u Francuskoj, 76% u Njemačkoj i 55% u Sjedinjenim Državama. Za jednu zemlju koja se konstantno naziva nedemokratskom i vladu koju često predstavljaju diktatorskom, Turska svoje demokratske mehanizme koristi i više nego često.
Sa 52% glasača mlađih od 45 godina, Turska je primjer jednog naroda koji želi učestvovati u civilnom životu, toliko da smo prije dvije godine bili spremni žrtvovati svoje živote da zaustavimo nasilni vojni udar i čvrsto se držimo svoje demokratije.
Stoga, pitanje koje mene pati kao tursku studenticu na Zapadu ostaje: čemu dupli standardi? Još uvijek tragam za adekvatnim odgovorom.
(TBT, Independent, Prevela Esma Latić)