ESEJ
Sporadične misli o represiji, revoluciji i imaginaciji uz
novo izdanje „Utopije“ Thomasa Mora.
Piše: Ursula K. Le Guin, thebosniatimes.ba
Ropstvo
Moja zemlja se ujedinila u jednoj revoluciji i gotovo
raspala u drugoj.
Prva revolucija bila je protest protiv ružne, glupe, ali
relativno blage društvene i ekonomske eksploatacije. Njen uspjeh je gotovo bez
premca u historiji.
Mnogi od učesnika prve revolucije upražnjavali su
najekstremniji oblik ekonomske eksploatacije i društvenog ugnjetavanja: bili su
robovlasnici.
Druga američka revolucija, građanski rat, bila je pokušaj da
se očuva ropstvo. Ona je djelimično uspjela. Robovlasništvo je ukinuto, ali
gospodarska i ropska svijest još prožima misli Amerike.
Otpor ugnjetavanju
Philis Wheatley, pjesnikinja i oslobođena robinja, napisala
je 1774. godine: „U sva ljudska srca Bog je usadio načelo koje nazivamo Ljubav
prema slobodi; zato ih tišti Ugnjetavanje i zato žude za Oslobođenjem.“
Istinitost tog načela je neporeciva kao činjenica da Sunce
sija. Na njemu počiva sve što je dobro u institucijama i politici moje zemlje.
Ipak, koliko god da volimo slobodu, vidim da strpljivo
podnosimo ugnjetavanje i čak odbijamo oslobođenje.
Čini mi se opasnom tvrdnja da je naša ljubav prema slobodi
uvijek jača od svake sile ili inercije koje nas ometaju da pružimo otpor
ugnjetavanju i potražimo oslobođenje.
Ako kažem da snažni, pametni i sposobni ljudi ne mogu
prihvatiti ugnjetavanje i da ga ne prihvataju, onda zapravo kažem da su
ugnjeteni slabi, glupi i nesposobni.
Kad bi bila istina da superiorni ljudi ne pristaju da ih
tretiraju kao inferiorne, iz toga bi slijedilo da su ljudi na nižim stupnjevima
u društvenom poretku zaista inferiorni: da su superiorni, pobunili bi se;
činjenica da prihvataju svoj inferioran položaj znači da su inferiorni. To je
udoban tautološki argument robovlasnika, društvenog reakcionara, rasiste i
ženomrsca.
Taj argument još truje razmišljanja o hitlerovskom
Holokaustu: „Zašto su Jevreji mirno ulazili u vozove“? Zašto nisu „pružali
otpor“? Pitanje na koje se – u obliku u kome se postavlja – ne može odgovoriti,
pa ga antisemiti mogu upotrijebiti da naznače inferiornost Jevreja.
Ali taj argument je drag i idealistima. Mnogi liberalni i umjereno
konzervativni Amerikanci gaje uvjerenje da svi ugnjeteni koji nepodnošljivo
pate zbog ugnjetavanja moraju biti spremni i horni da se pobune, i da su
moralno slabi i iskvareni ako to ne učine.
Kategorično osuđujem kao nečasnu svaku osobu koja sebe
smatra rasno ili društveno superiornom u odnosu na drugu osobu ili joj nameće
inferioran status. Ali druga je stvar kategorički osuđivati ljude koji
prihvataju inferioran status. Ako kažem da su oni nečasni, da moralnost zahtijeva
da se pobune, to me obavezuje da razmotrim njihove mogućnosti izbora; da li
tako postupaju iz neznanja ili iz ubjeđenja, da li imaju mogućnost da smanje
svoje neznanje ili promijene svoje uvjerenje. Kad sve to razmotrim, kako mogu
da kažem da s njima nešto nije u redu? Ko čini zlo, oni ili njihovi ugnjetači?
Vladajuća klasa je uvijek mala, niži slojevi su veliki, čak
i u kastinskom društvu. Siromašnih uvijek ima mnogo više nego bogatih. Moćnika
je daleko manje nego onih koji se pokoravaju moći. Odrasli muškarci imaju
superioran status u gotovo svim društvima, mada su žene i djeca uvijek brojno
nadmoćni. Vlasti i religije, u potpunosti ili djelimično, odobravaju i podupiru
nejednakost, društveni status, rodnu neravnopravnost i privilegije.
Većina ljudi, na većini mjesta, u većini vremena ima
inferioran status.
I većina ljudi čak i danas, čak i u „slobodnom svijetu“, čak
i u Americi, „postojbini slobodnih“, smatra da je takvo stanje stvari – ili bar
neki njegovi elementi – prirodno, nužno i nepromenljivo. Po mišljenju većine
tako je uvijek bilo i zato tako mora biti. To može biti uvjerenje ili neznanje,
a često je i jedno i drugo. Tokom vjekova, većina ljudi inferiornog statusa
nije imala priliku saznati da postoji ili da bi moglo postojati drugačije
društveno uređenje – da je promjena moguća. Samo oni koji su uživali superioran
status znali su dovoljno da bi i to mogli znati; a upravo njihova moć i njihove
privilegije bili bi ugroženi kada bi se poredak promijenio.
Historiji ne možemo dodijeliti ulogu pouzdanog moralnog vodiča
u tim stvarima zato što historiju pišu pripadnici više klase, obrazovani,
povlašteni ljudi. S druge strane, možemo se osloniti samo na historiju i
posmatranje današnjih događaja. A oni svjedoče da su negodovanje i pobuna rijetki
i da je revolucija čak ekstremno rijedak događaj. U većini vremena, na većini mjesta,
većina žena, robova, kmetova, pripadnika nižih klasa, izopštenika iz društva,
seljaka, pripadnika radničke klase, većina ljudi koji su definirani kao
inferiorni – to jest većina ljudi uopće – nije se bunila zbog svog statusa
prezrenih i ugnjetenih. Ljudi pružaju otpor, da; ali njihov otpor će vjerovatno
biti pasivan ili pritajen, bit će dio svakodnevnog ponašanja i zato skoro
nevidljiv.
Kada se zabilježe glasovi potlačenih i pripadnika nižih
klasa, vidimo da su neki od njih pokliči ili vapaji za pravdom, ali su
neuporedivo češći izrazi rodoljublja, klicanje kralju, zaklinjanje da će se
braniti otadžbina – svi lojalno podržavaju sistem koji ih je obespravio i ljude
koji od toga profitiraju.
Ropstvo ne bi postojalo u cijelom svijetu da su robovi često
ustajali protiv svojih gospodara. Većina robovlasnika nije ubijena. Većini su
se pokoravali.
Radni ljudi gledaju kako direktori njihove kompanije
dobijaju sto puta veće plate od njihove i gunđaju, ali ništa ne preduzimaju.
U većini zemalja žene podržavaju načela i institucije muške
superiornosti, pokoravaju se muškarcima, slušaju ih (otvoreno) i brane vjeru u
urođenu sposobnost muškaraca kao prirodnu činjenicu ili vjersku dogmu.
Muškarci niskog statusa – mladi, siromašni – bore se i umiru
za sistem koji ih drži u tom položaju. Većinu bezbrojnih vojnika ubijenih u
bezbrojnim ratovima vođenim da bi se održala moć vladara ili religije jednog
društva, činili su ljudi koje je to društvo smatralo inferiornim.
„Nemate izgubiti ništa osim svojih lanaca“, ali mi više
volimo da ljubimo lance.
Zašto?
Da li ljudska društva neizbježno imaju oblik piramide na
čijem je vrhu koncentrirana moć? Da li je hijerarhija moći biološki imperativ
kojem ljudsko društvo mora da se pokorava? To pitanje je gotovo izvjesno loše
formulirano i zato je na njega nemoguće odgovoriti, ali se ono ipak postavlja i
na njega se daju odgovori, a oni koji ga postavljaju obično odgovaraju
potvrdno.
Ako takav urođeni, biološki imperativ zaista postoji, da li
je on jednako imperativan za oba spola? Nema nespornih svjedočanstava o tome da
postoji urođena rodna razlika koja se ogleda u društvenom ponašanju.
Esencijalisti na obe strane te rasprave smatraju da su muškarci prirodno skloni
uspostavljanju hijerarhije moći, dok žene prihvataju ili podražavaju takve
strukture mada ih ne začinju. Zbog toga će, smatraju oni, izvjesno prevladati
muški program i najzad ćemo shvatiti da je komandni lanac u kojem „viši“ zapovijedaju
„nižima“, a moć je koncentrirana u rukama nekolicine, gotovo univerzalni
obrazac ljudskog društva.
Antropologija pokazuje da postoje izuzeci od te navodne
univerzalnosti. Etnolozi su opisali društva koja nisu imala utvrđen komandni
lanac; u kojima moć nije udijenuta u kruti sistem nejednakosti već je fluidna,
različito se dijeli u različitim situacijama, funkcionira po načelu provjera i
ravnoteža i uvijek teži konsenzusu. Opisali su društva u kojima se jedan spol
ne smatra superiornim, iako uvijek postoji neka rodna podjela rada i vjerovatnije
je da će se više cijeniti muški poslovi.
Ali sve su to društva koja opisujemo kao „primitivna“ –
tautološki jer smo već uspostavili vrednosnu hijerarhiju: primitivno = nisko = slabo,
civilizirano = visoko = moćno.
Mnoga „primitivna“ i sva „civilizovana“ društva su strogo raslojena;
velika moć je data nekolicini, a mala ili nikakva većini. Da li je održavanje
institucija društvene nejednakosti zapravo motor koji pokreće civilizaciju, kao
što tvrdi Lévy-Strauss?
Ljudi koji imaju moć bolje se hrane, bolje su naoružani i
bolje obrazovani, i zato su sposobniji da ostanu na tom položaju, ali da li se
time može dovoljno objasniti sveprisutnost i trajnost ekstremne društvene
nejednakosti? Činjenica da su muškarci nešto krupniji i mišićaviji (doduše i
malo kratkovječniji) nego žene izvijesno nije dovoljno objašnjenje za
sveprisutnost rodne nejednakosti i njeno nastavljanje u društvima u kojima
veličina i mišićavost nemaju veliki značaj.
Kada bi ljudska bića mrzila nepravdu i nejednakost kao što
mi kažemo i mislimo da ih mrzimo, da li bi ijedno Veliko carstvo i ijedna
Visoka civilizacija trajali duže od 15 minuta?
Kad bismo mi Amerikanci mrzili nepravdu i nejednakost onako
strasno kao što kažemo da ih mrzimo, da li bi ijedna osoba u ovoj zemlji bila
gladna?
Očekujemo pobunjenički duh od onih koji nisu imali
mogućnosti da nauče da je pobuna moguća, a mi privilegirani stojimo skrštenih
ruku i u tome ne vidimo nikakvo zlo.
Imamo razloga da budemo oprezni, da budemo mirni, da ne
talasamo. Mentalni i moralni pomak od poricanja nepravde do svijesti o nepravdi
ponekad se skupo plaća. Moje zadovoljstvo, stabilnost, sigurnost, lična osjećanja
mogu postati žrtve sna o općem dobru, ideje o slobodi koju možda neću doživjeti,
ideala pravde koji možda niko nikad neće ostvariti.
Mahabharata se završava riječima: „Ni na koji način ne mogu
postići cilj koji je van mog domašaja“. Vjerovatno je da je pravda, ljudska
ideja, cilj izvan ljudskog domašaja. Ide nam od ruke izmišljanje stvari koje ne
mogu postojati. Možda se sloboda ne može osvojiti pomoću ljudskih institucija,
ali mora ostati osobina uma ili duha koja ne zavisi od okolnosti, kao dar
milosti. To je (ako dobro razumijem) religijska definicija slobode. Tišti me to
što omalovažavanje rada i okolnosti koje je u njoj sadržano podstiče
institucionalne nepravde i čini dar milosti nedostupnim. Dvogodišnjem djetetu
koje umre od gladi, batina ili bombe nije garantiran pristup slobodi niti
ikakav dar milosti u bilo kom smislu koji sam u stanju razumjeti.
Sopstvenim naporima možemo postići samo nesavršenu pravdu,
ograničenu slobodu. Što je bolje nego ništa. Hajde da se čvrsto držimo tog
načela, ljubavi prema slobodi o kojoj je govorila oslobođena robinja i pjesnikinja.
Osnova za nadu
Pomak od poricanja nepravde do priznanja nepravde ne može se
poništiti.
Vaše su oči vidjele ono što su vidjele. Kad vidiš nepravdu
nikad ne možeš iskreno poreći ugnjetavanje i braniti ugnjetača. Ono što je
ranije bila lojalnost, sad je izdaja. Odsad si, ako ne pružiš otpor, saučesnik.
Postoji, međutim, međuprostor između odbrane i napada,
prostor fleksibilnog otpora, prostor otvoren za promjenu. Nije ga lahko naći
niti je lahko na tom mjestu živjeti. Mirotvorci koji su pokušali da tamo odu na
kraju su panično odjurili u Minhen.
Čak i ako dođu na taj teren, možda im niko za to neće biti
zahvalan. Čiča Toma, junak romana Harriet Beecher Stowe, rob koji se hrabro
trudio ubijediti svog vlasnika da promijeni odnos prema robovima i odlučno
odbijao da bičuje druge robove, na kraju je sam nasmrt izbičevan. A mi ga
uporno koristimo kao simbol udvorne kapitulacije i servilnosti.
Kad se divimo herojski uzaludnom prkosu, nipodaštavamo
strpljivi otpor.
Na pregovaračkom terenu, gdje strpljenje daje plodove,
stajao je Gandhi. Tamo je, s teškom mukom, dospio i Lincoln. Biskup Tutu, pošto
je na njemu godinama izvanredno časno živio, vidio je kako se njegova zemlja,
koliko god nespretno i neizvjesno, kreće ka tom tlu nade.
Gospodarev alat
Audre Lord kaže da gospodarevu kuću ne možemo srušiti
gospodarevim oružjem. Razmišljam o toj moćnoj metafori i pokušavam je razumjeti.
Radikali, liberali, konzervativci i reakcionari smatraju da
ovladavanje gospodarskim znanjem nužno rađa svijest o ugnjetavanju i
eksploataciji i subverzivnu želju za jednakošću i pravdom. Zato liberali
podržavaju besplatno opće školovanje, državne škole i slobodne rasprave na
univerzitetima, a reakcionari im se, iz istog razloga, suprotstavljaju.
Čini se da nam metafora Audre Lord kaže da je obrazovanje
nebitno za društvenu promjenu. Ako ništa što je gospodar koristio ne može biti
korisno robu, onda se mora napustiti ovladavanje gospodarevim znanjem. Tako
najniža klasa mora iznova izumiti društvo, doći do novog znanja kako bi
postigla pravdu. Ako to ne učini, revolucija neće uspjeti.
To zvuči ubjedljivo. Revolucije uglavnom ne uspijevaju. Ali
meni se čini da njihov neuspjeh počinje onda kada se pokušaj građenja kuće u
kojoj svi mogu živjeti pretvori u pokušaj da se prigrabe sve testere i čekići,
da se postave barikade pred alatnicom starog gospodara i da se svima drugima
zabrani pristup. Pored toga što kvari, moć izaziva i zavisnost. Rad postaje
uništavanje. Ništa se ne gradi.
Društva se mijenjaju nasilno i bez nasilja. Nova vizija
društva je moguća. Građenje je moguće. Koji alat za građenje imamo osim čekića,
eksera i testera – obrazovanja, učenja da mislimo, vještinâ učenja?
Postoje li zaista oruđa koja nisu pronađena, koja moramo izmislit
kako bismo izgradili kuću u kojoj želimo da žive naša djeca? Možemo li da
krenemo od onog što sad znamo ili nas to što znamo sprečava da naučimo ono što
treba da znamo? Da bismo naučili ono čemu mogu da nas uče obojeni, žene i
siromašni, da bismo stekli znanje koje nam je potrebno, moramo li da zaboravimo
sve znanje bijelih, muškaraca i moćnih? Moramo li zajedno sa svećenstvom i
falokratijom odbaciti i nauku i demokratiju? Da li ćemo onda pokušavati da
gradimo bez ikakvog alata osim svojih golih ruku? Metafora je bogata i opasna.
Ne mogu odgovoriti na pitanje koje postavlja.
Samo u utopijama
Pošto nudi nagovještaj zamišljene alternative „načinu na
koji sad živimo“, moja fikcija se može nazvati utopijskom, ali se ja i dalje
opirem toj riječi. Mnoga od mojih izmišljenih društava izgledaju mi kao
poboljšanja, u ovom ili onom pogledu, našeg sopstvenog, ali mislim da je
utopija odveć krupno i odveć kruto ime za njih. Utopija i distopija su intelektualna
mjesta. Pišem iz strasti i želje za igrom. Moje priče nisu ni zloslutna
upozorenja ni uputstva šta treba da radimo. Mislim da su one najčešće komedije
manira, podsjećanje na bezbroj puteva kojima se uvijek vraćamo na manje-više
isto mjesto i veličanje te beskonačne raznovrsnosti izmišljanjem još nekih
alternativa i mogućnosti. Čak i romani Čovjek praznih šaka i Stalno se
vraćajući kući, u kojima sam, metodičnije nego obično, izložila neke varijacije
o upotrebama moći – meni draže od onih što preovlađuju u našem svijetu – čak i
ti romani su pokušaji subverzije i, u isti mah, izlaganje ostvarivog društvenog
plana koji bi jednom zasvagda okončao nepravdu i nejednakost.
Po mom mišljenju, nije važno ponuditi određenu nadu u bolje
već, nudeći zamišljenu ali ubjedljivu alternativnu stvarnost, rasteretiti
sopstveni um, a time i um čitalaca, od lijenog, malodušnog mišljenja da je
način na koji sada živimo jedini način na koji ljudi mogu da žive. Upravo ta
inercija omogućuje nepravednim institucijama da neometano nastave ono što rade.
Fantastika i naučna fantastika po svojoj prirodi nude
alternative sadašnjem stvarnom svijetu čitalaca. Mladi uglavnom vole takve
priče zato što ih njihova snaga i žudnja za iskustvom navode da rado prihvataju
alternative, mogućnosti, promjenu. Pošto su došli dotle da se plaše čak i
zamišljanja istinske promjene, mnogi odrasli ljudi odbijaju svaku imaginativnu
književnost i ponose se time što ne vide ništa izvan onog što već znaju ili
misle da znaju.
Ipak, kao da se plaše sopstvene subverzivne moći, naučna
fantastika i fantastika često su bojažljive i reakcionarne u domenu društvene
inventivnosti, te se fantastika čvrsto drži feudalizma, a naučna fantastika
vojne i imperijalne hijerarhije. I jedna i druga obično nagrađuju svog junaka
ili junakinju samo za izvanredne muške podvige. (Tako sam i ja godinama pisala.
U Lijevoj ruci tame moj junak nije rodno određen, ali njegova junačka djela su
isključivo muški podvizi.) Posebno u naučnoj fantastici često srećemo ideju o
kojoj sam govorila, naime da je svako ko ima inferioran položaj, a ne buni se
bez prestanka i ne pokušava da se dočepa slobode smjelim i nasilnim postupcima,
ili dostojan prezrenja ili prosto zanemarljiv.
U tako pojednostavljenom svijetu, rob koji nije Spartak je
niko i ništa. Takvo gledište je surovo i nerealističko. Većina robova, većina
potlačenih ljudi, deo su društvenog poretka koji, upravo zbog toga što su
izloženi ugnjetavanju, ne mogu čak ni da opaze kao nešto što se može promijeniti.
Korištenje uobrazilje predstavlja opasnost za one koji
profitiraju od postojećeg stanja stvari zato što ima moć da pokaže da takvo
stanje nije večno, nije univerzalno i nije nužno.
Pošto ima stvarnu, mada ograničenu moć da dovede u pitanje
ustanovljene institucije, imaginativna književnost ima i odgovornost koja ide
uz moć. Pripovjedač je onaj koji govori istinu.
Tužno je što se mnoge priče koje bi mogle ponuditi istinitu
viziju zadovoljavaju rodoljubivim ili vjerskim banalnostima, tehnoloških
čudesima ili jalovim maštarijama jer se pisci ne trude zamisliti istinu.
Moderna crna antiutopija samo izokreće banalnosti i koristi sirće umjesto
saharina, ali i dalje izbjegava suočavanje s ljudskom patnjom ili autentičnom
mogućnošću. Imaginativna fikcija kojoj se divim pokazuje alternative postojećem
stanju, čime ne samo dovodi u pitanje sveprisutnost i nužnost postojećih
institucija već i proširuje polje društvene mogućnosti i moralnog razumijevanja.
To se može činiti naivnim tonom nade, kao u prve tri sezone serije Zvjezdane
staze ili složenim, prefinjenim i dvosmislenim misaonim i tehničkim
konstrukcijama kao što su romani Philipa K. Dicka ili Carol Emshwiller; ali
suština je očigledno isto – poriv da se promjena učini zamislivom.
Nećemo upoznati sopstvenu nepravdu ako ne možemo zamisliti
pravdu. Nećemo biti slobodni ako ne zamislimo slobodu. Od onog koji nije imao
priliku da zamisli pravdu i slobodu kao dostižne ciljeve, ne možemo zahtijevati
da radi na njihovom ostvarenju.
Ova razmišljanja bez zaključka želim završiti i krunisati riječima
pisca koji je uvijek govorio samo istinu, i to uvijek mirno, Prima Levija koji
je proveo godinu dana u Aušvicu i znao šta je nepravda:
„Uspinjanje privilegiranih, ne samo u logoru već u svakom
ljudskom suživotu, uznemirujuća je ali nezaobilazna pojava: samo u utopijama
toga nema. Dužnost je pravednog čovjeka da vodi rat protiv svih nezasluženih
privilegija, ali ne smijemo zaboraviti da je to rat bez kraja.“
(TBT, Verso)