IDEOLOGIJA
Nakon ujedinjenja Njemačke nijedan profesor prava iz DDR-a nije mogao zadržati svoju katedru, a iz cijelog obrazovnog sistema izbačeno je 60 posto nastavnog kadra. Što bi bilo kad bi se taj model primijenio kod nas?
Nakon ujedinjenja Njemačke nijedan profesor prava iz DDR-a nije mogao zadržati svoju katedru, a iz cijelog obrazovnog sistema izbačeno je 60 posto nastavnog kadra. Što bi bilo kad bi se taj model primijenio kod nas?
Budući
da je u Hrvatskoj Tomislav Karamarko najavio da HDZ namjerava, kad dođe na vlast, poduzeti lustraciju u Hrvatskoj, otvara se i
javna debata o tom njegovu stavu. Dok su se bivše
socijalističke zemlje bavile devedesetih
godina lustracijom, u Hrvatskoj je očigledno
bilo prečih briga, naime rat, a nakon toga, Tuđmanova
politika amalgama društva, a nakon toga, bavili smo
se velikim razgovorom o Haškom
sudu i ratnim zločinima.
Ni ne znamo kojim je putem u vezi lustracije mogla krenuti
Hrvatska. Bi li to bio slovenski put, a koji se u literaturi o tranziciji zove “oprost i zaborav”,
ili put koji je odabrala Poljska, “podvlačenja debele crte”
između bivšeg
i sadašnjeg režima,
ili pak “lustracije bez lustriranih”,
kao u Mađarskoj.
To ne znači
da u Hrvatskoj nije bilo neke vrste izmjene kadra. Ona je bila najočitija u pravosuđu.
Ali, to se događalo voluntaristički, a ne objašnjeno
i uređeno. Pitanje je može
li se lustracija provesti toliko godina nakon propasti Jugoslavije i tadašnje političke
elite i bi li to donijelo dobro ili loše?
Lustracija se u europskim, bivišim
socijalističkim zemljama odvijala u
razdoblju tranzicijske pravde, a Hrvatska to, kao članica
Unije, više nije.
Dakako, Europski parlament donio je 2009. rezoluciju kojom se
osuđuju totalitarni režimi,
a to znači, pored već
osuđenog fašizma,
i komunizam. Tu rezoluciju pokrenule su i iznijele stranke i parlamentarci
uglavnom iz Istočne Europe. Idealno, kad bismo
bili u političkom vakuumu, ne bi bilo kasno
da lustracija donese pravdu žrtvama,
ali u teatru hrvatske politike velika je opasnost da se ona pretvori u politički obračun
i možda osvetu, koja će
opet odgoditi – suočavanje sa sadašnjošću i rješavanje aktualnih problema.
Niko u europskim institucijama neće
komentirati najavu šefa opozicije da je njegova
stranka odlučna da provede lustraciju. Mnoge
članice su je provele same, a neke nisu obavile sličan proces koji su vjerojatno trebale, govorimo o Španjolskoj.
Još je jedna zemlja najavila
lustraciju, a to je Ukrajina. Peter Porošenko
potpisao je zakon po kojem će
se omogućiti provjera čak
oko milion državnih službenika. Namjera lustracije je, tvrde u Ukrajini, borba protiv
korupcije, ali realno je nemoguće
da ova tema u zemlji, koja je u teškoj
sigurnosnoj poziciji, ne postane izvor nove napetosti.
Savjetodavno tijelo Europske komisije, Venecijanska komisija,
koja se bavi procjenama je li neka zemlja u skladu s europskim zakonima i
vrijednostima, konstatirala je da ukrajinski zakon nije u skladu s europskim načelima. Pravnici Venencijanske komisije boje se da bi u
Ukrajini lustracija mogla biti “priča bez kraja i konca”, i
smatraju da bi se trebala provesti isključivo
kao provjera kadrova za pozicije važne
za poštovanje ljudskih prava i provedbu demokracije. Dodaju kako
misle da se treba pristupiti “slučaj po slučaj”. Tome se u Ukrajini protive: “Ko
je bio agent KGB-a, van, nema tu slučaj
po slučaj.”
Bez obzira na to kako je definirali, lustracija je proces, u
praksi ograničenog trajanja, u kojem se
razotkrivaju kršenja ljudskih prava u
nedemokratskim režimima, a u slučaju bivših
socijalističkih zemalja, onih koje je
provodila bivša komunistička elita. Podrazumijeva otvaranje dosjea tajnih službi, ponekad i sudske procese ako su u pitanju zločini, ili stavljanje na stup srama, ali cilj je da se to
povijesno razdoblje pregrmi i ostavi iza sebe. Taj cilj nije uvijek, ali
ponekad i ponegdje, jest ostvaren.
Sve bivše
europske socijalističke zemlje, ali ne samo one,
jednom su se morale suočiti
s pitanjem kako se treba odnositi prema prošlosti.
Neki narodi oko toga imaju više
posla i moraju odrađivati duboko u povijest, ali,
uglavnom, svi su jednom stali, pokrenuli nacionalnu debatu. Kod nekih je ta
debata rezultirala i lustracijom, i to od Argentine i Čilea
na jednom kraju svijeta, Iraka koji se čistio
od Sadamove partije Bat, preko Južne
Afrike, gdje je taj pothvat, tamo nazvan suočavanje
s prošlošću,
zahvaljujući Mandelinu geniju najbolje prošao, preko Šri
Lanke, Istočnog Timora, pa sve do Europe.
Španjolska
je bila odlučila da na nekoliko desetaka
godina šuti o frankizmu, kako bi se najprije razvila i kako bi zločini bili dovoljno daleko, u nadi da će
se emocije ohladiti. Ali, frankistička
prošlost muči španjolsko društvo,
otkrivaju se grobnice likvidiranih za vrijeme frankizma, i jednom dijelu društva mučno
je što nad počionicima
nije izvršena pravda.
U Južnoj
Africi nakon pada apartheida, dolazilo je do osveta nad bijelcima. Tada su
ustanovljene komisije za pomirenje i zemlja se pretvorila, na neko vrijeme, u
veliku scene psihodrame gdje bi se fizički
suočavali počinitelj
i žrtva i jedan drugome objašnajvali
svoje motive i pozicije. Vrlo često
to bi završavalo u iskrenoj isprici žrtvi. Nešto
slično, pokušali
su i Poljaci. U Hrvatskoj je, pak, Marko Veselica, ispred Društva hrvatskih političkih
zatvorenika uputio oprost onima koji su njega i druge stavili u zatvor. Ali, s
druge strane nije se našao
niko i zamolio za ispriku.
Koliko god je hrvatsko društvo
postalo cinično, isprika žrtvama nije smiješna.
Samo, kako stvarno doći do toga, kako spriječiti osvetničku
priču bez kraja i konca? Ta se formula još
traži. Metode koje su upotrijebili u procesu lustracije su
raznolike: navedeno traženje i dobivanje isprike za počinjene
nepravde u totalitarnom režimu,
zatim povjerenstva za utvrđivanje
istine, sudski procesi, reforme represivnog aparata, otvaranje arhiva građanima, vraćanje
otete imovine, preispitivanje obrazovnog sistema, otvaranje muzeja te
razne druge simboličke geste, kao što
je bilo, pogotovo kod Balta, razaranje svih spomenika koji su ih podsjećali na SSSR. Kako god, debata je otvorena, pa dajemo kratak
pregled što se događalo
drugdje.
U Češkoj
i Njemačkoj – a odnosi se na bivšu Istočnu
Njemačku, u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj,
Rumunjskoj i Mađarskoj
lustracija je provedena. Najobuhvatnija je bila u bivšoj Čehoslovačkoj i bivšoj
Istočnoj Njemačkoj.
U Čehoslovačkoj je započela
odmah nakon demokratskih izbora 1991. i u dva vala trajala praktički do 2000., iako češki zakon nije stipulirao vremenski kraj lustraciji. Rezultat
je da nijedan od bivših dužnosnika
Komunističke partije nije mogao
aplicirati ni dobiti nijedno od 9000 mjesta u državnoj
službi, ako je to podrazumijevalo sudstvo, tužilaštvo, obavještajne službe,
ili visoke pozicije u javnim medijima, u tvrtkama u vlasništvu države,
ili univerzitetima.
Cilj češke lustracije bio je potpuna izmjena tih gornjih ešalona upravljanja državom
koji su bili aktivni suradnici represije komunističkog
režima od 1948. do 1989. Lustracijski zakon pregledavao je da li
je građanin imao nadređenu
funkciju u njihovoj obavještajnoj
službi, pojavljuje li mu se ime u dosjeima kao agenta,
stanodavca, neprijavljenog korisnika stana ako je stanodavac iznajmio stan Službi, informator, voljni ideološki
suradnik Službe,tajnik Partije od razine
oblasnog komiteta naviše, član Centralnog komiteta Češke ili Slovačke
i slično, službenik
Službe, ideolog Službi,
pripadnik Narodne milicije, pripadnik komiteta koji su osuđivali proteste protiv SSSR-a 1948. i 1968. te studenti
posebnih visokih škola u Moskvi koji su školovali za službu
sigurnosti.
Svi koji bi poželjeli
u državnu službu,
donosili bi posebno uvjerenje o suradnji sa službama
i posebnu, vlastoručno potpisanu izjavu. Izdano je
oko 400 hiljada potvrda o lustraciji, makar
je broj proskribiranih bio tek 3 posto.
Lustriralo se kako je voda nosila, a ne tako da se razmatrao
slučaj po slučaj,
što je dovelo i do novih kršenja
ljudskih prava. Mnogi koji nisu imali znanja i umijeća da brane svoje pozicije su odstranjeni, a
neki sposobni i okretni iz bivše
nomenklature su se provukli i namjestili se na novo-stare položaje i u demokratskoj državi.
Povjesničar lustracije u istočnoj
Europi, Roman David piše: “Suprotno očekivanjima,
stara nomenklatura prilagodila se novoj situaciji, izmislila, tj. falsificirala
svoje biografije i služeći se paralelnim kanalima, ponovo profitirala.”
Nedovoljna domišljenost,
paušalni karakter koji je pretpostavljao kolektivnu odgovornost
bio je razlog kritika koja je Čehoslovačka i kasnije Češka dobivala iz Bruxellesa, ali i iz Vijeća Europe i Europskog suda za ljudska prava. Kad metla mete,
ne gleda je li očistila nekog tko je bio
ucijenjen na suradnju i tko je plasirao trivijalne informacije ili nekoga tko
je aktivno i sadistički uživao
u razaranju sudbina svojih žrtava.
Jedan od velikih prigovora procesu lustracije oslanjanje je
na dokumente obavještajnih službi. Mnogi su dokumenti uništeni,
mnogi izmijenjeni.
Čak
ni u Istočnoj Njemačkoj, gdje je STASI sve držao
uredno, dosjei nisu sasvim pouzdani, mišljenje
je Lavinije Stein, povjesničarke
postkomunizma. Velik broj informacija dobiven je iznudom, mnoge iznude i
torture nisu zapisane. Za neke koji su odbili suradnju, kao što je bila dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2009., rumunjski Securitate je proširio glas da je doušnica.
Usprkos tome što
je osudila neke glavešine, Rumunjska je loše provela lustraciju. Securitate je pred pad brojao skoro 15
i pol hiljada uposlenika, od čega su više
od 10 hiljada imali čin časnika. Odmah nakon pada Ceauşescua, velik broj agenata ponovo se aktivirao u novoj vlasti.
Osnovali su nacionalno vijeće
za arhive Securitatea, ali kapilarno prisustvo starog aparata bilo je takvo da
to tijelo nije dobilo nijedan ozbiljniji dokument na uvid.
U Bugarskoj se lustracija provodila, a golemi broj državnih zaposlenika izgubio je posao, u nekim sektorima i do 90
posto. U prvoj polovici 90-ih to je postalo pitanje ogorčene političke
borbe i lustracija se počela
koristiti u te svrhe. Arhivi nisu ni danas otvoreni, a značajan dio ranije nomenklature opstao je na vlasti.
Nevjerojatno, ali neugodne glasine stižu i
do Bruxellesa, jer član Europskog parlamenta može biti ili čak
visoku funkciju može obnašati
netko tko je prošao kroz lustracijski zakon.
Nakon ujedinjenja, u sklopu lustracije, oko 60 posto
profesorskog i nastavnog kadra izbačeno
je iz obrazovnog sistema Njemačke.
Nijedan profesor prava iz Istočne
Njemačke nije zadržao
svoju katedru. U Njemačkoj
su radili preko komisija koje su češljale kroz dosjee, svjedoke, i to i tadašnju komunističku
partiju i STASI. Komisije su prikupile preko 150 hiljada stranica materijala, a u arhivima koji se tiču
tog dijela prošlosti, zaposleno je 2000 državnih službenika.
Danas svaki građanin i stranac koji je živio u Istočnoj
Njemačkoj može
preko interneta ispuniti pristupnicu za uvid u svoj dosje. Od 1991. godine do
nedavno, prema podacima Amnesty International, bilo je pet miliona zahtjeva.
U Češkoj
i Njemačkoj, ako je ustanovljeno da je
lustrirani bio na određenoj
funkciji, bio je kažnjen.
U Poljskoj i Mađarskoj,
od lustriranih koji su tražili
visoka mjesta u državnoj
službi, tražilo se da javno i istinito daju podatke o svojoj prošlosti. Ako bi se ustanovilo da su lagali, snosili bi
sankcije, uvijek iste – gubitak posla u javnoj službi i statusa.
Zanimljiv je slučaj
Mađarske, gdje čizma
nije bila tako tvrda na glavi građanina
kao u Čehoslovačkoj
ili u Istočnoj Njemačkoj. Tamo se dogodilo nešto
loše: ostali su na pola puta između
dvije struje koju su mogli odabrati. Jedna je struja, na primjer, zastupljena u
Sloveniji, i svodi se na to da se prijeđe
preko svega, kao da ništa
nije bilo, po modelu “i oprost i zaborav”. Druga je bila “udri
i kazni”, kao u Češkoj, Slovačkoj
i Njemačkoj.
Ne, Mađari
kao društvo nisu bili zagrijani za lustraciju, ali svejedno, mnogima
su išli na živce
bivši pripadnici nomenklature koji su se ugodno namjestili i
poslije demokratskih promjena.
To ih je dovelo do izvjesne apatije i nepovjerenja u političku elitu. Isto tako, vjerojatno je to razlog goleme, dubinske
svađe, provalije u odnosima između
ljevice i desnice, koja ubija to društvo
iznutra.
Kako i sami kažu,
Mađari su imali lustraciju bez lustriranih, bezubu lustraciju,
karakteriziranu ležernim stavom da raniji
suradnici tajne službe ne moraju napuštati svoje pozicije, zakašnjelim
i samo djelomičnim uvidom u arhive, i tek
nekoliko sudskih procesa za kršenje
ljudskih prava za vrijeme socijalizma.
Bilo je oko šestotinjak
pojedinaca kojima je savjetovano, ali ne i naloženo
da daju ostavke. Razlog se nalazi u tome što
je mađarski socijalizam, u usporedbi s čehoslovačkim, istočnonjemačkim, rumunjskim i bugarskim, bio blag, a i nije se srušio pred nezadovoljnim narodom, nego nakon skoro jednogodišnjih beskrajnih debata i okruglih stolova. Na tim okruglim
stolovima i jedna i druga strana čuvala
je visoku razinu debate, i nisu se međusobno
vrijeđali ili prozivali. Na taj način
bivša elita skoro neprimjetno se ukorporirala u novu elitu. Isto
tako, u Mađarskoj se devedesetih i sve do
krize, živjelo sve bolje. Mađarska
je bila isticana kao zemlja uzor među
istočnoeuropskim kandidatima za članstvo
u Uniji. Mađari su govorili da je najbolja
osveta komunistima da se “živi
bolje”.
Ali, kad se to raspalo i sve drugo je krenulo nizbrdo. Sadašnja provalija među
ljevicom i desnicom u društvu
je golema, a pitanje lustracije ponovo je bilo zaoštreno
nakon što se ustanovilo da je bivši
premijer, socijalist
Péter Medgyessy, bio suradnik
obavještajne službe
u bivšem režimu,
a nije to javno rekao. Skandal je izbio 2002., dakle punih 15 godina nakon
smjene režima, pred primanje Mađarske u Uniju. Nesumnjivo, to je bilo zbunjujuće i za građane
i za one koji su izvana gledali Mađarsku,
ali nije bio izoliran slučaj.
Jedan od najutjecajnijih mađarskih
ekonomista, analitičar u briselskom think tanku
Breughel, misli da je, na kraju krajeva, Mađarska
zapala u krizu vrijednosti iz koje se još
nije izvukla, vjerojatno zato što
nije provedena pravedna lustracija.
Ali, što
je to pravedna lustracija, kako to osigurati, ne znamo ni nakon svih ovih
primjera.
Velika pobjednica tranzicije i
europskih integracija, Poljska, bila je poseban slučaj i u lustraciji. Od oko 23 hiljade ljudi koji su bili obavezni podnijeti izjavu jesu li bili časnici, agenti ili doušnici,
zbog svojih radnih mjesta, samo ih je nekoliko desetaka bilo odbačeno jer su lagali.
Jedan od problema bio je da suci nisu željeli biti dijelom Lustracijskog suda. Prethodno je, naime,
bila provedena, ali također
relativno blaga, lustracija sudaca. Naime, Poljaci su imali teoriju da nakon što su srušili
komunizam, “treba povući debelu crtu s prošlošću”.
Ipak, bez velike pompe oko lustracije, nakon što je verifikacijska komisija pregledala odgovarajuće dosjee, prva vlada nakon pada komunizma,ona premijera
Mazowieckog maknula je iz sudstva i tužilaštva oko deset posto kadrova.
I u Poljskoj je pitanje lustracije poslužilo za borbu između
ljevice i desnice, i bilo je međusobnih
optužbi, a jedna se odnosila i na vođu
Solidarnosti, Lecha Walesu – da je bio doušnik,
što je poslije demantirano. Problem se devedesetih polako zaoštravao, i tako se došlo
do zahtjeva za lustracijom navedenih 23 hiljade osoba.
Konačno,
Poljska je uspješno institucionalizirala ovo
pitanje u Institutu za nacionalno sjećanje,
gdje su smješteni arhivi. Svako toliko pukne
neki skandal, ali Poljska je uglavnom apsorbirala taj problem i prevalila ga
preko leđa
(The
Bosnia Times, Autor: Ines Sabalić, Globus)