ERA AUTORITARNOG UTJECAJA(I) Kako bi demokratije trebale reagirati

30.09.2017. u 12:06

ANALITIKA

Autoritarni utjecaj, kako se to može nazvati, uključuje djelovanje ne samo Rusije nego i Kine te drugih azijskih, afričkih i bliskoistočnih zemalja.

FOTO: Erdogan, Putin, Aliyev (MURAD SEZER / REUTERS)

Dvije decenije nakon završetka Hladnog rata, pravac međunarodnog utjecaja bio je jasan: liberalne demokratije širile su ga dalje dok je Zapad nastojao širiti svoj model upravljanja diljem svijeta. Uz pomoć promocije demokracije na čelu sa zapadnim svijetom, vjerovalo se da će autoritarne države ostati na povijesnom dnu.

To se mijenja. Posljednjih godina autoritarne države odvažno nastoje utjecati na zapadne demokratije. To čine kako bi ojačale vlastite režime, oslabile sposobnost zapadnih država da izazovu autoritarizam i gurnu svijet ka iliberalizmu.

Besramni pokušaj Rusije da utječe na predsjedničke izbore u SAD-u 2016. tako se uklapa u širi obrazac iako ga je veći dio analize te operacije predstavio kao nepravilnost. Autoritarni utjecaj, kako se to može nazvati, uključuje djelovanje ne samo Rusije nego i Kine te drugih azijskih, afričkih i bliskoistočnih zemalja. On je imao odjeka u mnogim zapadnim demokratijama. Ovakav utjecaj ne podrazumijeva samo političko miješanje i propagandne programe, nego i manje upadljive poslove preko političkih stranaka, nevladinih organizacija i firmi.

Neke od tih taktika - kao što je puštanje „kompromata“ ili kompromitirajućeg materijala namijenjenog podrivanju političkih meta - podsjećaju na one korištene tokom Hladnog rata. Ipak, današnje autoritarne države imaju više sredstava na raspolaganju od svojih prethodnika jer su suvremene elite i institucije duboko zarobljene u zapadnim ekonomijama i mogu koristiti digitalne kanale kako bi širile ideje i miješale se u njihovu politiku. Otvorenost demokratije za strani novac i ideje, entuzijazam njihovih profesionalnih grupacija da profitiraju od iliberalnih klijenata i njihova politička slabost olakšali su projekte autoritaraca.

Države su uvijek nastojale prenositi utjecaj jedna na drugu, a ni demokratije nisu izuzetak: neke smatraju da je pošteno što im se sada sve vraća. Ipak, zagovornici otvorenih društava imaju razlog za zabrinutost. Autoritarni utjecaj može oslabiti liberalne države, ojačati autoritarnu vlast u iliberalnim državama i potkopati društva koja prolaze kroz proces demokratizacije - kao na Balkanu, gdje Rusija nastoji destabilizirati Crnu Goru i druge zemlje.

Demokratije bi trebale pokušati ukinuti uloge svojih stručnjaka koje im daju suviše slobode uvođenjem novih zahtjeva transparentnosti. Trebale bi strože regulirati ključne sektore - od visoke tehnologije do stranačkih finansija - kako bi ih zaštitile od vanjskog utjecaja. Aktivističke grupe trebale bi se boriti protiv firmi koje pružaju usluge autokratima. Cilj bi trebao biti zatvaranje nekih kanala autoritarnog utjecaja u isto vrijeme čuvajući opredijeljenost demokratija za otvorenost.

KUPOVINA LJUBAVI?

Zajedničko svim autoritarnim nastojanjima oko inozemnog utjecaja je njihova percepcija da sudbina njihovih režima djelom ovisi o tome kako im demokratske države pristupaju. Autoritarne države osjećaju se osjetljivim na zapadno neprijateljstvo i traže utjecaj u liberalnim demokratijama dijelom kako bi spriječile pokušaje sa Zapada da ih diskreditiraju i očuvaju njihov opstanak. U tu svrhu žele omesti planove za promociju demokratije, podršku disidentima, sankcije i promjenu režima. Autoritarne zemlje, male ili velike, nastoje podignuti zaštitni štit ostvarivanjem utjecaja na Zapadu. Velike sile među njima (Kina i Rusija) također nastoje spriječiti zapadno uplitanje u ono što smatraju svojim interesnim područjima.

Druga motivacija je želja autoritarnih režima da poboljšaju svoje domaće položaje. Cilj je pretvoriti zapadna društva u sigurna utočišta za službene interese i koristiti mreže u poslovanju i politici zarad podrške. To je posebno slučaj s državama čije se elite oslanjaju na nezakonite najmove prirodnih resursa, kao u slučaju Angole, jer im je zapadni kapital potreban za uživanje u ratnim plijenovima. Autoritarci plaćaju bankarima i računovođama za pranje novca i sudskim službenicima koji su ih voljni braniti. Unajmljuju zapadne firme za odnose s javnošću kako bi im dotjerale ugled, zapadne advokate da podnose tužbe protiv njihovih kritičara te zapadne firme za nekretnine za pretvaranje nepošteno stečenog bogatstva u pravnu imovinu. Kad im se sreća okrene, strana imovina, bankovni računi i pasoši olakšavaju let u inozemstvo. Kao što politički naučnici Alexander Cooley i John Heathershaw tvrde, autokrati Centralne Azije vide takve pogodnosti kao glavni izvor snage: pomažu učvrstiti njihov legitimitet u inozemstvu i zaštititi njihovu vlast kod kuće. (Istraživanje grupe američkih i evropskih medija nedavno je otkrilo da su azerbejdžanske elite potrošile oko 2,9 milijardi dolara za finansiranje ličnih prihoda, pranje novca i kupovinu luksuznih dobara u Evropi između 2012. i 2014.)

Konačno, neke autoritarne države traže utjecaje kako bi globalni poredak okrenule u iliberalnom smjeru. U njihove mete spadaju domaće institucije zapadnih država i međunarodne organizacije kao što su UN, EU i NATO. Na primjer, Rusija pokušava slomiti zapadna društva i vlade i podriti vjeru javnosti u liberalnu demokratiju diskreditiranjem demokratskih institucija i zvaničnika. Njezin je konačni cilj ili toliko oslabiti zapadne vlade da ne mogu imati moći nad njom ili se ideološki protiviti tome. Mnogi od tih napora su više pragmatični nego ideološki: da bi očuvao moć Rusije u istočnoj i centralnoj Evropi, na primjer, Kremlj vjeruje da mora uništiti Evropsku uniju. No, barem neki u Moskvi agresivni iliberalizam vide kao način za odbranu civilizacije od kulturne dekadencije.

Što se tiče Kine, ona potiskuje zapadne ideje kod kuće i agresivno širi autoritarne norme u međunarodnim institucijama - na primjer, nastojeći koristiti tijela poput Međunarodne telekomunikacijske unije za prikrivanje njezinog gušenja slobode na internetu. Slično tome, Kina je pred zapadne akademske izdavače, kao što je Cambridge University Press, postavila agresivne zahtjeve cenzure. Ipak, do sada je Kina pokazala znatno manje interesa u sijanju nestabilnosti u inozemstvu. Peking zapadnoj javnosti nastoji promovirati pozitivnu sliku Kine i njezine jednostranačke diktature. Za razliku od Rusije, Kina ima privredne interese koji zahtijevaju stabilnu, fleksibilnu Evropsku uniju.

PODRUČJA UTJECAJA

Autoritarni utjecaj se odvija na tri glavna područja. Prvo je javno mnijenje i institucije koje ga podržavaju: mediji, nevladine organizacije, organizacije javne politike (think-tankovi) i univerziteti.

Nekoliko autoritarnih vlada kupuje zapadne medije, kao što je slučaj sa Angolcima u Portugalu. Međutim, države češće osnivaju vlastite medije na jezicima Zapada kako bi širile svoje svjetonazore, kao što je Rusija učinila s RT-om i Kina sa CCTV-om u SAD-u. Takvi mediji emitiraju vijesti, ali također šire laži i neprovjerene informacije o političkim neprijateljima autoritaraca, koje se često dalje šire preko društvenih mreža. Takvo traženje utjecaja također može poprimiti uglednije oblike: uzmimo u obzir partnerstvo između privatnih australskih i državnih kineskih medijskih firmi sklopljeno tokom posjete kineskog direktora za propagandu Liu Qibaoa Sydneyu 2016., a zahvaljujući kojem su vodeće australske novine objavile dodatak na engleskom China Daily. Takve mjere služe pozivu kineskog predsjednika Xi Jinpinga da poveća kinesku "međunarodnu moć diskursa" kroz "vodeće vanjske propagandne medije".

Kina donira velike iznose novca think-tankovima u Briselu, a 2014. bogati biznismeni povezani s Komunističkom partijom dali su 2,2 miliona dolara za pomoć osnivanja think-tanka u Sydneyu, Institut za australsko-kineske odnose. Povezani s Kremljom sponzoriraju organizacije u Parizu, poput Instituta za demokratiju i suradnju; u 2016. pomogli su osnivanje velikog novog think-tanka u Berlinu pod nazivom Istraživački institut Dijalog civilizacija. Zaljevske države plaćaju milione dolara think-tankovima u Washingtonu. Darovi univerzitetima stvaraju ozbiljniju masku integriteta. Najpoznatiji slučaj bio je donacija režima Muammara al-Qaddafija Londonskoj školi ekonomije prije gotovo deset godina, ali darovi države ili državnih grupacija iz Kine, Katara, Rusije i Saudijske Arabije su uobičajeni, dijelom zahvaljujući poteškoćama mnogih univerziteta u osiguravanju prihoda iz javnih sredstava. Iako u nekim kontekstima takve donacije dovode do eksplicitnog lobiranja u korist autoritarnih interesa, češći rezultat je ublažavanje kritika.

Drugo područje u kojem autoritarne države traže utjecaj su političke stranke. Na najelementarnijem nivou, neke autoritarne države direktno finansiraju prijateljske organizacije i političare. Rusija njeguje bliske odnose s desničarskim grupama u Evropi - grupama koje nije stvorila već ih nastoji iskoristiti. Pruža finansijsku podršku strankama krajnje desnice kao što su Nacionalni front u Francuskoj i Jobbik u Mađarskoj, svoju političku podršku pružila je i krajnje desničarskoj Alternativi za Njemačku i potpisala sporazume o suradnji s austrijskom Slobodarskom strankom i talijanskom Sjevernom ligom. Što se tiče Kine, ona se ne ograničava na grupe s kojima dijeli ideološke stavove već nastoji ostvariti utjecaj među glavnim strankama kako bi provodile politiku koja je više odgovara njezinim interesima. Ove godine, na primjer, u Australiji je izbila kontroverzna polemika oko australskih kineskih poslovnih ljudi povezanih s Komunističkom partijom koja je donirala milione dolara vodećim političkim strankama u zemlji. I, kako je kanadski analitičar Christopher Johnson kazao za Financial Times, nedavna istraga Novog Zelanda o parlamentarcu rođenom u Kini, koji je prošao obuku na vrhunskoj akademiji za kineske vojne obavještajce, rasvijetlila je pokušaje Pekinga da „kultivira ljude na osnovnim političkim nivoima o zapadnim demokratijama i pomogne im da se pozicioniraju na utjecajnim mjestima“. Neki francuski posmatrači, u međuvremenu, tvrde da je Unija za narodni pokret bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja primila nezakonitu podršku iz Libije i Katara tokom njegove kampanje 2007. (U toku je ispitivanje tih navoda.)

Njegovanje saveza sa zapadnim političarima može osigurati povlašten tretman, čak i kada direktna podrška nije uključena. Više nego bilo koji drugi oblik autoritarnog utjecaja, ovakve intervencije ovise o tome kakav interes u njima vide zapadni zvaničnici. U Italiji, na primjer, Rusija se dodvoravala predstavnicima širom stranačkog spektra koji žele bliže veze između Rima i Moskve. Čini se da je to pomoglo osigurati da Italija djeluje kao glavni kritičar sankcija EU protiv Rusije.

Treća oblast u kojoj autoritarne države traže utjecaj je biznis. Vlade ulažu u glavne sektore ne samo da bi ostvarile dobit, već i vid moći nad zemljama domaćinima. Jedan primjer su kineska ulaganja u infrastrukturu Grčke. Posljednjih godina, Peking je omogućio finansijski opstanak ovoj zemlji, znatno ulažući u luku Pirej, najveću luku Grčke. Ta su ulaganja omogućila Kini novi pristup glavnim grčkim donosiocima odluka - a time i način za vršenje utjecaja na vanjsku politiku EU jer grčki zvaničnici u obzir uzimaju interese ključnog ulagača u njihovu zemlju. Angolino stjecanje kontrolnih udjela u portugalskim bankama tokom finansijske krize, koje je zemlji ostavilo privilegiran pristup glavnim portugalskim političarima, još je jedan slučaj.

Zemlje bogate resursima vjeruju da će naftne kompanije lobirati za njih  kod zapadnih vlasti. Čak i kad izravno vlasništvo nije uključeno, oslanjanje kompanije ili sektora na klijente s autoritarnom podrškom može oblikovati nacionalnu politiku. Na primjer, ruska izgradnja dvaju nuklearnih reaktora u Mađarskoj pomogla je ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu da pronađe prijateljskog sugovornika u zemlji u kojoj većina ljudi već dugo ne preferira Rusiju.

No, možda je najveća posljedica uplitanja autoritarnih interesa u zapadne ekonomije zarobljavanje zapadnih stručnjaka koji ovise o njihovom pokroviteljstvu. Davatelji usluga u bankarstvu, računovodstvu, zakonodavstvu i javnim odnosima žele ispuniti autoritarne zahtjeve. Ovo je novi standard - ne samo u Londonu, gdje se trend naročito dobro dokumentira, već u svim glavnim gradovima na Zapadu, uključujući Washington, gdje lobisti poput Paula Manaforta i grupacije Podesta rade u ime bivšeg ukrajinskog predsjednika i ruskog saveznika Viktora Yanukovycha. Takvi stručnjaci štite interese režima i njihovih elita i daju im pristup i ugled. Tako bogati Rusi koriste londonske firme kao administracije, pretvarajući grad u obrazovni centar svoje djece i „praonicu“ za svoj novac. Mnoge od veza između Rusije i predsjedničke kampanje Donalda Trump, dosad otkrivenih, također se slično vrte oko ekonomskih interesa Putinove kleptorakcije.

Profesionalci sa Zapada autoritarce tretiraju kao sve ostale klijente. Ti odnosi manje ovise o ideološkim afinitetima nego o banalnom usklađivanju interesa: onom koje garantira poslovanje za profesionalce te pristup i usluge svojim klijentima.

/Nastavit će se/

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)