SAD NE MOGU SAME PROTIV IRANA Haas: Potrebna je politika zauzdavanja Irana širom regiona

25.10.2017. u 13:21

KOLUMNA

Na duže staze gledano, izazov predstavlja suočavanje s manama JCPOA, prije svega s dužinom njegovog važenja. Sporazum je "parkirao" nuklearni problem umjesto da ga riješi.

Piše: Richard Haas, thebosniatimes.ba

Predsjednik SAD Donald Trump je objavio ono što se dugo očekivalo - da neće potvrditi da Iran poštuje "Zajednički sveobuhvatni plan akcije" (JCPOA) iz jula 2015, koji su potpisali SAD, Kina, Rusija, Francuska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Iran.

Niti da će potvrditi da je obustava sankcija na koju su se SAD obavezale u okviru sporazuma opravdana i u vitalnom nacionalnom interesu SAD-a.

Da budemo jasni, takve potvrde se ne zahtjevaju sporazumom JCPOA. Umjesto toga, one se zahtjevaju na svakih 90 dana po zakonu koji je usvojio Kongres SAD-a ubrzo pošto je sporazum potpisan. Također je od suštinskog značaja naglasiti da se Trump nije povukao iz samog JCPOA. Ono što je on izabrao jeste kompromis - odnosno da pojasni svoj prijezir prema sporazumu, a da se iz njega ne povlači ili da ne uvodi ponovo sankcije koje su po sporazumu ukinute (korak koji bi bio ekvivalent povlačenju SAD-a).

Šta slijedi nije jasno. Kongres ima 60 dana da ponovo uvede dio ili sve ukinute sankcije, ali je mala vjerovatnoća da će to i učiniti. Međutim, možda bi mogao uvesti nove sankcije u vezi s postupcima Irana u Siriji ili na nekom drugom mjestu u regionu. U skladu s tim, Trump je objavio svoju namjeru da uvede dodatne sankcije iranskom korpusu Islamske revolucionarne garde.

Ako bi Sjedinjene Države s bilo kojim ciljem ili u bilo koje vrijeme uvele nove sankcije, najvjerovatnije bi u tome bile usamljene. Evropljani, Kina i Rusija im se najvjerovatnije neće pridružiti, ne samo zbog finansijskog interesa, već i zbog toga što Iran poštuje JCPOA. To je zaključak međunarodnih inspektora koji rade pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, kao i visokih zvaničnika SAD, uključujući ministra odbrane Jima Mattisa.

Tvrditi da Iran ne poštuje duh JCPOA, kao što jeste slučaj s nekima u SAD-u, je beznačajno - "duh" je fraza bez pravnog statusa. I dok je fer tvrditi da su postupci Irana u regionu legitimni razlog za zabrinutost, to prema sporazumu nije osnova za ponovno uvođenje sankcija.

Ponovno pregovaranje o JCPOA da bi se produžilo trajanje nekoliko njegovih ograničenja učinilo bi inspekcije strožim, a proširenje njegovog domena na rakete je generalno govoreći atraktivno. Ali je u praksi potpuno nefunkcionalno jer bi Iran i većina (ili sve) ostalih potpisnica JCPOA odbili te zahtjeve. Prijetnja povlačenjem Sjedinjenih Država iz JCPOA ako se takve promjene ne sprovedu će se zato pokazati ili kao prazna ili kao samoporažavajuća ako se sprovede u djelo.

Ništa od ovoga ne znači da treba tvrditi da je JCPOA dobar sporazum. Ipak, Trumpova odluka da ga ne potvrdi je bila nepotrebna i nesuvisla. Sporazum je bio rezultat kolektivnih napora. Američki unilateralizam bi sada mogao znatno otežati stvaranje zajedničkog budućeg fronta protiv Irana.

Trumpov potez je također loš za američku vanjsku politiku. Ako velika sila hoće da bude velika, mora da postoji pretpostavka kontinuiteta. Nepredvidljivost može da pruži taktičku prednost, ali to je strateška prepreka.

Veza sa Sjevernom Korejom je očigledna. U nekom trenutku SAD mogu odlučiti da diplomatija treba imati ulogu u upravljanju sjevernokorejskim nuklearnim i raketnim izazovima. Ali sposobnost Amerike da ponudi kredibilnu diplomatsku putanju će ozbiljno biti osujećena ako drugi procjene da joj se ne može vjerovati da će ostati dosljedna sporazumu.

Postoji i jedan hitniji problem - ako SAD pokrenu dinamiku zbog koje JCPOA počne propadati i Iran obnovi nuklearne aktivnosti koje su trenutno onemogućene sporazumom, nastat će kriza u trenutku kada Sjedinjenim Državama već budu pune ruke Sjeverne Koreje.

Ali bilo bi pogrešno usredsrediti se samo na odluku SAD-a, a ne i na ponašanje Irana. Kratkoročno gledano, potrebno je da se svijet uhvati u koštac sa Iranom koji je imperijalna sila, sila koja teži da u svoj opseg povrati ogromne teritorije Bliskog istoka. Potrebna je politika zauzdavanja Irana širom regiona, uključujući podršku Kurdima u sjevernom Iraku i Siriji, kao i drugih grupacija i zemalja koje pružaju otpor Iranu.

Na duže staze gledano, izazov predstavlja suočavanje s manama JCPOA, prije svega s dužinom njegovog važenja. Sporazum je "parkirao" nuklearni problem umjesto da ga riješi. Validnost važnih odredbi sporazuma će isteći za osam ili 13 godina.

Ne može se pretpostavljati, kao što to neki čine, da će namjere i ponašanje Irana postati umjerenije tokom sljedećih deset ili 15 godina. Naprotiv, veća je vjerovatnoća da će Iran i dalje biti hibridni režim u kojem vlada koegzistira s trajnim vjerskim rukovodstvom i s moćnim vojnim snagama i jedinicama obavještajne službe koji projektuju znatan politički utjecaj i uglavnom djeluju izvan kontrole vlade.

Suočavanje sa ambicioznim i moćnim Iranom zato obuhvata širok opseg drugih otvorenih izazova koji određuju sve turbulentniji Bliski istok. Međutim, bez JCPOA ti izazovi bi postali još više zastrašujući.

/Autor je predsjednik američkog Savjeta za vanjske odnose/

(TBT, Project Syndicate, 2017.)