NOVI RAKETNI ŠTIT TURSKE Šta S-400 znači za Ankaru i NATO

25.10.2017. u 13:21

ANALITIKA

Nije tajna da su odnosi Turske i ostalih članica NATO-a napeti. Mnoge od njih kritizirale su Ankarin autoritarni zaokret pod predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, naročito nakon neuspjelog pokušaja puča u julu 2016.


FOTO: Putin, Erdogan (REUTERS)

Turska je 12. septembra 2017. potpisala sporazum i uplatila polog u iznosu od 2,5 milijarde dolara za kupovinu ruskog  protuzračnog sistema S-400. Rusija će Turskoj prodati dvije baterije i prenijeti tehnologiju Ankari kako bi proizvela dvije vlastite, a Turska će isporučiti softver za identifikaciju meta. Kao što su zvaničnici Pentagona istaknuli, S-400 nije interoperabilan s NATO-ovim sistemom protuzračne odbrane pa neki stručnjaci spekuliraju o odnosima Turske i saveza.

S-400, najsuvremeniji sistem proturaketne obrane, nemilosrdan je u odbrani od nedržavnih oružanih skupina kao što ISIL ili Kurdi. Također predstavlja ogromnu političku i privrednu investiciju Turske, koja od 1990-ih nastoji poboljšati svoje sisteme proturaketne odbrane. Odluka Ankare da se odluči za ovu nabavku u Rusiji sugerira na dugotrajnu frustraciju NATO-om.

Savez bi trebao štititi Tursku od vanjskih prijetnji, a posljednjih nekoliko godina zabrinutost Ankare u vezi sa ratom u Siriji dovela je do toga da se više puta poziva na Član 4. Sjevernoatlantskog ugovora, kojim se zahtijeva da se članice NATO-a "međusobno savjetuju kad god je... teritorijalni integritet, politička nezavisnost ili sigurnost bilo koje od strana ugrožena." Od početka sirijskog rata, na primjer, Turska se zalagala za zonu bez letenja u Siriji koju je SAD na kraju prekršio. Izgleda da su ti slučajevi uvjerili Tursku da treba paziti na sebe.

S-400 će također osnažiti sve agresivniju agendu vanjske politike Turske, dajući Ankari veću slobodu u inozemstvu. Pored angažmana u Siriji, Turska pokazuje interes za posredovanje u Afganistanu, pomaže Rohinja muslimane u Mijanmaru, igra ulogu u sporu između Katara i bloka zaljevskih država koje predvodi Saudijska Arabija i bori se protiv nasilnog ekstremizma u Somaliji. Stjecanjem povećanih odbrambenih mogućnosti, Turska razmišlja o dugoročnim ciljevima i povećava svoju sposobnost reagiranja na prijetnje u sve širem sigurnosnom okruženju.

Danas, povjerenja između Turske i ostatka NATO-a praktički nema. Članovi Saveza koji su zabrinuti za integritet turskih demokratskih institucija trebali bi raditi na obnovi njihovih odnosa s Ankarom. Praktično rješenje je da članice NATO-a budu u koordinaciji s Turskom i njenim diplomatskim naporima te da grade povjerenje u savez. Samo na taj način mogu sačuvati svoj utjecaj na Tursku i zadržati je od daljnjeg okretanja prema Rusiji.

S OVAKVIM PRIJATELJIMA...

Nije tajna da su odnosi Turske i ostalih članica NATO-a napeti. Mnoge od njih kritizirale su Ankarin autoritarni zaokret pod predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, naročito nakon neuspjelog pokušaja puča u julu 2016. Od tada je Erdogan ili otpustio ili suspendirao više od 100.000 javnih zvaničnika i državnih službenika, zatvorio između 150 i 200 novinara, a nedavno uklonio evoluciju iz nastavnog plana i programa za srednje škole.

Proizašli sukobi između Ankare i NATO-a bili su prilično javni. U aprilu je Erdogan izazvao gnjev evropskih lidera tokom kampanje za referendum među Turcima koji žive u Evropi - Holandija je odbila ulazak dvojici turskih ministara uz podršku Njemačke i Francuske. Zatim je početkom septembra njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala na okončanje pregovora o pristupanju Turske EU zbog kršenja ljudskih prava iz Ankare, uključujući zatvaranje novinara i članova opozicije. Erdogan nije ostao dužan kazavši da je stav premijerke „nacistički“.

Američko-turski animozitet je također narastao. SAD isto kritizira kršenje tursko ljudskih prava, a Ankara je posebno ogorčena zbog odbijanja Washingtona da izruči Fetullaha Gulena - imama za kojeg Erdogan tvrdi da stoji iza puča i koji trenutno živi u Pennsylvaniji - i njezine vojne podrške oružanim kurdskim grupama u Siriji, od kojih su mnoge povezane s kurdskim separatistima u Turskoj. Sada su SAD i Turska obustavile međusobnu obradu zahtjeva za izdavanje vize, u eskalaciji milo za drago odnosa: poteza turske vlade i pritvaranja uposlenika američkog konzulata optuženog za povezanost s Gulenovim pokretom.

Ti bilateralni sukobi počeli su utjecati na status Ankare u NATO-u. Ove godine, i Njemačka i SAD su ograničile prodaju oružja Turskoj. (Restrikcije Washingtona bile su ograničene samo na Erdoganove zaštitare, koji su u maju napali demonstrante na tlu SAD-a.) 25. septembra Turska je službeno optužila privatne kompanije za odbranu iz Njemačke i SAD-a da nameću neizravni embargo stopirajući ili odgađajući sporazume o kupovini oružja. Takvi sporovi naročito remete vojni savez s obzirom na važnost prodaje oružja unutar njega.

OKRET KA ISTOKU

Ne postoje opravdanja za Erdoganovu represiju u domovini, ali kupovina S-400 ima više veze s vanjskom politikom Turske nego njezinom unutrašnjom politikom. Ankara već godinama na tržištu potrtažuje bolju tehnologiju protuzračne odbrane. U prošlosti je nastojala nabaviti takvo oružje od članica NATO-a, ali ključni princip u tim pregovorima uvijek je bio prijenos tehnologije, što bi pomoglo Turskoj da ojača svoju domaću odbrambenu industriju. Ipak, nijedna članica saveza nije bila spremna pristati na ove uvjete za pravu cijenu, a raniji razgovori s Italijom, Francuskom i SAD-om su propali. Ankara se stoga okrenula državama van savezništva, poput Kine i Rusije, ali je sve donedavno pritisak NATO-a ometao ove poslove.

S-400 se kao sistem protuzračne odbrane uveliko cijeni širom svijeta. Ruski mediji tvrde da može gađati avione, rakete, rakete srednjeg dometa te dronove i ostale sisteme nadzora u zraku, iako se njegove pune sposobnosti tek trebaju testirati u borbi. Strateška vrijednost S-400 može se mjeriti i uspjehom njegovog sistema za zabranu pristupa području (A2/AD sistem) koji u osnovi stvara zonu bez letenja gdje god se sistem postavi. Ruska postavka S-400 u Siriji pomogla je ostvariti američko-rusku suradnju kako bi se osiguralo da se američki avioni ne bi slučajno gađali i obarali, potencijalno započinjući oružani sukob.

Prema Canu Kasapogluu, analitičaru odbrane u Istanbulskom centru za proučavanje ekonomije i vanjske politike, Turska provodi strategiju dvostrukog planiranja odbrane u kojoj se pridržava obaveza NATO-a da koristi evropski sistem proturaketne odbrane pokretanjem radara u Kureciku, a istovremeno jača vojne mogućnosti nabavkom S-400. (NATO-ov proturaketni odbrambeni sistem stvoren je s isključivom namjerom suprotstavljanja iranskom raketnom programu, a radar igra ključnu ulogu u ranom otkrivanju iranskih raketa.)

ANKARA U INOZEMSTVU

Kupovina S-400 stoga ima veze s geopolitikom. Turska pod Erdoganom vodi agresivniju vanjsku politiku - koja bi mogla zahtijevati veću fleksibilnost van okvira NATO saveza. Sinev Koseoglu iz Al Jazeere navodi riječi Mervea Serena iz turske organizacije javne politike SETA, koji tvrdi da NATO-ova "promjena definicije i percepcije prijetnji od rizika visokog prioriteta" predstavlja sigurnosnu slabost Turske. Razvijanje fleksibilnog odbrambenog sistema koji nije, poput NATO-a, fokusiran na Iran, može omogućiti Turskoj nastavak inicijativa u inozemstvu bez straha od odmazde.

Na primjer, Ankara trenutno širi svoju ulogu u Afganistanu (dok se udaljava od NATO-ove misije na čelu sa SAD-om u toj zemlji) i eventualno djeluje kao posrednik između Afganistana i Pakistana. Tokom ovogodišnje Generalne skupštine UN-a Erdogan i pakistanski premijer Shahid Khaqan Abbasi su dogovorili, kako se navodi, oživljavanje afganistansko-pakistansko-turskog trilateralnog mirovnog procesa, pokrenutog 2007. Oživljavanje ovog procesa moglo bi se suprotstaviti američkom planu eskalacije njihove borbe s talibanima budući da Turska smatra da su određene jedinice talibana ključni dio svakog pomirenja.

Turska je također postala važan igrač u sporu između svog saveznika Katara i bloka zaljevskih zemalja predvođenih Saudijskom Arabijom. U julu, tokom embarga na čelu sa Saudijom, Turska je poslala veći broj vojnika u svoje vojne baze u Kataru kako bi odbranili granice zemlje - akcija koja bi Tursku mogla učvrstiti na saudijskom nišanu. Američki i kuvajtski pokušaji posredovanja do sada nisu ishodovali sporazum, pa bi članice NATO-a trebale razmotriti angažman s Turskom, saveznikom s velikim ulogom, kako bi se okončao taj sukob.

U augustu je Turska otvorila vojnu bazu u Somaliji kao dio nastojanja iz Ankare u borbi protiv al Shababa. Turska odavno pokušava pomoći obnovu Somalije nakon perioda anarhije, što može ukazivati na spremnost da preuzme veću ulogu u borbi protiv ekstremnih militanata širom svijeta. Ovo bi moglo biti još jedna prilika za suradnju NATO-a s Turskom, budući da su Sjedinjene Države poslale desetine vojnika u Somaliju u aprilu, također u borbu protiv al Shababa.

ŠTA SADA?

Generali sekretar NATO-a Jens Stoltenberg priznao je 9. oktobra da je "Turska u razgovorima s Francuskom i Italijom o njihovoj mogućoj isporuci sistema protuzračne odbrane... pored S-400". Ove su rasprave otvorene od 2010., ali nikada došlo je do realizacije zbog neslaganja oko troškova i zahtjeva Turske za transfer tehnologije. Agresivno vođenje tih pregovora pomoglo bi izgradnji povjerenja između Turske i ostatka NATO-a, ali to nije dovoljno. Na primjer, u anketi njemačkog Fonda Marshall iz 2015. o turskim percepcijama, samo jedna trećina ispitanika smatra NATO i UN pouzdanima.

Ukratko, turska akvizicija S-400 je proizvod isprovociranosti zbog onoga što izgleda kao neuspjeh NATO-a da prepozna novu ulogu Ankare u pružanju regionalne sigurnosti. S-400 nije priprema za rat, ali omogućava Turskoj da se uključi u regionalne sukobe u isto vrijeme osiguravajući reakciju na nove prijetnje ako se odnosi s članicama NATO-a i dalje budu pogoršavali. Erdogan pokazuje inicijativu u koordinaciji regionalnih sigurnosnih napora, a članice NATO-a trebale bi nastojati uključiti Tursku u ove napore. Tako će se pomoći unapređenju sigurnosnih interesa saveza te NATO-ovim kritičarima  Erdogana da zadrže utjecaj u turskoj domaćoj politici.

(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina Drljević)