ERA AUTORITARNOG UTJECAJA(II) Kako bi demokratije trebale reagirati

02.10.2017. u 06:39

ANALITIKA

Demokratije bi se trebale izravno uhvatiti u koštac s mehanizmima autoritarnog utjecaja. Dok to čine, liberalne države se moraju pobrinuti da se ne pretvore u zatvorena društva iz straha od stranog utjecaja.

FOTO: Erdogan, Putin, Aliyev (MURAD SEZER/REUTERS)

Najefikasniji kanali autoritarnog utjecaja nisu hvalisave intervencije koje su nedavno okupirale pažnju zapadnih medija. Umjesto toga, radi se o zalihama moći nakupljenim kroz politička i ekonomska ulaganja. Dobar primjer pružio je neuspjeh EU da se dogovori o zajedničkoj izjavi kojom se kritizira uloga Kine u sporu oko Južnog kineskog mora prošle godine. Mađarska i Grčka, u koje Kina značajno ulaže, nisu se složile sa strogo sročenim nacrtom drugih država EU. Slično tome, u junu ove godine, Grčka je blokirala izjavu EU koja osuđuje kršenje ljudskih prava u Kini. Kako Kina povećava svoje investicije u inozemstvu, ovi trendovi će se pojačati.

Sredstva utjecaja također mogu doprinijeti ugledu autoritarnih režima. Tako su Rusija i Kina ostvarile korist, kao i Katar, koji je stekao određeni utjecaj na francusku politiku na Bliskom istoku, povoljan režim za direktno strano ulaganje i nekoliko važnih akvizicija kao što je fudbalski klub Paris Saint-Germain.

Što se tiče okretanja zapadnih društava u iliberalnijem smjeru, strani utjecaj nastoji produbiti domaće trendove koji već gube povjerenje u liberalnu demokratiju. Kad se zapadne elite stave na prodaju (kao u slučaju bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji je bio nominiran za predsjednika odbora ruske državne naftne kompanije Rosneft), to potiče percepciju da demokratski lideri nisu ništa više čestiti od kleptokratskih elita. Aktivne mjere, kao što su ruske operacije oko američkih izbora, mogu pogoršati političku polarizaciju, čak i ako je ne stvaraju, a propaganda medija poput RT-a hrani publiku koja već ne vjeruje glavnim izvorima vijesti. U tim naporima, autoritarne države često teže iskorištavanju etničkih manjina. Moskva je ujedinila govornike ruskog jezika u Njemačkoj oko priče o ruskoj djevojci koja živi u Njemačkoj i koja lažno tvrdi da su je migranti silovali, na primjer, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je zatražio da se mobiliziraju dijelovi Evrope s turskim zajednicama protiv njihovih vlada i u znak podrške njegovoj autoritarnoj konsolidaciji moći.

Sve je ovo razlog za zabrinutost. U isto vrijeme, važno je prepoznati da mnogi pokušaji utjecaja nisu plodonosni - često zahvaljujući političkoj reakciji. Blizina Katara i Sarkozyja, te poseban tretman koji je omogućila, dovela je do eksplozije istraživačkog neprijateljski naklonjenog novinarstva, učinivši Katar negativcem među francuskom javnosti. Angola je svojim očitim provođenjem vlasti u krizom uzdrmanom Portugalu dovela je do neviđeno velikog vala pravosudnog aktivizma u godinama nakon 2012., koji je raskrinkao pranje novca angolskih oligarha i suučesništvo nekih pripadnika portugalske elite. Uprkos nastojanjima Moskve da uloži u veze s njemačkim firmama i političarima, Berlin je odlučio podržati sankcije Rusiji zbog pripajanja Krima i rata u istočnoj Ukrajini.

Slično tome, aktivnosti Rusije tokom američkih izbora 2016. imale su niz nenamjernih nuspojava. Isprva su te posljedice bile dobre za Rusiju, budući da su Trumpovi izbori – kao što je njegova nespremnost da upre prstom u Moskvi – stvorili raskol između Bijele kuće i američkih obavještajnih službi. No tu je korist kasnije prevagnula anti-ruska reakcija Demokratske stranke, velikih dijelova američkog političkog establišmenta i američkih parlamentaraca koji su nametnuli nove sankcije Rusiji. Pa iako je Trumpova dvosmislenost oko odanosti SAD-a NATO-u dobrodošla u Moskvi, ona nije bila usklađena s američko-ruskim sporazumom koji priznaje rusku sferu utjecaja u Evropi.

NAJBOLJI LIJEK

Odvraćanje Kine, Rusije i drugih od pokušaja utjecanja na liberalne demokratije neće funkcionirati. Prijetnje masovne odmazde nerealne su i neprimjerene reakcije na mnoge napore utjecaja koji su tehnički zakoniti, budući da mogu dovesti do kontraproduktivnih eskalacija. Zvaničnici bi trebali sačuvati obećanja o kažnjavanju za najveće prekršaje, poput pokušaja uplitanja u izborni proces hakiranjem mašina za elektronsko glasanje.

Demokratije bi se trebale izravno uhvatiti u koštac s mehanizmima autoritarnog utjecaja. Dok to čine, liberalne države se moraju pobrinuti da se ne pretvore u zatvorena društva iz straha od stranog utjecaja. (Mađarska i Izrael nedavno su napravili ovu grešku, i to donošenjem zakona koji se bave nevladinim organizacijama finansiranim iz inozemstva, od kojih mnoge kritiziraju vlasti.) Čak bi i uvođenje nekog oblika uzajamnosti - prema kojem bi zapadne države dopustile da kineski mediji, recimo, djeluju na Zapadu samo ako bi Peking učinio isto za zapadne novinare u Kini - bilo pogrešno, pogotovo kada se radi o pitanjima vrijednosti liberalnih zemalja. Ono bi postavilo otvorena društva na istu ravan sa autoritarnim državama a da ozbiljno ne promijeni njihovu računicu: u slučaju da bude pritisnuta, većina iliberalnih vlada bi odabrala restriktivniju putanju i sa sobom povukla demokratske vlasti.

Pravi način rješavanja problema je kroz zahtjeve o transparentnosti, propise i kampanje za izgradnju javne svijesti, a svi bi koristili jednu od ključnih prednosti demokratija: analitičnu javnu raspravu. Kada su mehanizmi i posljedice autoritarnog utjecaja izloženi, ona politizira problem, lišavajući autoritarne vlade potpune slobode koju često uživaju.

SAD i vlade EU trebale bi zahtijevati od firmi i konsultanata koji se natječu za ugovore s vladom da prilože informacije o svojim prethodnim poslovnim odnosima, uključujući i one s klijentima iz autoritarnih država, i trebale bi prisiliti lobiste da daju slične podatke. Također bi trebalo zatražiti od neprofitnih organizacija, sportskih klubova, vjerskih grupa, univerziteta i političkih stranaka da objelodane izvore finansiranja i uvjete u vezi s njim.

Istovremeno, aktivističke grupe moraju agresivno nastojati podići javnu svijest o problemu; koristeći podatke vlade trebaju prisiliti firme da objave sve o njihovim odnosima s autoritarnim klijentima ili donatorima. I državne agencije trebaju uzeti u obzir stepen do kojeg su kandidati za javne konkurse možda bili kompromitirani radeći za autoritare. Sve to bi povećalo troškove za posrednike na Zapadu izlažući ih sudu javnog mnijenja. Kao što je pokazao slučaj britanske firme za odnose s javnošću Bell Pottinger - koja je nedavno bankrotirala nakon što je otkriveno da je vodila rasističku kampanju u Južnoj Africi - materijalni aspekt firme postane ranjiv kada dođe do takvih saznanja. Konačno, budući da transparentne mjere i javne kampanje ne mogu otkriti sve, novinari i akademici trebaju zajednički raditi na tome, kao što su to predložili Cooley i Heathershaw.

Svijest javnosti nije lijek, ali može pomoći da društva budu otpornija. Sjetimo se nedavnih iskustava Francuske i Njemačke, gdje su ove godine politički i obavještajni zvaničnici nastojali izvijestiti javnost na mogućnost da bi se autsajderi htjeli umiješati u izbore. Francuska je bila pripremljena za objavu mailova tzv. #MacronLeaks, do koje je došlo neposredno prije prvog kruga predsjedničkih izbora u Francuskoj u aprilu i koji su trebali potkopati kandidaturu Emmanuela Macrona. Njemačka javnost vjerojatno neće biti iznenađena ako se jave slični pokušaji iskorištavanja hakiranih podataka od političara uoči izbora. Također je od pomoći kada zvaničnici brzo raskrinkaju laži proširene na društvenim mrežama i kada mediji oprezno procijene vjerodostojnost objavljenih dokumenata, koji mogu biti krivotvoreni ili dorađeni.

Zvaničnici trebaju uvesti propise kojima se eliminiraju nedostaci i sijeku kanali utjecaja. Prvo, trebali bi ojačati kritičnu infrastrukturu svojih demokratija: njihove političke stranke, zakonodavne vlasti i ministarstva. Demokratije bi trebale uspostaviti pravila koja zahtijevaju visok nivo mjera cyber sigurnosti u takvim institucijama kako bi ih bolje zaštitile od hakiranja. Upravo sada, mjere zaštite su manjkave. Iako zapadne države ne bi trebale potpuno stigmatizirati nevladine organizacije koje se finansiraju iz inozemstva, ne bi trebale ni oklijevati da zatvore institucije koje djeluju loše (npr. uznemiravaju kritičare njihovih saveznika, kao što su neke organizacije u Austriji i Njemačkoj činile u Erdoganovo ime).

Demokratije bi trebale zabraniti svojim političkim strankama finansiranje iz inozemstva. I dok bi otvorena društva trebala otvoriti vrata stranim ulaganjima, njihove vlade također moraju spriječiti inozemno preuzimanje firmi u ključnim sektorima, kao što su visoka tehnologija, javna infrastruktura i mediji. To bi zaštitilo njihovo intelektualno vlasništvo, stranim vladama oduzelo političku prednost povezanu s posjedovanjem velikih službi i sačuvalo nezavisnost medija. Dobar početak je da se EU kreće prema strožem procesu provjera stranih ulaganja.

Nadalje, liberalne države trebaju zaustaviti infiltraciju prljavog autoritarnog novca i suučesništva zapadnih stručnjaka u njegovom pranju. To znači okončavanje skrivenog vlasništva i drugih pomoćnih sredstava koje autoritarci koriste kako bi zaštitili svoju imovinu na Zapadu. Demokratsko pružanje sigurnog utočišta za novac i imovinu ukradenu od stanovništva autoritarnih država moralno se ne može opravdati.

Prije dvadeset godina njemački britanski sociolog Ralf Dahrendorf tvrdio je da "vijek autoritarizma nikako nije najnevjerovatnija budućnost 21.vijeka". Sprečavanje da se takav ishod ostvari je glavni zadatak današnjih otvorenih društava. Unutrašnji iliberalni izazovi predstavljaju najveću prijetnju, ali ne smiju se jačati svana. Prvi zadatak mora biti da se poremete svi pretjerano uglađeni odnosi između autoritarnih država i njihovih posrednika među zapadnim elitama i regulira jednostrana otvorenost koja autoritarima omogućava utjecaj na liberalne demokratije. Samo ako ta prva linija odbrane izdrži, otvorena će društva biti u stanju odbraniti svoje vrijednosti, smanjiti međunarodni utjecaj autoritara i spriječiti njihovu mogućnost ugnjetavanja i pljačkanja svojih građana.

(Kraj)

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)