Piše: Željko Trkanjec, thebosniatimes.ba
Iran laže, to je sukus spektakularne prezentacije koju je u izravnom prijenosu navodno izraelskoj publici obznanio njihov premijer Benjamin Netanyahu. A Iran laže jer je skrivao da je imao tajni projekt izrade nuklearne bombe, kodnog imena “Amad”, za koji Netanyahu kaže da je bio arhiviran 2003. godine, ali da se rad na tom polju nastavio. Nakon što je pred kamerama definirao još dvije teheranske laži: nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma, poznatog po kratici JCPOA, nastavio je čuvati i širiti znanja o svom nuklearnom oružju za buduću upotrebu, a 2015. godine, kad je potpisan JCPOA, Iran nije bio otvoren prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) kako je zahtijevao sporazum. Ukratko, Iran je zlo svih zala, lažljivac i zato treba raskinuti JCPOA i vratiti mu sankcije.
Kad se uzme u obzir ovaj zaključak, postaje jasno da prezentacija nije bila namijenjena Izraelu, već da se Netanyahu prvenstveno obraćao Sjedinjenim Državama, preciznije njihovu predsjedniku Donaldu Trumpu. Jer, on bi do 12. svibnja trebao odlučiti što će sa sporazumom. Izraelski ga je premijer otvoreno pozvao da ispuni svoje predizborno obećanje te da ga “podere pred svima”. Sekundarna publika bila je Europa koja grčevito brani JCPOA i nastoji uvjeriti Trumpa da ga ne napušta. A tercijarna Rusija i Kina: s ovim prvima se oko svega može dogovoriti, a ovim potonjima je svejedno – ako se vrate sankcije, Iran će im opet prodavati naftu po cijenama debelo ispod tržišnih.
Trump je odmah poručio kako je ovo još jedan od dokaza da bi trebalo pregovarati o “pravom sporazumu”. Europa je odbacila Netanyahuovu prezentaciju i još jednom čvrsto stala iza JCPOA. A Rusija i Kina gotovo da se nisu oglasile ističući samo da podržavaju sporazum. Mudro puštaju da se oko toga tuku SAD i EU, a one se nadaju pobrati vrhnje.
Netanyahu je tako još jednom dolio ulje na vatru bliskoistočne krize. I to mu nije prvi put. Njegov istup treba gledati iz dviju perspektiva. Prva je unutarnjopolitička, gdje je u velikim problemima pa je dobro skrenuti pozornost javnosti. Protiv njega traje istraga za korupciju i neovisni istražitelji ne odustaju bez obzira na to što je nacionalna sigurnost zemlje ugrožena: Izrael tako pokazuje da je uistinu jedina stvarna demokracija Bliskog istoka u kojoj shvaćaju da je korumpirani premijer također prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Među ostalim i zbog takvog stava politike i javnosti Izrael je daleko najrazvijenija zemlja u svojoj regiji.
Druga je vanjskopolitička s odrazima na unutarnjopolitičkoj sceni. Netanyahu smatra Iran smrtnim neprijateljem Izraela, i to s punim pravom. Iz te su zemlje u više navrata, i to s najviših političkih i teokratskih pozicija, stizale prijetnje o uništenju Izraela. Bilo fizičkom, vojnom, bilo političkom, zahtjevom za stvaranje jedne države u kojoj bi većinu imali Palestinci koji bi zatim pod iranskim vodstvom protjerali Izraelce. Konačno, na granici s pojasom Gaze – koji je Izrael samovoljno napustio 2005. godine i predao Palestinskoj samoupravi – traju prosvjedi i najavljuje se veliki marš na Izrael 15. svibnja, na dan proglašenja Države Izrael (koji Palestinci nazivaju nakba, katastrofa). No, koliko god navedeni razlozi bili relevantni, Netanyahu je u svojim protuiranskim stavovima otišao predaleko. On se rukama i nogama borio protiv sklapanja JCPOA i zbog toga se posvadio s bivšim američkim predsjednikom Barackom Obamom.
Pamtimo ga iz tih dana kako je pred novinarima držao sliku bombe i najavljivao da će je Iran posjedovati za koji mjesec. Što se nije dogodilo. Osim Trumpa, sve zemlje potpisnice, dakle i SAD, tvrde da je sporazum postigao jedan od ciljeva, a to je zaustavljanje iranskog nuklearnog programa. Što je, u konačnici, potvrdila i IAEA. Netanyahua brine što ukidanje sankcija Iran pretvara u regionalnog lidera, što po svim svojim resursima i jest. Ubrzavanje trgovine, nova ulaganja, priljev novca, sve bi to Iranu omogućilo da dodatno ojača svoju vojsku i nastavi pomagati svim šijitskim vojnim skupinama od Jemena, preko Bahreina do Libanona (i sunitskom Hamasu u Gazi).
Osim toga, strah od takvog Irana približio je Izrael arapskim zemaljama, uz Egipat i Jordan koji su ga priznali, suradnja je sve otvorenija sa zemljama Zaljeva i Saudijskom Arabijom. Što Izraelu pruža znatno olakšanje kad je riječ o prijetnjama opstanku jer se može fokusirati samo na Hamas i Hezbolah. A i Palestinci se nalaze pod arapskim pritiskom pa nije isključen ni neki mirovni sporazum. Kad je riječ o iranskoj politici u regiji, Netanyahu je apsolutno u pravu. Teheran ne krije da podržava šijitske borbene skupine i da mu je cilj fomirati polumjesec utjecaja od Libanona do Jemena s kopnenom poveznicom preko Sirije.
No, jedan od problema posljednjeg istupa izraelskog premijera leži u činjenici da nije rekao doslovce ništa novo. Sve su navedeno znali i površni pratitelji zbivanja na Bliskom istoku. Jedino je potvrdio da je Mossad u stanju iz Irana izvući opsežnu dokumentaciju. Ali, nisu li oni likvidirali iranske nuklearne fizičare i tako usporavali proces? I upravo je zato njegova intervencija izazvala većinom negativne komentare, pa čak i podsmijeh – i to i u samom Izraelu. Netanyahu, vjerojatno svjesno (bilo bi zabrinjavajuće da je nesvjesno), odbija vidjeti pozitivne posljedice JCPOA. A to je otvaranje Irana prema svijetu, što postaje ozbiljan problem teokratskoj vlasti.
Od prosinca prošle godine traju prosvjedi u nizu gradova, gdje se ljudi bune protiv iranske vojne aktivnosti u regiji i traže da im se poboljšaju uvjeti života. Žene skidaju marame i traže pravo izbora hoće li ih ili neće nositi. Viču i protiv vrhovnog religijskog vođe Alija Hamneija koji je na vlasti od 1989. godine. Očito je da je ukidanje sankcija onemogućilo režimu pozivanje na odricanja kako bi se uspješno izborili protiv vanjskih neprijatelja. Sankcija nema, zašto su cijene snažno skočile, zašto rijal pada prema dolaru?
Takvi su prosvjedi uvijek opasni po režim koji je opasan prije svega zato što nije demokratski nego teokratski. Kakvo je stvarno stanje u Iranu vjerojatno znaju Mossad, CIA i FSB, ali prema svim dostupnim informacijama daleko je od idealnog jer uz bunu naroda traje i teška bitka na život i smrt u vrhu vlasti. Nametanje sankcija u ovom trenutku moglo bi pružiti ruku opstanka represivnom režimu mula i zatomiti pokret koji želi drukčiji Iran.
Europa je toga više nego svjesna i zato nastupa gotovo začuđujuće jednoglasno. I to ne samo zato jer Iran bez sankcija znači brojne unosne poslove i nove zarade. Nego i zato jer je Iran bez sankcija jedan od temeljnih preduvjeta smirivanja stanja na Bliskom istoku. A ondje se stvari i ne razvijaju baš kako bi to Teheran želio. Za devet dana će se održati izbori u Iraku, gdje su se šijiti podijelili i ne gledaju svim prema Iranu kao prema zvijezdi vodilji. Nakon velike pobjede nad teroristima Islamske države ojačao je arapski identitet pa se dogovaraju suniti i šijiti, a jedni i drugi traže koalicije i s Kurdima. Jer, novi lider u Bagdadu – osim ako to ne bude bivši premije Nour al-Maliki – neće željeti tutora iz Teherana. I za to ima podršku vrhovnog iračkog religijskog vođe al-Sistanija.
S Iranom surađuje Katar pa ga je zbog toga izolirala Saudijska Arabija, ali Teheranu se sve više okreće Kuvajt, o tome snuju i Emirati, a Oman to radi otvoreno, bez ikakvih negativnih posljedica. Veza Irana i Rusije sve je jača, a učvršćuju se i odnosi s Turskom.
Teheran je aktivan i u Afganistanu i Pakistanu, a njegov utjecaj doseže i srednju Aziju. Ako je bez sankcija, na tom prostoru djeluje konstruktivno, sa sankcijama bit će destruktivan. Jeruzalem se očito boji da bi nastavak jačanja učvrstio i vladajuću strukturu u Iranu, ali gotovo pa vjerojatnije je obrnuto: prije 40 godina su revolucijom srušili sustav koji im nije odgovarao pa im je Homeini nametnuo Islamsku republiku. Sada nije isključeno da se sruši teokratski sustav. U tom slučaju nije isključeno ni razdoblje kolebanja, nemira, možda čak i kaosa. Ali sve je bolje od destruktivnog iranskog teokratskog režima.
Američke su sankcije vjerojatne, Izrael će ih podržati, ali ako do njih dođe, one će samo dodatno izolirati SAD, Izrael i Saudijsku Arabiju. Jer, u današnjim geopolitičkim i geoekonomskim okolnostima bez aktivnog sudjelovanja Kine nema niti učinkovitih sankcija. Pogledajmo samo Sjevernu Koreju.
(TBT, Jutarnji.hr)