TEME
Ovo nije samo priča o jednoj aščinici staroj 150 godina, ovo
je priča o Sarajevu, o njegovim ljudima i njihovim zanimljivim životima
FOTO: (Privatni album aščinice „Hadžibajrić“)
Kevčija, kutlača, simbol je aščijskog esnafa. A ceremonijom
opasivanja boščom (pregačom) mladi aščija je nekada potvrđivan u majstora toga
esnafa.
Ovo sam uvijek najviše volio radit, jer bi malo sjedni, a
svi ostali poslovi su se morali radit na nogama. Pa bih se ja malo odmori
obrezujući teleće noge, kazivao je hadži Ferid
Malo ko od onih koji su kročili u Sarajevo ne zna za 157
godina staru aščinicu Hadžibajrić. Tarik Fetahagić je, po majci Feridi Bedri,
Hadžibajrić, a istražujući porijeklo te porodice, za osnovu mu je poslužila
pjesma Fejzullaha ef. Hadžibajrića, sina Smailage, u kojoj stoji da je još
1860. postojala aščinica nekog Bajre.
“Nema podatka kako se aščija Bajro ranije prezivao. Ali, s
obzirom na to da je bio ‘prvak među aščijama na Baščariji’, sa velikom
sigurnošću se može pretpostaviti da je aščijski zanat bio zanimanje niza
predaka Bajre”, piše Fetahagić, unuk Smailage Hadžibajrića, koji je još 50-ih
godina prošlog vijeka slušao od daidža Hadži Fejzullaha ef. i Hadži Feridage da
se porodica aščilukom bavila više od 300 godina.
Aščibaša Bajro
Fetahagić piše: “Šerif Topal Osman-paša je bio vezir u u
Bosni sa sjedištem u Sarajevu od 1861. do 1869. godine. Zapamćen po nastojanju
da Bosnu, posebno Sarajevo kao glavni grad, unaprijedi u ekonomskom i
administrativno-političkom pogledu, Osman-paša je zaslužan za otvaranje prvih
svjetovnih škola, izgradnju kolskog puta Brod – Sarajevo, Konaka, Medžidija
kršle (kasarne) i Vojne bolnice u Sarajevu.
U periodu modernizacije Bosne i naš predak aščibaša Bajro
prvak je tog esnafa, dobro radi i zarađuje te obavlja hadž. Pošto je bio
tadašnji adet da imućne hadžije prestanu sa aktivnim bavljenjem poslom ili
zanatom, posebno ako se radilo sa parama, oni su se povlačili i posvećivali
više vjeri, odnosno ibadetu, a posao su prepuštali nasljednicima. Tako i hadži
Bajram posao predade sinu Mustafi, simbolično ga opasavši aščijskom boščom,
koja je bila i ostala znak i obilježje toga lijepoga i svim ljudima korisnog
zanata”.
Izgleda da je po h. Bajramu nastalo i prezime Hadžibajrić. A
aščibaša Mustafa vodio je dućan 10-ak godina, jer pjesma kaže: “Prije Hadži
Loje umro je Mustafa”. A to znači prije austrougarske okupacije BiH 1878.
godine.
Fetahagić ističe da Mustafu naslijedi sin Avdaga: “A
Avdaginu poziciju prvaka aščijskog zanata potvrđuje i nova okupacijska
administracija A-U monarhije. Postavlja ga za bašmuhtara, glavnog predstavnika
tog zanata u sarajevskoj čaršiji”, ističe Fetahagić. Avdagu je naslijedio sin
Muhamed.
“Aščibaša Muhamed je bio veliki majstor svoga zanata,
inventivan, poslovan i bogat čovjek. Obavio je hadž i u novi dućan aščinicu
preveo”, kaže Fetahagić, koji je pronašao i sliku novog mjesta aščinice
Hadžibajrić, na kome je bila više od 50 godina. (Snimak je iz 20-ih godina
prošlog vijeka kada je vlasnik bio Smailaga, što je i vidljivo iz naslova
firme.)
“Dođe i austrougarska aneksija BiH koja je za Bosnu pa i za
našeg hadži Muhameda ‘gorka bila’. Slijedi jedan kondenzat mudrosti i ljubavi
prema domovini Bosni, koji je Fejzullah ef. ovako divno i pomalo kritički
izrekao: ‘Od Hrida i Bosne draže mu Turska bila’. Tog svog daidžu pitao sam bi
li mogao živjeti u Stambolu, a on bi odgovori: ‘Lijepo je tamo dok si musafir
(gost), ali Bosna je naš Vatan – Domovina’”, piše dalje Tarik Fetahagić.
Ali, hadži Muhamed je odselio u Carigrad, a aščinicu na
Baščaršiji prepustio je amidžiću Smailagi Hadžibajriću, sinu Ibrahima.
“Smailaga je tada bio mlad i još neoženjen. Iz podataka na
poleđini jedne slike, koje je napisao njegov sin r. Fejzullah ef., vidi se da
je rođen 1882. godine. Aneksija BiH je bila 1910. godine, što znači da je imao
nepunih 30 godina kada je preuzeo tu veliku odgovornost na sebe, oko 1911.
godine. Mati Smailagina je bila iz poznate sarajevske porodice Handžić. Imao je
mlađeg brata Muhamedagu i sestru Zarifu, Zarfu, udatu Trebinjac. Smailagin
bračni drug je udajom postala Šemsa Užičanin, kći Avdage Užičanina, koji je bio
vlasnik pekare i bakalnice na Hridu gdje su živjeli i Hadžibajrići i Užičanini.
Prvi od davnina, jer su tu imali kuće, imanja i njive na kojima se i žito
sijalo, a Užičani su bili izbjeglice, prognanici iz Užica. Tamo su bili imućni
ljudi i prezivali su se Biserović, ali su kao i svi muslimani Bošnjaci
protjerani 1862. godine iz Srbije, uz aminovanje tadašnjih evropskih sila i
iznuđeni pristanak oslabljene Osmanske imperije. Smailaga je bio vlasnik
aščinice od 1910. do 22. maja 1925. godine kada je iznenada umro. Od 1915. do
1919. godine bio je vojnik u BH regimenti A-U vojske na italijanskom frontu, a
poslije kapitulacije A-U, duže vrijeme je ratni zarobljenik, kao i mnogi
bosanski vojnici”.
Ugledni sahačija Faikaga
“O tome mi je pričao i ugledni sahačija Faikaga Musakadić
krajem 60-ih godina prošlog vijeka. Rekao mi je: ‘E moj mladiću, ja sam sa
tvojim dedom po majci Smailagom Hadžibajrićem bio zajedno vojnik na
italijanskom frontu na rijeci Pijavi (orig. Piavi). Smailaga nam je bio kuhar
za kazanom za muslimanske vojnike BH regimenti (bez svinjetine). Bio je stariji
od nas ostalih (imao je oko 35 godina), ženu i djecu je imao. Plaho se za njih
brinuo, jer se na Pijavi mnogo ginulo i teško ranjavalo’. I Musakadija je bio
teško ranjen u nogu, ali je preživio”, piše Fetahagić, napominjući da je tokom
Smailaginog odsustva dućan vodio njegov mlađi brat Muhamedaga H.
“Pričao nam je Muhamedaga da su se i krajem toga rata počeli
raditi svakakvi nevaljasti i haram poslovi sa hranom i živežnim namirnicama, pa
je on veoma smanjio i gotovo prekinuo rad aščinice, jer nije imao čime pošteno
raditi. Inače je amidža Muhamedaga, kako smo ga svi mi zvali, bio posebna
osoba, pravi stari Sarajlija. Njegova supruga Hajrija-hanuma, rođ. Iblizović,
bila je veoma lijepa i veoma obrazovana. Nisu imali svoje djece, pa su pazili
Smailaginu kao svoju. Plemenita Hajrija-hanuma je bila babica, po sarajevski
‘baba’, kada se moja mati Ferida rodila januara 1921. godine na Hridu u staroj
Hadžibajrića kući. Pa, kako je Hajrija-hanuma željela da ima djevojčicu sa
imenom Bedrija, njoj da ugode svi počeše malu Feridu zvati Bedrija. I tako
ostade”, navodi Fetahagić, koji potom piše o tome da se Smailaga vratio iz rata
i zarobljeništva i ponovo preuzeo aščinicu. Posao je počeo cvasti, pa se i
Muhamedaga osamostalio i otvorio sebi drugu manju aščinicu.
“To je bio period uspona Sarajeva poslije svih teških ratnih
i prvih poratnih godina. Tada je došlo do požara u kome je u potpunosti
izgorjela njihova porodična kuća na Hridu. Pričala mi je moja nana Šemsa da joj
je tada izgorio sav nakit i niska dukata (ogra), koja se pretvorila u jednu
crnu ‘gutu’. Stopljeno zlato nije vrijedilo ni polovinu vrijednosti kao sama
ogra. Naselje i mahala Hrid su bili, vjerovatno, više od 200 godina mjesto gdje
su živjele porodice koje su kasnije dobile prezime Hadžibajrić, tako da se i
ulica u kojoj su živjeli prozvala Hadžibajrića sokak. Danas je to Hadžibajrića
ulica”, stoji u Fetahagićevom rodoslovu.
Braća Hadžibajrić ne grade novu kuću na Hridu, nego kupuju
staru prizemnu kuću neposredno do Hadžijske džamije i na njenim temeljima
podižu novu.
“Aščinica je tada modernizovana, a u cilju unapređenja
kvaliteta ponude i važnih elemenata opreme i ostalih detalja koje takav
reprezentativni ugostiteljski objekt mora imati, Muhamedaga i Smailaga putuju u
Carigrad. Tamo se sreću sa rođacima ranije iseljenim iz Bosne, odnosno Sarajeva”,
piše Fetahagić, koji za ovu braću kaže da su bila tipične Sarajlije, esnaflije.
“Smailaga je bio jak i ponosit. I znao je dobro svoj posao.
Dok je živio na Hridu, imao je konja sa kojim je išao i uzlazio iz čaršije na
Hrid. A, bogme, nekada bi pripaši, sigurnosti radi, i paradnu austrijsku
sablju, što mi je pričala moja r. nana Šemsa. Kao takvoga, stamenitog momka ga
je zapazila djevojka Šemsa jer je svaki dan na konju prolazio pored pekare i
bakalnice koju je njen otac Avdaga držao na Hridu. Bili su u braku od 1910. do
januara 1925. kada je on preselio na ahiret. Nana je s nepunih 35 godina ostala
udovica sa šestero malodobne djece”.
Mudra Šemsa-hanuma
“I u tako teškoj životnoj situaciji Bog joj je dao snage i
mudrosti da preuzme stvar u svoje ruke, da se posveti djeci i održanju
aščinice. Ali, kako i biva u situacijama kada umre gazda, osoblje se malo
opusti i pazar se smanji. Zato Šemsa-hanuma odlučuje da sina Ferida usmjeri na
rad u dućanu, a stariji Fejzo se školuje u medresi. Tako Ferid poslije četvrtog
osnovne, u 11. ili 12. godini, ide raditi po cijeli dan u aščinici. Ostala
djeca i muška i ženska se školuju, što nije bilo tada tako često. Šemsa-hanuma
je bila udovica 40 godina i preselila je na bolji svijet u decembru 1965.
godine.
Po sticanju njegovog punoljetstva i odsluženju vojnog roka,
oko 1936. godine, mati Šemsa prenosi obrtnicu na Ferida, sada Feridagu, čime je
taj krizni period opstanka porodičnog zanata završen.
Interesantan je mudri postupak Šemse u odnosu na trećeg sina
Abdulaha, Avdu. Bio je mlađi tri godine od Ferida i radio je kao dijete u
aščinici. Ona iznenada odluči da Avdo uči automehaničarski zanat. Rekla je:
‘Vidjela sam da ni moj Smajlaga i brat mu Muhamedaga ne mogu zajedno u istom
dućanu, pa nećete moći ni vas dvojica.’ Odvela ga je u najpoznatiju
automehaničarsku radionicu negdje na današnjem Austrijskom trgu, i kada mu je
rekla šta hoće, on se, ugledavši lijepog i uredno obučenog dječaka, malo
začudio. Odgovorila mu je: ‘Neka, samo vi njega primite. A sve se može oprat
kad dođe kući.’ Za tri godine Avdo izuči zanat”, piše Fetahagić.
“Najstariji Fejzullah je završio Gazi Husrev-begovu medresu
i postao je prvo vjeroučitelj. Trebao je ići studirati na El Azhar, ali on se
toga odrekao, iako je to izuzetno želio. Kao najstariji sin nije mogao ostaviti
porodicu samo sa majkom, budući da je Ferid morao ići u vojsku. Pored majke, on
je postao staratelj malodobnih sestara i najmlađeg brata. Njegovim
usmjeravanjem Ferida-Bedrija i Kana su završile srednje škole, a Muhamed trgovačku.
Fejzullah ef. je iza 2. svjetskog rata diplomirao
orijentalistiku. U međuvremenu se obrazovao kod vrhunskih bosanskih alima i kao
vanredni student na Visokoj islamskoj školi u Sarajevu. Postao je priznati i
ugledni alim i šejh više tarikata. Napisao je i objavio veliki broj radova i
djela sa temama iz različitih oblasti islamskih nauka i vjerskog obrazovanja.
Umio je sa svakim prijatno popričati, i, u granicama pristojnosti za vjerskog
učenjaka, kakav je bio, znao se duhovito našaliti. Za mene je dragi daidža
Fejzo bio i ostao ekstrakt i sinteza islamske mudrosti i naše bosanske
tradicije”, piše Fetahagić.
Ferid je postao najpriznatiji sarajevski ugostitelj, o kome
je mnogo pisano u tadašnjoj štampi: “Dobio je i Zlatnu medalju za kulinarstvo
na Zagrebačkom velesajmu. Bez obzira na zaradu i imetak koji je stekao, bio je
pravi heroj rada. Njegov posao, posebno 50-ih i 60-ih godina, bio je izuzetno
težak i stresan. Nije bilo u to vrijeme lako opstati kao privatnik. Smatrali su
ih ‘klasnim neprijateljima’. Inspekcije svih vrsta su se često, maltene,
iživljavale na njima”, piše Fetahagić, napominjući da je Ferid počeo raditi kao
12-godišnjak, poslije očeve smrti i radio sve do 1990. god.
“Postavši hadžija, bošču, to jest vođenje posla je prepustio
jedincu Namiku. Ali hadži Feridaga nije mogao bez dućana. Posljednji put sam ga
vidio sretnog i nasmijanog u decembru 1988. godine. Pripremao je popularni
specijalitet ‘pače’. Sjedio je na stoličici i rezao teleće koljenice za to jelo.
Nije bilo potrebe da on to radi, nego mu je to sin Namik prepuštao, da se
zabavi”, prisjeća se Fetahagić, navodeći da je Abdullah-Avdaga kao vrhunski
automehaničar do penzije radio u Energoinvestu, posebno na inostranim
gradilištima ove firme.
“A i u aščiluku je bio izvanredan, iako se, eto, nije tim
zanatom mnogo bavio. U periodu uoči 2. svjetskog rata, kada je Feridaga bio u
vojsci, Avdaga je radio u dućanu. O tome periodu je tako zanimljivo znao
pričati, da sam ga bez daha slušao”, kaže Tarik.
Tokom teških ratnih godina od 1941. do 1945. aščinica
Hadžibajrić se, uz prekide, ipak održala.
Simpatični ters Muhamedaga
“Amidža Muhamedaga zatvara svoju aščinicu. Ako i jeste bio
ters, onda je to bio jedan simpatični ters, bosanski insan koji je nosio saburli
breme života i postigao veliki ugled i poštovanje sarajevske čaršije. Sa
Hajrija-hanumom živio je odvojeno, u zajedničkoj kući s porodicom starijeg mu
brata r. Smailage. Kuća ima dva ulaza, jedan iz ulice Toplik, a drugi iz ul.
Veliki Alifakovac, ali u prizemlju su zajednička vrata. Tokom toga rata on
mujezini u Hadžijskoj džamiji i živi od ušteđevine i prodaje raznih vrijednosti
i robe koju je imao. Kada mu nude da radi, izjavljuje: ‘Vala neću. Za onog rata
sam se nagledao svašta, a posebno kakvi i koji su se harami činili i grijesi
zaradili radeći sa nimetom, hranom. Neću, kad ne moram, i kapak.’ I izdur’o je
tako r. Muhamedaga, uz Božiju pomoć, preko 12 godina, sve do 1954. kada mu nova
vlast, uzimajući u obzir njegovo visokomoralno ponašanje, s obzirom na to da
nije imao nikakvih prihoda, izdaje dozvolu da otvori prvu privatnu aščinicu u
Sarajevu, a da, s obzirom na njegove poodmakle godine, s njim radi i poslovođa
bude, bratić mu Ferid.
Oko 1960. godine aščinica Hadžibajrić preseljava u novi
prostor u kome se i danas nalazi, u ulici Veliki mudželiti, preko puta ulaza u
Brusa-bezistan. Amidža Muhamedaga zbog bolesti i starosti prestaje raditi, a
počinje aščiluk njegov imenjak i bratić, najmlađi brat Hadžibajrića, Muhamed,
poznat kao Hadžija, koji poslije 20 godina rada kao kvalifikovani trgovac,
dvije decenije radi u aščinici. Bio je najmlađi, a eto umro je prvi u 63.
godini”, piše Fetahagić.
Te nastavlja: “Namik, kao 20-godišnjak, zbog očeve bolesti,
prekida studij ekonomije i počinje raditi u dućanu. Poslije decenije otac Ferid
mu 1984. godine, obavivši hadž, predaje aščinicu na rukovođenje. Vrijedni Namik
vodi porodičnu djelatnost sve do svoje iznenadne smrti, 2003. Bilo mu je 49
godina. Činio je svima dobro (posebno u periodu četverogodišnje opsade Sarajeva
od 1992. do 1995.). Bio je dobročinitelj, ‘bez hinle’, džomet insan, i iza
njegovog odlaska ostala je velika praznina, kako u porodici, tako i među
prijateljima i u čaršiji. Pomagao je svakoga. Namikova smrt je bila težak
udarac za njegovu suprugu Nermanu, kćerke Mersihu, Mirhu i Amru, za majku
Lebiba-hanumu i sestre Emiru i Lejlu. Ali eto, Božijim davanjem, kako stih 24.
kaže: ‘Mersiha mlada kći, Namika kevčiju naslijedi’.
Mersiha je radeći sa ocem oko 7 godina ispekla zanat i već
punih 14 godina rukovodi aščinicom Hadžibajrić Namik. Najbliži saradnik joj je
vrijedni i pouzdani rođak Nedžad Hadžikalfagić, koji aktivno radi od 1996.
godine.
Ističem i hadži Ismaila Hadžibajrića, sina mog daidže
Muhameda. Rođen 1957. godine, sada penzioner, cijeli život predano je radio za
aščinicu sve što je bilo u njegovom domenu. Puno ime mu je Ismail i on je prvi
od unuka Smailage ponio dedino ime. Posebno je zadužen, kao visokokvalifikovani
elektromehaničar, za održavanje sada već složene opreme u aščinici. Ali, pošto
mu je aščiluk u genima, on ima ulogu kakvu je nekada imao r. Avdaga Hadžibajrić
u sigurnom i ‘up to date’ funkcionisanju bisera sarajevskog ugostiteljstva”,
piše Tarik Fetahagić.
(TBT, Oslobođenje, Autor Edina Kamenica)