Piše: Saeid Golkar, thebosniatimes.ba
Od početka godine, Iran potresaju stalne demonstracije. U januaru su održani masovni protesti protiv Vlade u više od 80 gradova u 29 provincija tokom kojih je ubijena najmanje 21 osoba. Početkom februara, veliki broj žena je uhapšeno zbog skidanja šalova sa glave i protestiranja protiv obaveznog pokrivanja velom u Teheranu.
Kasnije tog mjeseca se policija sukobila sa članovima sufijskog reda Gonabadi, što je dovelo do pet pogibija kako kažu aktivisti Gonabadi, te stotina hapšenja. Krajem marta, Arapi su napravili demonstracije u provinciji Khuzestan nakon što je državna TV stanica isključila njihovu zajednicu iz programa o etničkim različitostima Irana. Potom su se u aprilu snage sigurnosti obračunale sa protestima zbog manjka vode u provinciji Isfahan. Štrajkovi radnika u raznim gradovima su također održani.
Osim ovih protesta, Islamska Republika se suočila sa brojnim socio-ekonomskim i političkim problemima, među kojima su brzi pad domaće valute, sve teže suše i sve veća vojna umiješanost u Siriji. Istovremeno, Vlada nije uspjela riješiti mnoge od osnovnih problema koji su doveli do ovog stanja.
Usred ovih sve većih tenzija pojavila se mogućnost vojnog udara na aktuelne vlasti čiji mandat ističe 2021. godine. Već postoje neki znakovi kako bi se jedinice Iranske revolucionarne garde (IRGC) mogle kretati u tom pravcu ako im naredi ajatolah Khamenei.
Gubitak političkog kapitala
Postoji sve veći konsenzus među iranskim političkim elitama koje vjeruju kako je provođenje radikalnih reformi jedino rješenje ove krize. No, reforme su malo vjerovatne jer se iranska dualna politička struktura nalazi u blokadi.
Izabrana tijela režima, uključujući predsjednika i Parlament ne mogu stvoriti značajnu promjenu jer su njihove ovlasti ograničene postojećim sistemom. Istovremeno, neizabrana tijela među kojima je i vrhovni lider, sudstvo i snage sigurnosti koje imaju ogromne političke moći, vjeruju kako nekompetentnost Vlade izaziva aktuelne probleme.
Bilo koja ozbiljna reforma sistema mogla bi potkopati poziciju moći vrhovnog lidera. Otkako je ajatolah Khamenei izabran za novog vrhovnog lidera 1989. godine, sporadično je imao problematične odnose sa svim predsjednicima koji su od tada bili na vlasti, bez obzira na njihovo ideološko opredjeljenje. Pokazao je duboku želju da monopolizira moć i sačuva status quo. Među iranskim posmatračima postoji vjerovanje kako su promjene malo vjerovatne sve dok je ajatolah Khamenei na vlasti.
Istovremeno, politički kapital koji je imao iranski predsjednik Hassan Rouhani kod vrhovnog lidera je ozbiljno propao. Tokom 2013. godine, ajatolah Khamenei je smatrao Rouhanija prihvatljivim kandidatom za mjesto predsjednika jer je trebao umjereniju političku figuru kako bi došlo do sporazuma sa Zapadom oko iranskog nuklearnog programa i ukidanja sankcija.
No, eskalacija političkog neprijateljstva iz Washingtona šteti iranskoj Vladi kojoj prijeti gubitak kredibiliteta ukoliko SAD napusti nuklearni dogovor i nametne novu rundu sankcija Iranu. Također, Rouhani je sve manje popularan među Irancima koji su izgubili nadu za moguće značajne promjene. Njegove nove liberalne ekonomske politike već su pogodile iransku sirotinju i donju srednju klasu.
Ako se situacija pogorša i stabilnost režima klerika dođe u opasnost, ajatolah Khamenei ima ovlasti da svrgne Rouhanijevu administraciju. Tvrdolinijaši u iranskom režimu vjeruju kako samoodrživost i otpor hegemonističkim silama Zapada mogu riješiti iranske probleme. Ajatolah Khamenei bi mogao donijeti odluku kako je najbolji plan djelovanja trenutno uklanjanje umjerenih s vlasti i postavljanje tvrdolinijaša.
Ideja o ‘vojnom predsjedniku’
Kao glavnokomandujući, ajatolah Khamenei kontrolira sve iranske oružane snage, uključujući i IRGC, dobrovoljce u paravojsci Basij, te iransku vojsku. IRGC i Basij su naročito lojalni vrhovnom lideru koji je masovno investirao u njih od 1989. kada je došao na vlast.
Proteklih mjeseci primijećeno je nekoliko neobičnih promjena u političkom čelništvu ovih institucija što sugerira da ajatolah Khamenei sprema IRGC za moguću misiju.
Početkom marta, Hojjat al-Islam Ali Saidi, koji je bio predstavnik ajatolaha Khameneija u IRGC-u, postavljen je kao njegov predstavnik u iranskim oružanim snagama. Glavna funkcija predstavnika nije da bude samo oči i uši vrhovnog lidera, već i da opravda svaku naredbu među vojnim osobljem i osigura da ih oni slijepo slušaju. Na novoj poziciji, Saidi će kontrolirati sve ideološke i političke ispostave u svim granama iranskih oružanih snaga. Njegov zamjenik u Gardi, Abdullah Haji Sadeghi, radikalni imam koji je veoma lojalan vrhovnom lideru, preuzeo je njegovu raniju poziciju.
Također u martu, general Yadollah Javani, još jedan Khameneijev lojalista koji je prije bio Saidijev savjetnik, postavljen je za političkog predstavnika IRGC-a. I Saidi i Javani odigrali su ključne uloge u gušenju masovnih protesta 2009. poznatih kao Zeleni pokret.
Ova imenovanja znače da ajatolah Khamenei jača svoj politički stisak nad iranskom vojskom kako bi, ukoliko dođe vrijeme za djelovanje, imao potpunu odanost oficira u vojsci.
Izgleda kako on priprema IRGC za jedan od dva scenarija: jedan, u kratkom periodu, ukoliko se kriza pogorša, Garda će svrgnuti Rouhanijevu administraciju; ili dva, ukoliko se situacija stabilizira, Rouhani će moći završiti svoj mandat, a potom će IRGC postaviti vojnog predsjednika.
Razbijanje tabua
Istovremeno, tokom proteklih nekoliko mjeseci, veći broj glasnih tvrdolinijaša počeli su pričati kako bi vojni predsjednik riješio iranske domaće i regionalne probleme. Neki su otišli toliko daleko i predložili Qassema Suleimanija za tu poziciju, kao i neke druge lidere Garde. Suleimani je 2016. odbacio navode kako će biti predsjednički kandidat te godine, no ove godine ankete pokazuju kako je popularniji od Rouhanija.
Ove diskusije o mogućem „vojnom predsjedniku“ možda ne ciljaju samo da odrede javno mišljenje o ovoj ideji, već i možda da razbiju taj tabu među Irancima.
Iako je nemoguće predvidjeti odluke ajatolaha Khameneija, vrlo je vjerovatno kako će se u narednim mjescima kriza u Iranu produbiti i zbog stranih i zbog domaćih faktora, što bi moglo ponukati vrhovnog lidera da djeluje protiv Vlade.
(TBT, Al Jazeera)