ZAŠTO JE PJESNIK BESKRAJNO TUŽAN Sidran: Odlazimo, a ne znamo šta kazati djeci

17.10.2017. u 13:10

KULTURA

Svjetsku slavu stekao je kao pisac scenarija za višestruko nagrađivane filmove "Sjećaš li se Dolly Bell", "Otac na službenom putu", "Praznik u Sarajevu", "Kuduz", "Savršeni krug", a popularnost je kroz pisanu riječ, svoje znanje, stavove i razmišljanja, dobio i na domaćem terenu, što je rijetkim pošlo za rukom


FOTO: Sidran (JASMIN BRUTUS)

Adbulah Sidran, pisac i akademik, zbog svoje iskrenosti i neprestane donkihotovske borbe, stekao je armiju fanova, ali i zakletih neprijatelja kojima ne odgovara ni on, ni njegovo kritikovanje anomalija koje su se duboko uvukle u naše društvo. Ali to ga nije usporilo, naprotiv, pronašao je efikasniji način, pa sada putem društvenih mreža svakodnevno i u 73. godini podsjeća na borbe običnih ljudi. On ne dopušta, kroz ono što piše i što javno govori, da zametnemo njihove sudbine. Sidran nas podsjeća kako je čovjek i biće nade.

„Objavio sam knjigu "Oranja mora" koju sam završio tekstom kojim smatram važnim, i koji odgovara na vaše pitanje: "Odlazimo, a ne znamo šta kazati djeci"“, rekao je Sidarn u intervju za portal Fator.ba.

„To je drama moje generacije. Ja ne mogu svom sinu kazati s punim uvjerenjem da je to ispravno: "Sine ostani u BiH, to je tvoj hljeb, tvoja, zemlja, tvoja domovina, tvoja sudbina. Ne želim da ideš u svijet. Hoću da ostaneš Bosanac, Bošnjak i da se naše pleme bosansko pa i porodično ne zatre". Ili je pametno kazat: "Sine, pakuj se iz ovih stopa ako želiš da opstaneš i da se naše porodično biće ne zagubi u sirotinji, u bijedi, jadu". Ne mogu biti pametan. Ja bih znao s nekim kompetencijama kad bi bilo da sam mlađi, kad bi bila vlast koja to hoće. Znao bih ponešto pametno uraditi u obrazovanju, školstvu, kulturi, to je ono što je moj život. Sad je to pitanje za mene irelevantno, jer sam prešao u godine, pa niko apsolutno računa ni u kom smislu da mogu biti korisni ljudi od 73 godine. A postoje razne vrste mojih projekata koje stoje u ladicama naših političara, načelnika, predsjednika, ovog ili onog, i u tom smislu ja mislim da još uvijek mogu biti, i jesam korisno društveno biće. Najteži osjećaj kod starih ljudi je osjećaj društvene nepotrebnosti. Taj osjećaj mene nije dotakao trunke jedne. Ja ponavljam po stotinu puta, ljudi shvatite da se Sidran ne bori za živog Sidrana, Sidran se bori za mrtvog Sidrana. Ljudi moji shvatite napokon da se Sidran ne bavi politikom nego etikom.“

Na pitanje koga smatrate najviše odgovornim za takvo stanje, Sidran je odgovrio: „Javnu univerztetsku zajednicu smatram veoma odgovornom za takvo stanje u društvu, za stanje ne talasaj politike. Jer univerzitetska zajednica broji nekoliko stotina hiljada ljudi, profesora, nastavnika, docenata, asistenata, i to bi morala biti ogromna sila koja bi radila demokratski legitiman pritisak na ono što su politički i društveni faktori odlučivanja. Međutim, ona je sebe u ovom dobu tranzicije nekako ipak ugodno smjestila. Nismo imali štrajkove univerzitetskih profesora. On skokne jednom dva-puta sedmično na Univerzitet u Travniku, u Novom Pazaru, i dok ja živim od 350 KM penzije, oni nikad nisu ispod desetak hiljada. A morali bi biti, po onome što je planetarna tradicija civilizacijska, generatori društvenog napretka pa i društvene pobune. To je nešto što je tužno, ružno kao spoznaja. Ne žele se odreći svog komformizma u kojem žive i odlučili su da šute, da istinu, koja je poružna po vladajuće faktore ne izgovaraju, odlučili su da sebe nađe tu na bilo kakav način, a naravno ako je ekonomski i finansijski sposoban, ne studiraju mu djeca ovdje, čak ih više ne šalju ni u srednje škole. To je naša tragedija.“


(TBT)