MAFIJAŠKA DRŽAVA Latić: Kriminalci su sada gdje god pogledate. Situacija je očajna!

27.10.2017. u 03:49

KOLUMNA

Evo zašto više ne vjerujem islamskim vođama!

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Eksplozija bombe podmetnute ispod Peugeota koji je unajmila Daphne Caruana Galizia, najpoznatija malteška istraživačka novinarka, bila je toliko jaka da su istražitelji čak četiri dana skupljali ostatke njezina tijela i vozila po obližnjem polju, tvrde malteški mediji. Stoga će potraga za počiniteljem, piše američki New York Times, trajati mnogo dulje, ako uopće ikada i završi hapšenjem počinitelja.

U najmanjoj, ali i ekonomski najbrže rastućoj ekonomiji Evropske unije u posljednje dvije godine zabilježeno je čak šest sličnih likvidacija. Mete, doduše, nisu bili novinari, no nijedan slučaj nije riješen. Mnogi sumnjaju da će i sada biti tako.

Čovjek koji je kuhao ljude

Kada sam guglao tekstove ove novinrake prenerazilo me je saznanje da  je njeno istraživanje otkrilo kako je obitelj bivšeg predsjednika Uzbekistana Islama Karimova stvorila zamršeni sistem offshore trgovine čiji je rezultat bio transfer novca iz Uzbekistana na račune njihovih firmi u poreznim oazama.

Jedan od vezanih tekstova bila je vijest kako je ovogodišnji filmski festival u Cannesu bio mjesto trijumfa Lole Karimove-Tiljajeve. Kako bi promovirala svoju marku parfema “The Harmonist”, najmlađa kći bivšeg predsjednika Uzbekistana Islama Karimova organizirala je 22. maja jednu od najvećih zabava tokom festivala. Lola Karimova za potrebe te zabave iznajmila je klub Albane koji se nalazi na krovu hotela JW Marriott. Taj klub glasi za najekskluzivniji klub u Cannesu, a Lola Karimova u njemu je održala prvu dodjelu nagrade “The Harmonist Excellence” koju je lično uručila dobitnici Oscara, francuskoj glumici Juliette Binoche. Među 102 slavna gosta bile su i glumice Catherine Deneuve i Kristin Scott Thomas kao i Pamela Anderson. Svi oni uživali su u mirišljavoj atmosferi koju su začinili kokteli od šampanjca, raskošna večera i privatni koncert koji je održao autor svjetski poznatog hita “Kiss from a Rose” Seal…

A kada je prošle godine umro Islam Karimov Miljenko Jergović je napisao kolumnu.
„Islam Karimov bio je veliki američki prijatelj, i najveći borac protiv islamskog terorizma u Srednjoj Aziji. On je Georgeu W. Bushu nakon Jedanaestog rujna pružio logistiku za efikasan napad na Afganistan“, napisao je Jergović.

„Uzbekistan je bio mjesto tajnih američkih koncentracijskih logora – nalik na onaj vidljivi u Guantanamu, samo puno strašnijih – u kojima su najzvjerskijim metodama zapadnoga i istočnog svijeta, pokupljenih iz kršćanskih i islamskih imaginarija, mučeni ljudi koje su američke tajne službe označile kao opasne teroriste. Je li među njima, doista, bilo islamskih terorista? Nesumnjivo da jest. Ali borba protiv islamskog terorizma na način i po receptima Islama Karimova proizvodila je samo još gore i strašnije ekstremiste, osvetnike i sijače paklenog užasa. Nema boljeg marketinga za đavola od onog koji proizvode arhanđeli kada se počinju služiti njegovim metodama. Čovjek koji je kuhao ljude sjajno je motivirao svoje neprijatelje da smisle nešto još gore.

Islam Karimov bio je i veliki ruski prijatelj. Sve je njegovo, zapravo, bilo rusko i po mjeri nostalgije za velikim Sovjetskim Savezom“, tvrdi Jergović i dodaje: “Njegova biografija fascinantan je primjer jednoga dvadesetstoljetnog životnog, društveno-političkog i sudbinskog modela. Rođen 1938. mali je Islam 1941, na početku Drugoga svjetskog rata, dopao sirotišta. Nije moguće istražiti što mu je bilo s roditeljima. Zna se da su bili državni činovnici, mati mu je bila Tadžika, a otac Uzbek. Istina, postoji i priča da mu je otac bio Židov, koju valja zabilježiti zato što je i ona tipična za naš vijek. Svakome nepojamnom satrapu, kao i svakom samoniklom geniju, pronaći će ili izmisliti Židova u obitelji.

Rodom iz mitskog Samarkanda, u Taškentu će završiti srednju školu i studirati strojarstvo, magistrirati ekonomiju i stvoriti zavidnu karijeru kao socijalistički menadžer. Kao u kakvoj pedagoškoj skaski mali se Islam, premda socijalno deklasiran, bez ikoga svog uzdigao među akademsku i društvenu elitu. Sve je u životu mogao zahvaliti jednome političkom sistemu. Da se rodio bilo gdje izvan Sovjetskog Saveza, u bilo kojoj drugoj zemlji i društvenom uređenju, dječačića iz sirotišta pripala bi niža društvena klasa, bio bi vozač kamiona, zanatlija, obućar. Ovako je postao komunistički vjernik i zatočnik.

Islam Karimov, iako zakleti komunist, kome je Partija bila jedina crkva i džamija u koju će za života ući, a komunizam jedini zamislivi cilj sve povijesti, munjevito je shvatio da mu od Marxa, Engelsa i Lenjina neće biti fajde. Odbacio je sve ono što mu se nudilo kao model državnoga, međunarodnog i čovječanskog zajedništva, proletersku solidarnost, razumijevanje među narodima, oblike partijskog organiziranja… Nije se ni na trenutak zamajavao idejama o reformi komunizma, o evoluciji revolucije i o socijaldemokraciji. Pogotovu ne ovo posljednje: Islama Karimova, kao ni druge srednjoazijske diktatore, demokracija ne samo da nije zanimala, nego mu se, po svemu sudeći, gadila. Prezir s kojim je postupao prema svojim oponentima, čak i kada mu od njih nije prijetila nikakva opasnost, svjedočio je o tome.

Nakon što su se okoristili njegovim krvološtvom, kao što se i on okoristio njihovim novcima i oružjem, Amerikanci su se odrekli Islama Karimova. Islamisti, kao i cjelokupan muslimanski i sunitski svijet, u njemu su vidjeli sotonu. Rusi ga nisu voljeli jer je u odsudnom trenutku pokazao sklonost Amerikancima. Za njime žali samo njegov izbezumljeni narod, koji ne zna kako bi nastavio da živi bez njega, u zemlji u kojoj više nije postojala baš nikakva opozicija, a Karimovljev protukandidat na nekakvim izborima izjavio je da se kandidirao samo iz jednog razloga: da bi glasao za Islama Karimova.“

Smjena diktatora 

Ovo je profil nove sorte postkomunističkih lidera tipičnih za kafkaske zemlje. Ali skoro da ovakvi lideri vladaju diljem islamskog svijeta i sliče jedan drugom drugom k'o jaje jajetu.

Nedavno su bivši pakistanski premijer Navaz Sharif, njegova kćerka i zet optuženi za korupciju na osnovu dokumenata iz afere "Panama papers".

Nakon nasilnog svrgnuća diktatora Sadama Huseina, Hosnija Mubaraka, Zajnul Abidina, Muamera Gadafija islamski svijet je dobio, možda još rigidnije i opskurnije vođe. Oni nisu brutalni poput egiptaskog diktatora Abdel Fattaha Al Sisija, ali nisu ništa manje pohlepni i rigidni kad je u pitanju sticanje osobnog bogastva i progonu neistomišljenika, odnosno opozicije. Jadni Maumer  Gadafi, tako da kažem, nije bio tako loš svom narodu. Libijci u njegovo vrijeme nisu plaćali ni struju ni vodu. Kažu da je četvrtina Libijaca bila fakultetski obrazovana itd. Opet ga je njegov narod tako brutalno linčovao. A šta Bosna, i ja osobno imam s tim?! Prvo, posljednja rečenica koju je Daphne Caruana Galizia napisala na svog blogu da su „kriminalci sada gdje god pogledate i da je situacija očajna“, toliko me je zastrašujuće opomenula da ozbiljno razmišljam da se „kanim ćorava posla“ i da prestanem pisati!

Bog mi je svjedok da sam prošao kroz sve faze straha kao i pokojna Daphne. Zbog takvog iskustva davno sam „spalio iluzije“ i ne vjerujem islamskim vođama. Njihova usta su puna islama, a džepovi puni novca!

 

(TBT)