NEPRIRODNI CEH URAGANA Singer: Možemo li sebi dozvoliti da nastavimo živjeti na planeti koja se zagrijava?!

25.10.2017. u 13:21

KOLUMNA

Mi saosjećamo sa zarobljenim rudarima, ali se ne možemo identificirati sa ljudima čiji će životi biti spašeni zahvaljujući strožim mjerama sigurnosti. Ali za svaki "statistički život" koji je sačuvan će se ispostaviti da je život jedne osobe koja se može identificirati

Piše: Peter Singer, thebosniatimes.ba

Sezona uragana na Atlantiku 2017, koja je zvanično počela 1. juna i završit će se 30. novembra, vjerovatno će biti najskuplja do sada zabilježena.

Uragani su ubili blizu 300 ljudi u regionu ove sezone, a šteta je do sada procijenjena na 224 milijarde dolara. Na skali koja mjeri akumuliranu ciklonsku energiju uragana ove sezone su po prvi put zabilježene tri oluje jačine preko 40 stepeni. Srećom, jedna od te tri, uragan Jose, ostala je uglavnom na moru, gdje je izazvala malo štete: ali uragani Irma i Maria su izazvali velika razaranja na Karibima, uključujući i Portoriko. Irma je imala akumuliranu ciklonsku energiju od 66,6 stepeni, što je treća po veličini ikad zabilježena.

Uragan Harvey je imao manju snagu, ali je donio nezapamćene kiše i poplave u Houston i druge dijelove Texasa i Louisiane. Harvey je možda najskuplja oluja u historiji Sjedinjenih Država, pošto je čak premašio i troškove obnove New Orleansa poslije uragana Katrina 2005. Podaci o broju zaposlenih pokazuju da su SAD izgubile 33.000 poslova u septembru, što analitičari pripisuju uraganima. Tada, kada je delovalo da se vjetrovi smiruju, uragan Nate je uzrokovao najmanje 24 smrti u Kostariki, Nikaragvi i Hondurasu, prije nego što se zaputio ka SAD-u.

Harvey, Irma i Maria su bile izuzetno snažne oluje. Ali broj izgubljenih života i razmjere štete reflektiraju ljudsko ponašanje. Ozloglašeni "laissez-faire" pristup koji je Houston imao u planiranju izgradnje dozvoljavao je pravljenje kuća u ravnicama koje su sklone poplavama. Između 1996. i 2010, prema izvještaju Houston Chroniclea, region je izgubio 54.000 jutara močvara, koje su mogle apsorbirati velike količine padavina. Kapaciteti za isušivanje od jakih kiša nisu mogli održati korak sa širenjem asfaltiranih područja. Da su gradovi imali dalekovidije kontrole planiranja, bilo bi manje izgubljenih života.

Planiranje unaprijed može uštedjeti ogromne sume novca. Prema rezultatima jednog nezavisnog istraživanja za federalnu agenciju za upravljanje vanrednim situacijama SAD-a, svaki dolar uložen u preventivne mjere za ublažavanje katastrofe bi poreskim obveznicima uštedio 3,65 dolara u prosjeku, a društvu bi sačuvao još dodatna četiri dolara. Odnos troškova i koristi bi bio još povoljniji u zemljama u razvoju. U Bangladešu, gdje milioni ljudi žive na plodnim ali poplavama sklonim ušćima rijeka, neprofitna organizacija "Islamic Relief" je došla do zaključka da bi izdizanje zemljišta na kojem ljudi žive moglo obezbijediti dugoročnu zaštitu od poplava po cijeni od 525 dolara po porodici. U suprotnom, najvjerovatnije je da bi te porodice izgubile sve što imaju u ogromnim poplavama i tada bi im bilo potrebno 525 dolara hitne pomoći za svaki mjesec. U Bangladešu je mnogo života sačuvano tako što su izgrađena skloništa od oluje i što su obezbijeđena blagovremena obavještenja o dolasku nevremena.

Uprkos tome što postoje dokazi da je blagovremena akcija da se ublaži šteta koju oluje nanose isplativa, mnogo više novca se troši na pomoć i rekonstrukcije poslije katastrofe nego na predupređenje, što je naročito slučaj u siromašnim zemljama. To je razumljivo, s obzirom na to da čak i u dobrim vremenima siromašni nemaju od čega uštedjeti. Ali trebalo bi da bude lakše promijeniti ravnotežu potrošnje kada su u pitanju organizacije za humanitarnu pomoć. Izvještaji UN-a i Svjetske banke pokazuju da su od 2000. do 2008. vlade bogatih zemalja 20 posto svih troškova za humanitarnu pomoć namjenjivale uklanjanju posljedica katastrofe, a manje od jedan posto na sprečavanje.

Dva elementa ljudske psihologije doprinose našem iracionalnom zanemarivanju preventivnih mjera. Nismo dobri u pridavanju dovoljno velikog značaja događajima niskog rizika, ma koliko katastrofalni oni mogli da se pokažu, i mnogo smo više zabrinuti za spašavanje ljudi koji se mogu identificirati nego za spašavanje života kada ne znamo čiji će biti spašeni.

Prvi nedostatak se vidi i u potrebi za zakonom koji će osigurati da ljudi u automobilima vezuju pojaseve, iako će svaki racionalan proračun troškova pokazati da je to razuman izbor. Drugi se ogleda u našoj spremnosti da potrošimo skoro neograničene sume novca da spasimo zarobljene rudare, i u našem opiranju da platimo za više sigurnosne standarde koji bi sačuvali više života po manjoj cijeni. Mi saosjećamo sa zarobljenim rudarima, ali se ne možemo identificirati sa ljudima čiji će životi biti spašeni zahvaljujući strožim mjerama sigurnosti. Ali za svaki "statistički život" koji je sačuvan će se ispostaviti da je život jedne osobe koja se može identificirati.

Na kraju, šta je sa samim olujama? Mi o uraganima razmišljamo kao o prirodnim i neizbježnim događajima, tako da sve što možemo učiniti jeste da umanjimo gubitke života i štetu koju oni nanesu. Ali ipak, naučnici nas već decenijama upozoravaju da kontinuirana emisija gasova koji izazivaju efekt staklene bašte djeluje na to da se naša planeta zagrijava. Iako je nemoguće neku konkretnu oluju pripisati klimatskim promjenama, znamo da se tropske oluje pojačavaju kada se formiraju iznad toplijih voda. Zbog toga su naučnici koji se bave klimom predvidjeli da će uragani biti sve češći i snažniji.

Sezona uragana na Atlantiku 2017. je dokaz koji ide u prilog takvom predviđanju. Troškovi sanacije štete moraju se uzeti u obzir pri raspravi o koristima prelaženja na obnovljive izvore energije i smanjenje emisije metana iz mesne industrije. Pitanje koje se sada nameće nije da li možemo priuštiti sebi da pređemo na obnovljive izvore energije i na hranu koja je manje štetna po životnu sredinu, nego da li možemo dozvoliti sebi da nastavimo živjeti na planeti koja se zagrijava, sa svim posljedicama koje to nosi.

/Autor je profesor bioetike na univerzitetu Princeton, počasni profesor na univerzitetu u Melbourneu i osnivač organizacije "The Life You Can Save"/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)