ZAŠTO TITO NIJE DOBIO NOBELOVU NAGRADU Broz: Norveški kralj mi je tražio da se izvinim zbog Golog otoka

07.10.2017. u 09:55

TEME

Jedan od najvećih poraza u državničkoj karijeri Josipa Broza Tita koji je cijelu zemlju digao na noge kako bi dobio željenu Nobelovu nagradu za mir.


FOTO: Broz (Profimedia)

Dok su sedamdesetih godina prošlog vijeka u SFRJ trajale pripreme za ustavno preuređenje, kojim su socijalističkim republikama i srpskim pokrajinama dati elementi državnosti, Tito je vodio računa samo o dvije stvari: da se proglasi za doživotnog predsjednika i da dobije Nobelovu nagradu za mir. Priznanja koja je dobio u godinama poslije rata ne mogu se prebrojati, ali je vođi jugoslovenskog samoupravljanja i globalnog nesvrstavanja bilo potrebno Nobelovo priznanje kako bi mu bilo zagarantirano da će mu ime u historiji biti upisano među najveće državnike 20. vijeka i kako bi se i ozvaničila predstava koju je Tito stvarao o sebi u svijetu - da je najveći mirotvorac u cijelom svijetu.

Tito je najbliži priznanju bio 1973. godine.

Na najvišem državno-partijskom nivou riješeno je da se sondira teren da Tita za Nobelovu nagradu predlože Willy Brandt, Indira Gandhi, etiopski car Haile Selassie, bivši generalni sekretar UN-a U Thant, predsjednik Finske Urho Kekonen, predsjednik Tunisa Habib Burgiba, italijanski političar Pietro Nenni i predsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Naum Goldman. Tita su u ovom nastojanju prodali i njegovi nesvrstani. Akcija je završena fijaskom. O tome smo pronašli podatke u radovima Pere Simića, autora više biografskih knjiga o Titu.

Timom koji je trebalo da ostvari Titov san komandovao je Rato Dugonjić, tadašnji potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Kako je pisao publicista Milo Gligorijević, Vladimir Dedijer je jednom rekao:

"Mene je pozvao Dugonjić i pitao da li bih podržao Titovu kandidaturu. Kazao sam mu da ću podržati kandidaturu, ali da mu moram skrenuti pažnju na važnu činjenicu. Tito nije Jevrej i koliko znam nije mason, a tu nagradu dobijaju Jevreji i masoni."

Milan Terzić, autor knjige „Tito i Nobelova nagrada", zabilježio je zadatke radne grupe za Nobelovu nagradu. Kako je zabilježeno u povjerljivim dokumentima SSIP-a, akciju je trebalo voditi diskretno, jer zbog mogućeg neuspjeha nije bilo dobro izlagati u javnosti ni predsjednika ni Jugoslaviju. Titovu kandidaturu Komitetu za dodjelu nagrade podnijeli su predsjednik parlamenta Luksemburga Pier Gregoire i predsjednik Saveza učesnika pokreta otpora Karl Ibach. Međutim, radna grupa SSIP-a morala je obezbijediti 30 najutjecajnijih političara i državnika iz cijelog svijeta. A 12. decembra 1972, piše Terzić, urađen je izvještaj radne grupe u kojem stoji „da još nije konstatovano ni da li je Gregoire podnio zvaničan pismeni prijedlog". Poslate su depeše u sve jugoslovenske ambasade širom svijeta i svi najznačajniji političari i diplomate su dobili zadatke. Akcija skupljanja podrške nije išla glatko. Čak ni u zemlji, gdje su SPC i katolička crkva odbile da potpišu podršku.

Kako je zabilježio Ranko Đukić u knjizi „Topli zec u Oslu", vanjskopolitički komentator „Politike" Đorđe Radenković pripremio je tekst Titove kandidature za Nobelovu nagradu. Na kraju, u zvaničnoj kandidaturi ostali su samo citati značajnih političara koji su lijepo govorili. Tito je imao veće šanse da dobije Oskara nego Nobela, pošto je među onima koji su podržali kandidaturu bilo više ljudi iz filmskog svijeta nego političara - Chaplin, Ford, Buñuel, Kurosava, Olivier, Bergman...

U informaciji radne grupe za Nobelovu nagradu od 17. maja 1973. kaže se: „Za sada se može izvući opći zaključak da postoji uočljiva disproporcija između prijedloga i podrški našoj kandidaturi, koji su stigli od uglednih ličnosti iz svijeta Nobelovom komitetu."

U Oslu je 16. oktobra 1973. objavljena vijest da su nagradu dobili Henry Kissinger i Le Duk To zbog zasluga za obustavljanje rata u Vijetnamu, što je „Politika" sutradan objavila na trećoj stranici, bez ikakvih vijesti o Titovoj kandidaturi. Prilikom glasanja, za Tita je rezultat bio 2:2 i ostalo je da presudi glas predsjednice Komiteta Ose Liones, inače iz Radničke partije Norveške, koja je neočekivano glasala protiv. Za nju se pričalo da nije mogla glasati prema ideologiji svoje stranke, pošto je jevrejska snaha i nije mogla Titu da oprosti što je Jugoslavija stala na stranu Arapa u sukobu sa Izraelom.

Iza Titovog fijaska krije se, međutim, mnogo toga. Dedijer je smatrao da je kandidatura obesmišljena akcijom iz Moskve. Naime, u jednom trenutku SSSR ga je javno podržao, što je izazvalo negodovanje zapadne štampe i zapadnih političara. „New York Times" je to okarakterizirao kao podršku antiameričkim tendencijama u SFRJ. Sa nesvrstanima je imao problem, pošto je i Selassie imao ambicije kao Tito.

Srpska narodna odbrana, organizacija emigranata u Americi, organizirala je proteste u kojima je zapadna javnost upoznata da je Tito kriv za uništenje 400.000 Srba za vrijeme Drugog svjetskog rata, za likvidaciju i progone intelektualaca. Srpska narodna odbrana uputila je marta 1973. Nobelovom komitetu pismo u kojem se dokazuje da je Tito diktator i ratni zločinac, a preko izraelskog konzula u Chicagu pokrenuto je i jevrejsko javno mnijenje kome je predočena Titova antiizraelska politika. Slična pisma su stigla do najznačajnijih političara u svijetu, uključujući Willyja Brandta i američki Senat.

Švedski list „Sidsvenska dagbladet" pisao je o čistkama i hapšenjima u Jugoslaviji. Posebno su bili aktivni pripadnici srpske i hrvatske emigracije. Pogotovo što je to bilo vrijeme kada se režim u Jugoslaviji obračunavao sa tehnokratama u državnim preduzećima, odnosno sa „praksisovcima" na univerzitetu.

Jedan od „praksisovaca" Dragoljub Mićunović davno je još pričao da je postupak za udaljavanje osmoro profesora i asistenata sa Filozofskog fakulteta počeo 1971. i neočekivano je trajao čak četiri godine.

"Tito je strašno želio Nobelovu nagradu za mir. Bio je tu umiješan i vojvoda luksemburški, koji ga je predlagao. Glasine tvrde da je on to radio za veliki novac. Titu je skrenuta pažnja da ne bi bilo dobro da istjeruje profesore sa univerziteta ako hoće nagradu. Brandt i Palme skretali su mu pažnju da to ne bi trebalo da radi. Svake godine donosili su novi zakon o školstvu, tražeći formulu kako da nas otjeraju, ali nikako da pređu tu fakultetsku barijeru. Vojvoda bi opet predlagao Tita za nagradu, opet bi stvar propala...", pričao je Mićunović.

Dakle, tek kada je shvatio da nema ništa od Nobela, Tito je mogao da se „otarasi" profesora koji su mu bili trn u oku. A kako je zabilježeno jedno njegovo izlaganje u krugu najviših vojnih i državnih zvaničnika u Karađorđevu, negdje pred kraj života, Tito je rekao:

"Ja zbog Golog otoka nisam dobio Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika svijeta to predlagalo. Norveški kralj tražio je da se izvinim svijetu zbog Golog otoka. Ja sam rekao: 'Ako nekome treba da se izvinim, onda su to oni koji su tamo došli nevini. Ibeovcima ne želim da se izvinjavam.' Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam sam sebi presudio."

(TBT, Nedeljnik)