„Dva kontakta koja smo imali došla su kao posljedica nastojanja te ličnosti da me po svaku cijenu uključi u, za mene nemoguće i po smislu i značenju u datom vremenu i situaciji u kojoj se moja zemlja nalazila, sasvim štetne kombinacije, zapravo kombinacije svođenja naše borbe za očuvanje zemlje i države na muslimansku borbu i na aktivnost u okvirima ideja muslimanske, a ne bosanske politike“, piše akademik Muahmed Filipović u svojoj redovitoj sedmičnoj kolumni u Avazu svoja sjećanja na Firketa Muslimovića.
„Radilo se o sazivanju Kongresa muslimanskih intelektualaca, kada sam odbio da u tom poslu učestvujem, ne samo zbog toga što su ga inicirali i vodili notorni udbaši, nego jer se nisam smatrao muslimanskim intelektualcem budući da nisam bio član uleme, koja se kod nas smatra staležom muslimanskih intelektualaca.
Ja sam rekao da sam musliman intelektualac, ali nisam muslimanski intelektualac, a da sam ustvari bošnjački intelektualac ukoliko sam uopće intelektualac, jer je od antike poznato načelo „inter arma silent muze”, tj. da u ratu nema nauke i umjetnosti, jer se ubijanje kao glavno ratno umijeće ne može smatrati kulturno, duhovno i moralno opravdanim.
Upravo nakon što sam dao takvo objašnjenje mome kolegi Tanoviću i njegovom drugu Hebibu koji su me došli zvati da uzmem učešća u toj akciji, došao je do mene Muslimović i rekao mi da on misli da bi se trebao pridružiti akciji, a da se ne plašim ničega, jer je sve dogovoreno s Predsjednikom i da nema nikakvog problema. (…)
Muslimoviću sam kazao da je upravo riječima kojima me želio privoljeti na učešće na tom Kongresu dao bitni argument koji me prisiljava da to odbijem, jer, ako su oni cijelu tu stvar dogovorili s vrhom vlasti, to nije i ne može biti slobodna inicijativa i djelo intelektualnog uma i staleža, pa mi je sada još teže, zapravo nemoguće da u tome učestvujem.
Od tada sam u njegovim tefterima sigurno bio notiran kao nepouzdan i samovoljan čovjek koji čini najteži zločin u svim totalitarnim režimima i za sve totalitarizmom napunjene glave, a to je samostalno mišljenje. Tako sam otpisan, a ta osoba od tada se trudi da mi na svaki način onemogući svaki javni rad, zabranjuje objavljivanje mojih radova, onemogućava moje inicijative i panjka me na sva usta i u svim mogućim relacijama i situacijama.
A meni to godi, jer na taj način ne ostaje nimalo sumnje da bih ja i mogao biti predmet političke manipulacije i upotrebe i to u ovim vremenima jednog režima koji je izgubio svaki politički, pravni i moralni rezon postojanja, a opstaje samo tako što putem kontrole javnih institucija veliki broj ljudi drži u ovisnosti.
Kad pokušavam okarakterizirati njegov način odnosa prema ljudima koji su predmet njegove pažnje, onda mi na pamet pada samo riječ krpelj. Uočio sam da taj čovjek nekako i na neki način ima sposobnost da se prikrpi svakome koga izabere za predmet svoje pažnje i da nema skrupula u tome, da živi tako kao da siše krv iz tijela drugih, vladajući njima, određujući im sudbinu, okvire i granice njihovog djelovanja“, zaključuje akademik Filipović.
(TBT)