ANALIZA
Iako je susret pape Franje i vladike
Gligorija imao nekoliko kurioziteta i jedinstven je u odnosima Svete stolice sa
pravoslavljem, ovaj momenat prefiksa dovoljan je za jednu dramatično važnu i
tešku temu. Radi se o pitanju Bosanske pravoslavne crkve koja u aktualnim
balkanskim postjugoslovenskim relacijama ima i formalno uporište.
FOTO: Papa, Gligorije
Piše Nedžad Latić, thebosniatiems.ba
Prilikom posjete pape Franje Sarajevu u
toku kojeg se sastao sa vjerskim velikodostojnicima posebno su reflektori bili
okrenuti na susret sa vladikom Gligorijem, predstavnikom Srpske pravoslavne
crkve u BiH. Dok su preostali, kardinal Vinko Puljić, reisul-ulema Husejn Kavazović
i Jakob Finci predstavljali svoje vjerske zajednice sa prefiksom “bosanski”,
vladika Gligorije je predstavljao vjersku zajednicu koja ima prefiks “srpski”.
Iako je ovaj susret imao nekoliko kurioziteta i jedinstven je u odnosima Svete
stolice sa pravoslavljem, ovaj momenat prefiksa dovoljan je za jednu dramatično
važnu i tešku temu.
Radi se o pitanju Bosanske pravoslavne
crkve koja u aktualnim balkanskim postjugoslovenskim relacijama ima i formalno
uporište. Jer postoje takve crkve sa nacionalnim prefiksom u imenu, kao što su
Makedonska pravolsavna crkva i Crnogorska pravoslavna crkva. Bez obzira što se
vode velike međudržavne, međunacionalne pa i međuvjerske polemike oko statusa i
priznavanja ovih crkava od strane Srpske pravoslavne crkve, ove crkve
agzistiraju kao autohtone vjerske zajednice.
Za sada ovo pitanje u Bosni je tabu-tema
zbog međunacionalnih tenzija, posebno između Srba (pravoslavaca) i Bošnjaka
(muslimana). Tako da je ovu temu moguće sagledavati samo kroz historijsku
prizmu.
U Bosni i Hercegovini živi preko milion
stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti. Velika većina njih su pripadnici srpskog naroda.
Nakon ukidanja Pećke patrijaršije, od kraja 1760-ih do 1880. Pravoslavna crkva u
Bosni i Hercegovini je bila pod direktnom nadležnošću Carigradske patrijaršije. Nju su vodili fanarioti,
grčki sveštenici iz Istanbula. Godine 1920. poslije Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine SHS,
Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini dolazi pod vjerski autoritet novouspostavljene Srpske patrijaršije, pod patrijarhom Dimitrijem.
Danas u Bosni i Hercegovini nad pravoslavcima
ima nadležnost Srpska pravoslavna crkva.
“Pravi
krstjani i krstjanice” i “mrsni ljudi”
Crkva bosanska je bila autohtona crkva u
Bosni koja je postojala tokom srednjeg
vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg
vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Imala je vlastiti
kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u
sferi duhovnosti (domaća bogumilska vjera), tako i u kulturi (stećci, vlastito
pismo bosančica i dr.), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva,
razvijena i jaka država), te niz drugih tipičnih bosanskih karakteristika koje
su poznate širom svijeta.
Sigurno je da nema ni jedne teme u
bosanskoj historiji oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja
karaktera, uloge i značaja Crkve bosanske.
U svoj sastav “Crkva bosanska”
uključivala je “prave krstjane i krstjanice” i “mrsne
ljude”. Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili
krštenje i držali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obični
vjernici, oni koji su prihvaćali njihova učenja kao istinita, ali nisu živjeli
po strogim odredbama krstjana, već bi tek pred smrt primili duhovno krštenje.
Crkva bosanska je sa svojom hijerarhijom
zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske
države i društva, posebno u 14. i 15. vijeku. Pretpostavlja se da je poglavar Crkve bosanske od 1377. godine okrunjivao
bosanske kraljeve. Poglavar, odnosno djed (izvorno did) vjerovatno je davao
krunu u crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog i
nastupao je u javnom i političkom životu zemlje. Budući da je papa 125 godina ranije
premjestio katoličku bosansku biskupiju u ugarsko Đakovo,
Crkva bosanska je neprestano jačala, jer je katolički biskup stolujući u Đakovu
izgubio stvarne veze s Bosnom.
Oko 1200. godine “Crkva
bosanska” je već jaka i uticajna organizacija u Bosni, prihvaćena od
naroda i velikaša. Za to su postojala dva važna razloga. Prvi je što je
naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali
samostalnost Bosne od tuđina, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.
Drugi je razlog što je učenje imalo
određenih sličnosti i dodirnih tačaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo
radije prihvaćeno od hrišćanstva.
Premda bosanski vladari u međunarodnim
pregovorima nikad nisu priznali postojanje “krivovjerja” na bosanskom
tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog “hereze”.
Ni inkvizicija,
ni krstaški pohodi koji su na nju poduzimani, nisu
uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.
Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka Kotromanića, za vrijeme
njegove vladavine Bosna je bila najveća i najjača. Do tog vremena krstjani su
primjerom svog života uživali neprikosnoveni autoritet među narodom. Narod je prihvaćao
i uvažavao njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni
sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav
miraz, kao što je tada bilo uobičajeno u Evropi. Jedino je morala obećati
“da će biti vjerna”. Smrću kralja Tvrtka i prilike u “Crkvi
bosanskoj” su se izmijenile.
Kako se u 15. vijeku rasplamsala borba za
bosansku biskupiju između Rima i Ugarske tako se Crkva bosanska učvrstila kao
nezavisna hrišćanska crkva. Međutim, kako su bosanski krstjani jačali na
evropskoj pozornici neobičnim spletom okolnosti istim takvim spletom su i
nestali. Posljednji vladari Bosne su bili saveznici Katoličke crkve i
progonitelji bosanskih krstjana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za odbranu
od nadirućeg Osmanskog carstva. Pretposljednji je bosanski kralj Stjepan Tomaš,
koji je na Zapadu optužen da je prepustio Turcima srpsku prijestolnicu Smederevo,
u pokušaju spašavanja obraza i podilaženju katoličkim državama, naredio
bosanskim krstjanima da pređu na katoličanstvo ili odu u progon. Stjepan Tomaš
zarobljava i tri poglavara bosanskih krstjana: Đuru Kućinića, Stojšana
Tvrtkovića i Radmila Voćinića i šalje ih u Rim papi Piju II na
“preodgoj”. Tek kad je uništena Crkva bosanska došla je u Bosnu
papinska kruna kojom je 1461.
okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u Jajcu.
Padom Bosne odjednom se gubi svaki trag i
“Crkvi bosanskoj”. Nema podataka o njenom postepenom nestajanju, a
narod koji je zbog svoje pradjedovske vjere i svoje narodne crkve morao
podnijeti tolike udarce i progone, zaboravio je da je “Crkva
bosanska” ikada i postojala.
Iako je islamizacija u Bosni uhvatila duboke korijene i obuhvatila uglavnom krstjansko stanovništvo odnosno
pripadnike Crkve bosanske ili bogumile, kako navode
pojedini historičari, stara vjera nije iščezla, ni brzo, a ni potpuno, dugo
vremena po dolasku Osmanlija. Ima puno podataka koji govore da je
opstala tokom cijele osmanlijske vladavine, pa čak do pred sami kraj
pretprošlog vijeka. Tih tragova je do unazad nekoliko stotina godina bilo mnogo
više, pa čak i potpuno sačuvanih seoskih zajednica koje su slijedile tu
zaboravljenu vjeru. U nastavku navodimo, najkarakterističnije primjere.
Engleski diplomata Ricaut, u svom izvještaju
iz 1670.
navodi podatak da se bosanski bogumili ni do tog vremena nisu potpuno pretopili
u muslimane.
Mada ispovijedaju islam oni čitaju Novi zavjet.
I dan danas se vode naučne rasprave o
karakteru crkve bosanske i njenoj povezanosti sa bogumilskim pokretom.
Crkva bosanska je pružala utočište vjerskim
prognanicima sa raznih strana: bogumilima iz Raške, paterenima iz Dalmacije i
katarima sa zapada, zbog čega je pokretano više krstaških pohoda na Bosnu.
Veza
sa Bugarskom
Bogumilsko tumačenje datira iz 19. vijeka
kada je hrvatski historičar Franjo Rački u svom djelu “Bogumili i patereni”,
objavljenom 1870. pokušao dokazati da je crkva bosanska izdanak bogumilstva. On
je isticao da Crkva bosanska pripada dualističkom pokretu, da je srodna
katarima i patarenima, a različita i od pravoslavlja.
Širenje dualizma iz Bugarske izvršeno je u
uslovima nepostojanja snažne pravovjerne crkve na prostoru Bosna. (Neki čak
poistvojećuju bosanskog djeda Jeremiju sa bugarskim popom Jeremijom).
Bogumili (stariji oblik bogumili) pojavili su
se u 10. vijeku, a u Bugarskoj u 13 vijeku.
Razbacani po centralnoj Evropi vuku manihejsku
sektu. Oni su vjerovatno utjecali na kretanje katara. Bili su pristalice kšćanskog
učenja koje se pojavilo između 10. i 15. vijeka među Slovenima na Balkanu.
Pretpostvalja se da je utemeljitelj bogumilskog učenja pop Bogumil koji je
djelovao u Makedoniji sredinom 10 vijeka. Oni su težili, kao protestnati
kasnije, povratku ranom kršćanstvu, odbacujući crkvenu hijerarhiju, vlast i
nasilje u ime “evanđeoskog ravenstva”. Glavna politička tedencija bogumilstva
je bila otpor vizantijskoj i crkvenoj vlasti, što je pomoglo da se pokret brzo
raširi među balkanskim Slovenima.
Bogumilstvo se iz Makedonije i Bugarske
proširilo Bizantisjkim carstvom, Kijevskom Rusijom, Srbijom, Bosnom,
Dalamcijom, Italijom i Francuskom, a u manjoj mjeri i drugim zemljama zapadne
Evrope, stigavši čak do Britanskih ostrva.
(The Bosnia Times)