ESEJ
Uporedo
sa onim dijelom naše “inteligencije” koja je- izgleda zauvijek –
fascinirana uglancanom, obmanjujućom fasadom zapadnjačke civilizacije, pojavio
se i onaj, sve brojniji dio mislećih Muslimana koji u islamu vide svoju uputu.
Piše
Muhammed Asad
VI
STE SADA, vjerovatno, pod psihološkim pritiskom da ovako kažete:”Dobro, to
su činjenice, ali one se tiču naše prošlosti. Tačno je da smo, nekada davno,
stali u svome razvoju i da već duže vrijeme tapkamo u mjestu, ali ni Vi ne
možete poreći činjenicu da danas među nama, Muslimanima, ima mnogo onih koji
imaju svijest o tome kako je defektna bila naša neposredna prošlost. Mislim na
one Muslimane koji žarko vole islam i koji rade na njegovom oživljavanju.
Pogledajte samo tolika razna izdanja koja se danas publiciraju, izdanja koja
govore o našem svakodnevnom životu: moralu, obrazovanju, politici,
ekonomiji…, i to sa stanovišta islama; pogledajte sve one govore, knjige,
pamflete, novine i magazine, konferencije i ulične demonstracije… – na sve te
načine se islamska poruka prenosi do masa; pogledajte, posebno, kako se danas
razgovara čak i o islamskoj državi – koja se baš u naše vrijeme realizirala u
nekoliko muslimanskih zemalja – u kojoj se, na principima šeri'ata, nastoji
izgraditi islamski politički poredak! Zar možete reći da današnji Muslimani
nisu postali svjesni sebe, da nemaju osjećaja za ta pitanja?”
Naša
“inteligencija” i novi misleći Muslimani
Ne,
ja ne poričem da to što ste upravo naveli nisu znakovi da se Muslimani vraćaju sebi,
svojoj svijesti; niko ne može poreći da danas postoje mnogi znakovi jedne nove,
pokretačke muslimanske svijesti, znakovi novih nadanja koja su povezana sa
drevnim, vječnim istinama islama. Uporedo sa onim dijelom naše
“inteligencije” koja je- izgleda zauvijek – fascinirana uglancanom,
obmanjujućom fasadom zapadnjačke civilizacije, pojavio se i onaj, sve brojniji
dio mislećih Muslimana koji u islamu vide svoju uputu. Neki iz ovog dijela
Muslimana su smušeni, ili, jednostavno, nedovoljno obrazovani, i nisu u stanju
da čine išta više osim da čekaju i da se nadaju; drugi posjeduju veću bistrinu
uma i u stanju su da otkrivaju definitivni smjer svojih pregnuća; a treći dio
ne samo da ima odgovor na pitanje ‘Šta da se radi’ nego i uspješno izražava
svoje misli u diskusijama i pisanim radovima. Takvi Muslimani su obećana nada
islamskog preporoda; pazite šta sam rekao: obećana nada, ali – to još
nije islamski preporod. Mi još nismo ušli u fazu našeg stvarnog buđenja i
preporoda – na duže staze. U našem praktičnom životu još se nije ostvarila ona
bitna promjena, tj. promjena u smjeru ka istinskom islamu. Mi smo dosad imali
samo mnogo priče: pobožnog, neznalačkog ili besmislenog raspravljanja. Izgleda
da smo mi Muslimani veliki majstori raspravljanja…
Da
se razumijemo, ja ne mislim da raspravljanje – u onom smislu kako sam taj pojam
upotrijebio u naslovu ovog poglavlja – nije neophodno; inače ne bih ispisivao
ove redove. Rasprava i diskusija su apsolutno neophodni kako bi se razbistrila
konfuznost našeg mišljenja i kako bi se došlo do ispravne procjene problema s
kojima se sučeljavamo. Nigdje kao u našem ummetu nije istaknuta neophodnost
raspravljanja; to neće ni biti istinski islamski ummet ukoliko u njemu ne bude rasprave i
konsultiranja kao jedne od najvažnijih,
kur'anskih karakteristika: …i čije je pravilo (u svim zajedničkim
poslovima) da se dogovaraju (42, 38). Ali sama konsultacija – sama rasprava- neće nas nikuda odvesti, a ona bi morala da nas odvede nekamo, što će reći
– u novu stvarnost islamskog života, i ona će nas tamo odvesti ukoliko nas
povede ka prihvatanju islamskog zakonodavstva, šeri'ata, kao stvarne i promišljene
propozicije (sveobuhvatnog temelja i pothvata) za naš ukupni život. Danas
postoji samo jedan manji broj Muslimana koji ozbiljno prihvata šeri'at,
tj. prihvataju ga kao praktičnu shemu u kojoj se od nas zahtijeva da se
odreknemo svoje nemarnosti prema njemu, šeri'atu, i da, na njegovim
temeljima, u potpunosti radimo na rekonstrukciji našeg javnog života.
Može
li islam oblikovati svoje društvo
Uvijek
moramo imati na umu da se islam ne sastoji samo od duhovnih principa; jer
ukoliko ova vrsta principa nema svoje
korelate u praktičnoj sferi ponašanja, onda se oni, tj. duhovni principi, vrlo
lahko mogu podvrći kontradiktornim interpretacijama za različite društvene (ili
antidruštvene) okolnosti. Tipičan primjer ovakvog slučaja može se pronaći u
kršćanstvu, koje se zadovoljava propovijedanjem vjerovanja i morala bez posebne
brige oko toga da li će se ta vjerovanja i moralni principi transformirati u
definiranu društvenu shemu; to je razlog zašto je ova religija samo
popratna pojava socio-ekonomske države koja nema ni najmanju vezu sa kršćanskom
etikom. Za razliku od kršćanstva, islam se ne zadovoljava pukim zahtjevima za
određenim duhovnim držanjem koje bi se prilagođavalo svakom kulturnom,
društvenom i ekonomskom ambijentu, nego on insistira na tome da vjernik, uz
duhovne principe, prihvati i njegovu, originalno islamsku shemu praktičnog života. U okviru te sheme, koja se naziva šeri'at, islam ima vlastitu viziju progresa, vlastitu definiciju društvenog dobra i
vlastiti model društvenih odnosa. U stanovitoj mjeri, međutim, ovi su koncepti
posuđeni od drugih civilizacija i od drugih svjetonazora i, postavši dominantni
u oblikovanju muslimanskog društva, lišili su islam njegove moći da sam
oblikuje svoje društvo; pa ukoliko se mi dragovoljno potčinimo ovim vanjskim
utjecajima, mi implicitno pristajemo na to da islam realno ne može vršiti tu
funkciju.
Da,
ovo je srž našeg problema. U svjesnoj i podsvjesnoj spremnosti naše brojne
braće i sestara da uvijek imitiraju
društvene, političke i ekonomske forme Zapada –
čak i onda kada žele obnoviti stvarni islamski politički poredak – leži prešutna,
nehotimična implikacija: da nije realna tvrdnja islama da on može oblikovati
društvo na svojim osnovama. Prirodno, iz ovoga slijedi novi zaključak: ukoliko
mi prihvatamo gledište po kojem čovjek svoje odnose treba da uredi u skladu sa
nekim drugim izvorima, a ne u skladu sa islamom, mi implicitno islamu poričemo
svako pravo da on diktira našu shemu života. U tom slučaju, najviše što se
odobrava islamu ( i što mu, činjenično, jeste odobreno u mnogim
savremenim muslimanskim narodima) jeste da priskrbi vrstu duhovne muzike koja
će pratiti naša praktična pregnuća, ali islam ne smije računati s tim da on
uređuje svakidašnji život većine Muslimana.
Društvena
ideologija šeri'ata
Takav
stav je evidentno u sukobu sa fundamentalnim konceptima islama, koji nije ništa
drugo do program života. Reduciran na status pukog duhovnog zaleđa,
lišen svoje primarne funkcije: da uređuje naše ponašanje i praktične aspekte
našeg društva, islam postaje mrtvo slovo na papiru. Ovo je, valjda, jasno
svakome ko iole poznaje principe naše vjere, ali izgleda da to nije jasno
mnogim našim “intelektualcima” koji su, zahvaljujući svome naglašeno
savremenom obrazovanju, najutjecajniji ili najbučniji u današnjim muslimanskim
društvima. Po svemu sudeći, oni, u humanom kontekstu, ne mogu da shvate da
islam stoji ili pada sa svojom sposobnošću da oblikuje naše društvo i usmjeri
naše aktivnosti. Zahvaljujući nesklonosti većine muslimanskih lidera da
priznaju ovu očiglednu istinu, islamska je civilizacija (mislim na civilizaciju
u kojoj je šeri'at jedan od
fundamentalnih, vodećih elemanata) postala potpuno iluzorna, bez obzira na to
koliko je ova ili ona muslimanska zemlja “progresivna” u aktualnom
smislu te riječi, ili koliko emocionalne odanosti islamu još uvijek postoji u
muslimanskim narodima. To je glavni razlog zašto čak i oni koji vole da se
zanose nadom u skoro buđenje islama vrlo teško na šeri'at, sa svim njegovim dalekosežnim implikacijama,
gledaju kao na promišljenu, ozbiljnu društveno-političku propoziciju za danas i
za sutra (nezavisno od činjenice da su pogledi na to šta je uistinu šeri'at i koji su njegovi istinski ciljevi ekstremno
konfuzni). Mnogi od nas tako slatkorječivo raspravljaju o “muslimanskoj
kulturi” – pritom, vjerovatno, misleći na kulturu abbasovičkog perioda,
ili na kulturu endeluskih Muslimana, ili na
mogulsku kulturu u Indiji – bez želje da shvate društvenu ideologiju šeri'ata, na kome su, u konačnici, utemeljeni
svi ti raznovrsni izrazi naše kulture. Previđati ove esencijalne osnove
islamske civilizacije i, u isto vrijeme, u praktičnoj orijentaciji, okretati
Muslimane ka zapadnjačkim konceptima – čak i kad je riječ o naporima čiji je
cilj “islamizacija” – što bi, navodno, bio znak njihovih kulturnih
preporodnih sadržaja, sviđalo se to nama ili ne, intelektualno je nepoštenje.
Nehaj
prema autentičnim islamskim formama
Kao
što smo već rekli, mi ne poričemo činjenicu da su Muslimani u posljednje
vrijeme uspjeli da ovladaju obrazovnim i tehničkim pomagalima koje do jučer
nisu posjedovali, ali na osnovu toga govoriti o “islamskom buđenju”
sigurno je preuranjeno. Jer kada bacimo pogled na površne društvene promjene
ili na bazične političke inovacije u većini muslimanskih zemalja, vidjet ćemo
da čak i u malom broju onih zemalja gdje šeri'at jeste – ili povremeno jeste – formalno priznat kao
zakonodavstvo dotične zemlje, mnogi administrativni i ekonomski pomaci (bili
oni stvarni ili imaginarni) uglavnom plaćaju stalni tribut istovremenom nehaju
prema autentičnim formama islama.
U
ovom kontekstu, nebitno je da li se tradicionalna muslimanska civilizacija,
civilizacija naše prošlosti, istinski
odrazila na postulate islama ili nije. Mi znamo da to nije bio slučaj. Većina
nas je bar dosad shvatila da je posljednjih nekoliko stoljeća našeg života bilo
samo u površnoj vezi sa islamom te da je muslimansko društvo, kako ono
današnje, tako i ono jučerašnje (daleko od toga da vjerno odražava islamske
postulate), u većem broju aspekata, ustvari, živjelo u kontradikciji sa tim
postulatima. Ali ( i ovo “ali” je od najveće važnosti) prilikom
svakog skretanja toga društva sa Pravoga Puta, koji je označen u Kur'anu i
sunnetu Božijega Poslanika – skretanja koje je bilo defektno- naša propadajuća
civilizacija je, barem formalno, priznavala prvenstvo islama kao vodećeg
elementa našeg postojanja; ovo priznanje priskrbilo je, i još i danas
priskrbljuje, platformu za pregnuća u ispravljanju zastranjivanja sa Pravoga
Puta i vraćanju istinskoj shemi islama. S druge strane, tiha tendencija da se
približimo našim političkim konceptima i, čak, našoj terminologiji za koncepte
i forme koji prevaliraju na Zapadu, muslimanskom čovječanstvu još više otežava
ispravljanje grešaka iz prošlosti u pravom islamskom duhu.
(Prevodi
Džemaludin Latić, The Bosnia Times)