STRAH, BIJES I MRŽNJA: Uspon i uspon nove njemačke desnice

26.09.2017. u 15:46

GEOPOLITIKA

Njemačka je danas zemlja u kojoj se sve veći broj ljudi ujedinjuje protiv države, njenih ustanova i izabranih zvaničnika. To je zemlja u kojoj netrpeljivost prema demokratiji postepeno jača, a ksenofobija raste vrtoglavom brzinom


FOTO: (Tanjug/AP)

Martin Barman, lokalni političar iz saksonskog grada Meissena, pripremao se da govori na raspravi o skloništima za izbjeglice kad mu se hemijska olovka odbila od potiljka. Bila je to jeftina plastična alatka za pisanje, plava sa bijelim slovima.

Kao poslanik Partije slobodnih demokrata (FDP), stranke naklonjene slobodnom tržištu, Barman u okružnom veću sjedi sasvim pozadi, a galerija za goste je odmah iza njega. Kad se okrenuo, vidio je more neprijateljskih lica. Iako je na galeriji bilo osamdesetak posjetilaca, niko nije rekao da je vidio ko je bacio olovku. Štaviše, predstavnika FDP-a i njegove kolege kasnije su vrijeđali nazivajući ih "izdajnicima njemačkog naroda".

Dvadesetosmogodišnji Barman nije plaćen za bavljenje lokalnom politikom. To je samo njegov doprinos demokratiji na djelu. Rodio se i odrastao u oblasti koju predstavlja i već dugo poznaje mnoge stanovnike. No, kako kaže, sada mora opreznije da odlučuje o mjestu i vremenu svojih političkih nastupa. Otkako je oblasno vijeće povelo raspravu o preuređenju nekadašnjeg hotela "Weinnbela" u hostel za izbjeglice, postojeće političke stranke suočavaju se s mržnjom mnogih mještana. Jednog poslanika Lijeve stranke pljunuli su dok je išao ulicom, a drugom su prijetili nasiljem. Istovremeno poslanike desničarske populističke Alternative za Njemačku (AfD) i neonacističke Nacionalne demokratske partije (NPD) slave jer su u oblasnom vijeću glasali protiv izbjeglica.

Olovka bačena na Barmana možda nije privukla veliku pažnju medija, ali mnogo govori o raspoloženju stanovništva Njemačke, zemlje u kojoj se sve veći broj ljudi ujedinjuje protiv države, njenih ustanova i izabranih zvaničnika. To je zemlja u kojoj netrpeljivost prema demokratiji postepeno jača, a ksenofobija raste vrtoglavom brzinom. To je također zemlja koja doživljava sve više nasilnih desničarskih ispada, a hosteli za izbjeglice gore gotovo svakodnevno.

Za najveći dio nasilja i ksenofobije i dalje je odgovorna samo radikalna manjina. Desetine hiljada dobrovoljaca koji svakodnevno rade u skloništima za izbjeglice i dalje preovladavaju. No, istovremeno raste novi desničarski pokret, daleko vještiji i mnogima privlačniji od svojih prethodnika.

Pojačanja iz centra društva

U prošlosti se desnica prvenstveno prepoznavala po siledžijama obrijanih glava u pilotskim jaknama i čizmama - po ljudima koji su naporom uspijevali da na mišice istetoviraju riječi "Krv i čast" bez slovnih grešaka. Od devedesetih godina naovamo rulju u čizmama zamijenili su "autonomni nacionalisti", desničarski ekstremisti prerušeni u ljevičarsku odjeću, ali jednako nasilni kao i njihovi prethodnici.

Ovi ulični ekstremisti i dalje su tu, ali sada dobijaju pojačanja. Nova desnica potiče iz buržoaskog centra društva i obuhvata konzervativne intelektualce, bogobojazne kršćane i ljude bijesne na političare. Ovaj novi pokret privlači i ljude koje bi inače opisali kao ljevičare - Putinove pristalice, na primjer, antiglobalizacijske aktiviste i radikalne pacifiste. Međusobno se približavaju pokreti koji nikada nisu bili na istoj strani, zajedno izražavaju glasno nezadovoljstvo i radikaliziraju političku klimu u zemlji javnim demonstracijama i digitalnim ofanzivama na internetu.

Država i njeni organi, na primjer vlada i parlament, postali su predmet sprdnje kakve nije bilo od osnivanja poslijeratne Njemačke. Političke predstavnike ponovo nazivaju „izdajnicima naroda", parlament "dvoranom za blebetanje" a najveće novine "sistemskim konformistima". Sve te uvrede vuku korijene iz mračne njemačke prošlosti.

Nije samo vladina politika prema izbjeglicama okupila Novu desnicu. Porijeklo joj je mnogo dublje, seže čak do demonstracija protiv reformi socijalnih davanja s početka vijeka, bijesa zbog spašavanja eurozone i protesta protiv ogromnih građevinskih projekata kao što je izgradnja novih puteva i pruga pod zajedničkim nazivom "Štutgart 21". Sve su to bile demonstracije gnjevnih građana koji su smatrali da su ih njihovi političari iznevjerili. Mnogi su od tada postali još gnjevniji i, makar u sebi, preobrazili se u radikale.

Milion izbjeglica koje su tokom ove godine stigle u Njemačku sada su katalizator ovog novog desničarskog pokreta. Strah od stranaca, od "poplave" došljaka, povezuje Novu desnicu i svakodnevno uvlači u njene redove sve više „zabrinutih građana".

Uznemireni Nijemci

Njemačko društvo uznemirenije je nego što je odavno bilo. U ispitivanju javnog mnijenja koje je za Der Spiegel sprovela agencija „TNS Forschung" osamdeset četiri posto ispitanika izjavilo je da će veliki broj izbjeglica koje stižu u Njemačku izazvati „trajne promjene" u zemlji. Oko pedeset četiri posto izrazilo je zabrinutost da zbog dolaska izbjeglica raste opasnost od terorizma, a pedeset jedan posto vjeruje da će stopa kriminala porasti. Četrdeset tri posto ispitanika smatra da će porasti nezaposlenost.

Ovi odgovori slika su duboke uznemirenosti u našem društvu. Mnogi ljudi kao da su izgubili orijentaciju. Smatraju da njihove brige federalna vlada ne shvata dovoljno ozbiljno i da izbjeglička kriza zapravo nije pod čvrstom kontrolom. To ne znači da će se oni odazvati primamljivom zovu krajnje desnice, ali znači da su za tu pjesmu prijemčiviji.

No, jačanje populističke desnice nije svojstveno samo Njemačkoj. Takve stranke posljednjih godina stiču popularnost u gotovo svim evropskim zemljama, a širom kontinenta društva kao da se radikaliziraju dok se centar političke skale prazni. Ali do sada su njemačka politika i njemačko stanovništvo uspijevali da se odupru desničarskoj zavodljivosti, pokretima kakav je na primjer Nacionalni front u Francuskoj koji je prošle sedmice slavio veliki uspjeh u prvom krugu oblasnih izbora.

U posljednje vrijeme, međutim, pitanje da li nešto slično može da se dogodi u Njemačkoj postaje sve važnije. Njemačka Nova desnica usvojila je strategiju kakvu koristi predvodnica Nacionalnog fronta Marin Le Pen i na radikalizam je stavila prijateljsko lice. Njeni sljedbenici više ne djeluju prijeteće, nego druželjubivo, kao prijatni konzervativci iz susjedstva.

Nova desnica umnogome podsjeća na američki Pokret čajanka. Taj pokret nastao je kao posljedica radikalnog odbacivanja politike vašingtonskog establišmenta, a pristupaju mu ljudi uvjereni da su ih politička, poslovna i medijska elita prevarile.

Bespomoćno posmatranje

Njihov radikalizam promijenio je američko društvo i Republikansku stranku do te mjere da su postali gotovo neprepoznatljivi. Donekle podsticana ideologijom Pokreta čajanke, kampanja pred izbor republikanskog kandidata pretvorila se u nadmetanje ko će zauzeti drastičnije stavove. Donald Trump, koji prema ispitivanjima javnog mnijenja trenutno vodi u trci, dosegao je novo dno zahtjevom da se muslimanima zabrani ulazak u Sjedinjene Američke Države.

Postoje brojni nagovještaji da bi sličan pokret mogao iz temelja promijeniti i političku sliku Njemačke. Desničarska populistička AfD prema poslednjim istraživanjima uživa podršku čak deset posto građana, i to uprkos sramotnoj borbi za vlast na vrhu stranke i krajnjem amaterizmu.

Druge stranke pak mogu samo bespomoćno posmatrati razvoj događaja na desnom krilu političkog spektra. Sigmar Gabrijel, vicekancelar u kabinetu Angele Merkel i vođa Socijaldemokratske partije, stranke desnog centra, tokom ljeta smatrao je da treba držati otvorene linije komunikacije s Pegidom, ksenofobičnim pokretom koji svake nedelje organizuje marševe protiv izbjeglica u Dresdenu. No, uskoro je napustio taj stav i demonstrante sada jednostavno naziva "čoporom".

Najuznemireniji su konzervativci Angele Merkel - njene kršćanske demokrate u savezu sa Kršćansko-socijalnom unijom u Bavarskoj. Njihovi članovi i funkcioneri razapeti su između odanosti kancelarki koja je otvorila vrata Njemačke izbjeglicama i sopstvene želje da pruže politički dom svima koje brine priliv imigranata. Štaviše, politička sudbina Angele Merkel donekle će zavisiti od njene odluke kako da postupa s Novom desnicom.

Ovaj pokret može se vidjeti svake sedmice u četiri po podne u Plauenu, istočnonjemačkom gradiću južno od Lipziga, sada kad se treperava svjetla božićnog sajma postavljaju u historijskom središtu grada. Organizatori nedjeljnih demonstracija pod nazivom "Mi smo Njemačka" dovoze otvorene kamione i okupljaju po nekoliko hiljada ljudi. Svrha ovih skupova jeste da se običnim građanima obezbijedi pozornica, a ta zamisao rodila se u vrijeme neposredno prije raspada DDR.

Prvi je za mikrofon izašao Hilmar Brademann. Ovaj moler iz Plauena osnivač je mjesnog karnevalskog kluba i vrlo je omiljen i poštovan. On kaže da načelno nema ništa protiv stranaca. Ali ne ovdje u Plauenu, molim lijepo. "Ne želim da Plauen postane novi Berlin-Kreuzberg u kom žene idu s mahramama, čak i u burkama", kaže on. Publika mu pljeska. Kliču mu i kad kaže da se protivi javnim davanjima za izbjeglice. Zatim govori da ga brine kriminal. "Treba ih odmah deportirati." Masa je oduševljena.

"To isto može se dogoditi i nama"

Demonstracije "Mi smo Njemačka" do sada su smatrane umjerenijom verzijom marševa Pegide u Dresdenu. Na njima se ne maše zastavama iz Bismarckovog doba i ne nose se drvena vješala s imenom Angele Merkel, što se viđa u Dresdenu. Predstavnici desnih stranaka su nepoželjni.

Međutim, posljednjih sedmica raspoloženje u Plauenu postaje sve agresivnije. Umjesto o "Saveznoj Republici", govornici sve češće pričaju o "posranoj državi" ili "banditskoj državi". Rijetko koji govornik se uzdržava da kancelarku Merkel, koju je časopis Time nedavno proglasio ličnošću godine, nazove "izdajnicom naroda". Izvjesni gospodin Dinebir, građevinski predradnik iz Plauena, nedavno je upozorio na novi običaj koji će, plaši se, izbjeglice donijeti u Njemačku iz Afrike: "Kada tamošnji lokalni kralj umre", rekao je, "s njim se u grob sahranjuje najmanje sedam djevica." Doktor Rotfus, bivši profesor Tibingenskog univerziteta, kaže da su kršćani "gotovo istrijebljeni" u arapskom svijetu. "To isto može se dogoditi i nama."

Te parole pune mržnje i netrpeljivost prema državi i strancima izgovaraju pošteni građani iz samog srca društva. Oni pokazuju mješavinu starih predrasuda i novih teorija zavjere svojstvenu pokretima na desnom krilu njemačke političke scene.

Fondacija "Otto Brener" povezana s njemačkim sindikatima objavila je studiju o desničarskom populizmu u Njemačkoj tokom ljeta, u kojoj je utvrdila da pristalice Nove desnice više sebe ne određuju jasno kao desničare. „Podjela između tradicionalno ljevičarskih i tradicionalno desničarskih stavova nestaje", piše u studiji. "Igrači se sve češće postavljaju izvan klasične lijevo-desne sheme." Autor studije Wolfgang Storz govori o „trećem putu"; taj termin potiče još iz Vajmarske republike, iz vremena kada su mladi konzervativni mislioci kakav je bio Arthur Moeller van den Bruck pokušavali da shvate kako se nacionalističke i socijalističke ideje mogu uklopiti zajedno. Ti napori uskoro su urodili plodom.

Pristalice novog "trećeg puta" rado čitaju mjesečnik Compakt. Glavni urednik časopisa Jurgen Elzeser bio je član komunističke organizacije i pisao je za ljevičarske publikacije kao što su Mladi svijet, Nova Njemačka i Petak. Mnogi njegovi komentari, na primjer oni protiv sporazuma o slobodnoj transatlantskoj trgovini ili o američkom navodnom zveckanju oružjem dobro bi se uklopili i u ljevičarskoj štampi. Elzeserovo divljenje prema ruskom predsedniku Vladimiru Putinu dijele mnogi njemački ljevičari.

Politikolog Markus Linden s Trirskog univerziteta vjeruje da novi protestni pokret prvenstveno ujedinjuje nepovjerenje u društvene elite. Političari, poslovni ljudi i medijski profesionalci sumnjiče se za kovanje zavjere protiv običnog naroda.

Ujedinjavanje pokreta

Kada se Elzeser nedavno pojavio na demonstracijama u Berlinu, pozvao je na ujedinjenje svih pokreta koje podržava. "Antifa, Pegida, Mahnwachen, ljevica i desnica, svi neka marširaju zajedno", povikao je. "Ne morate da se volite, ali imate građansku odgovornost da pokažete onima na vrhu gdje su granice."

Elzeser je jedan od mnogih koji pokušavaju da ujedine novi pokret. Studirao je pedagogiju, nosi pomodna po mjeri skrojena crna odijela i svoje čitaoce poziva na skupove u otmjeni berlinski hotel „Moa". Ti skupovi liče na medicinske kongrese.

Jedne oktobarske subote više od hiljadu ljudi platilo je po 99 eura da prisustvuje Elzeserovoj "Konferenciji o slobodi". Neki su bili obrijanih glava, ali većina je pripadala centru društva; došli su bračni parovi i iznenađujuće veliki broj očeva s odraslim sinovima.

Učesnici su o tačnom mjestu održavanja konferencije obaviješteni elektronskom poštom dan ranije. Provjere na ulazu bile su stroge, pa je početak kasnio jedan sat. Novinari nisu bili dobrodošli.

Slušaoci su dobro primili Elzeserove tirade. U Njemačkoj koju je on opisao izbjeglice „prijete mačetama" kasirkama u samouslugama. Žene se plaše da same izađu na ulice zbog „stranih mladića" koji ne mogu da obuzdaju hormone pa „pipaju, bulje u žene i rade mnogo gore". Njemačke učenike, rekao je, njihovi dušebrižni učitelji zapostavljaju i primoravaju ih da se oblače u skladu sa „islamskim običajima". Elzeser nije rekao odakle mu te informacije, ali kad je povikao: „Branite se!", nagrađen je gromoglasnim aplauzom.

Elzeser je usvojio brojne revolucionarne izraze koje je naučio kao radikalni ljevičar i ostao je odan vlasti u Rusiji. Institut za demokratiju i saradnju, povezan s Kremljom, podržao je konferenciju Elzeserovog časopisa kao suorganizator. Institut je osnovan 2008, a jedan od osnivača je advokat povezan s Vladimirom Putinom.

Krugu Elzeserovih prijatelja pripada i Institut "Tolstoj". Osnovana 2014. sa sjedištem u Berlinu, ova ustanova „za unapređenje njemačko-ruskog prijateljstva" organizuje tečajeve jezika, književne večeri i koncerte. Svrha instituta je „otpor" anglosaksonskom utjecaju „nečim rusko-germanskim", na primjer Putinovom idejom o „Euroaziji". Prema studiji mađarskog instituta za istraživanja Political capital, Rusija održava odnose s grupama kranje desnice iz trinaest zemalja Evropske unije, uključujući austrijsku Partiju slobode, belgijsku stranku Flamanski interes, mađarski Jobik i francuski Nacionalni front. Krajem 2014. jedna ruska banka čak jer pozajmila Nacionalnom frontu devet miliona eura. „Njemački desničarski ekstremisti već godinama pokušavaju da uspostave kontakt s ruskim političarima", kaže jedan njemački sigurnosni zvaničnik, „a Moskva to koristi."

"Otpor!"

Elzeserova konferencija u hotelu "Moa" u Berlinu imala je ponešto da ponudi svima, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Na pozornicu je izašao kontroverzni dramski pisac Rolf Hochhuth i rekao da "Njemačka može spriječiti svoju propast samo izlaskom iz NATO-a". Poslije njega je govorio Götz Kubitschek, jedan od intelektualnih vođa Nove desnice. Ovaj bivši rezervni poručnik morao je 2001. da napusti njemačku vojsku jer je učestvovao u "djelatnostima ekstremne desnice". Maja 2000. godine zajedno s gimnazijskim nastavnikom Karlheinzom Weißmannom osnovao je Institut za državnu politiku, neku vrstu trusta mozgova Nove desnice.

Kubitschek se u posljednje vrijeme nekoliko puta pojavio s Elzeserom i Bjornom Hekkeom, političarom iz AfD-a koji je stavio njemačku zastavu na svoju fotelju kao gost jedne popularne televizijske razgovorne emisije. Kubitschek je također govorio o demonstracijama Pegide kao što su bile one u Dresdenu početkom oktobra. Dobro je što sukob vrije, rekao je. Masa je odgovorila povikom: „Otpor!"

Ken Jebsen, takođe jedan od vođa i idola pokreta, bivši voditelj na javnom servisu RBB, o 11. septembru govori kao o „laži za zastrašivanje". Tu je i Michael Stürzenberger, bivši predstavnik za štampu CSU, bavarskog saveznika Angele Merkel, a sada vođa antiislamske stranke Sloboda. On je i glavni saradnik desničarskog websitea „Politički nekorektno". Felix Menzel, glavni urednik desničarskog časopisa Plavi narcis i stvaralačka muza iredentističkog Pokreta identiteta, također je uključen. U svom blogu Menzel ovako opisuje trenutno stanje Njemačke: „Vlada više ne poštuje zakone i nema podršku parlamenta, štampe a vjerovatno ni sudstva, i suočava se s protestima koji tragaju za najmanjim zajedničkim sadržaocem kako bi se preobrazili u masovni pokret."

Većina vođa Nove desnice ne vrši nasilje lično. Oni utječu na raspoloženje u zemlji - na konferencijama, na trgovima, a najviše preko interneta. Tako stvaraju atmosferu koja podstiče nasilju sklone desničarske ekstremiste da njihove riječi sprovode u djelo. Ne iznenađuje činjenica da je čovjek koji je nožem napao Henriette Reker, kandidatkinju za gradonačelnika Kelna, tek odnedavno postao nasilan. Trideset godina bio je poznat kao neonacista, ali nikada nije optužen za nasilje. Sada se pak iznenada osmjelio. „Morao sam to uraditi", rekao je policiji poslije napada za koji je motiv bio blagonaklon stav Rekerove prema izbjeglicama. „Stranci nam otimaju poslove." Desničari su taj napad slavili kao „čin samoodbrane".

Broj slučajeva desničarskog nasilja dramatično je porastao posljednjih meseci, a napadi su sve suroviji. U noći 7. decembra u gradu Altenburgu u Tiringiji dvoja dječija kolica zapaljena su u predvorju zgrade u kojoj je smješteno sedamdeset izbjeglica. Deset osoba, od kojih su dvije bebe, razboljelo se od udisanja dima. Samo dva dana ranije desničarski aktivisti iz Tigide, mjesnog ogranka Pegide, marširali su gradom noseći transparente: "Molimo vas, produžite dalje. Ovdje nemate gde da živite."

"Sramota za Njemačku"

O ovim demonstracijama i podmetanju požara izvijestili su malobrojni nacionalni mediji. Narod je već navikao na takve napade.

Do 7. decembra njemačko ministarstvo unutrašnjih poslova zabilježilo je 817 „kriminalnih djela u izbjegličkim hostelima". Početkom oktobra taj broj iznosio je svega 505. U poređenju s 2014. godinom, broj napada se najmanje učetvorostručio. Te godine podmetnuto je šest požara, a ove šezdeset osam - jedanaest puta više. Samo u oktobru vlasti su zabilježile 1.717 politički motiviranih desničarskih prekršaja. U septembru ih je bilo 1.484. Nasilje je od ljeta u oštrom porastu.

Ovaj razvoj događaja je "uznemirujući" i "sramota za Njemačku", kaže ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maizière. On tvrdi da je to problem ne samo za sigurnosne službe zemlje nego i za čitavo društvo. "Moramo se postarati da se ksenofobija i desničarski ekstremizam ne uvuku u centar našeg društva", rekao je ministar. Zvaničnici, kaže on, "vrlo pažljivo motre da vide stvaraju li se međuoblasne strukture i koji se šabloni zločina i počinioci mogu identificirati".

Analizom koju je izvela Federalna uprava kriminalističke policije (BKA) utvrđeno je da počinioci nisu uvijek desničarski ekstremisti. Jedva trećina identificiranih počinilaca i ranije se sukobljavala sa zakonom. Većina je imala besprijekornu prošlost prije nego što je krenula na mjesni hostel za izbjeglice. Kim M., tridesetdevetogodišnji poreski inspektor iz Eschenburg u sjevernoj njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein, samo je jedan primjer. Devetog februara ubacio je kantu razrjeđivača u jedan prazan stan, a za njom i zapaljenu kutiju šibica. Želio je spriječiti useljenje novih susjeda, šestoro izbjeglica iz Iraka. „Mislio sam da činim nešto dobro", rekao je pred sudom u Lübecku. To su uobičajene riječi. Što se Nova desnica uspješnije predstavlja kao žrtva neprijateljske političke elite, jači je poriv da se u borbi protiv te elite pribjegne nasilju.

Ovaj novi oblik otpora javlja se u čitavoj zemlji. U Heppenheimu, gradu od 25.000 stanovnika u pokrajini Hesse, početkom septembra nepoznate osobe zapalile su dječija kolica na ulazu u hostel s pedeset izbjeglica. Bila je mrkla noć i dim je brzo ispunio stepenište. Jedan stanar skočio je kroz prozor s drugog sprata i zadobio ozbiljne povrede, a nekolicina je imala zdravstvene tegobe zbog udisanja dima.

Analiza BKA utvrdila je da izbjegličko pitanje može „iznjedriti suštinsko ideološko saglasje" na desnom krilu društva. „Narodska ideologija" širi se zemljom, pokazuje studija. Prošlog ljeta BKA je upozorila da su oni koji dobrodošlicom dočekuju izbjeglice u sve većoj opasnosti da postanu mete desničarske mržnje. Broj napada na prostorije političkih stranaka i predstavnika oštro je porastao u proteklim sedmicama.

Novi talas mržnje

Pegida sada ima ogranke u nekoliko saveznih pokrajina, a na neke od njih motre domaće obavještajne službe. Desničarsko nasilje bilo je i glavna tema prošlosedmične konferencije pokrajinskih ministara unutrašnjih poslova u Koblenzu. Od obavještajnih zvaničnika zatraženo je da stvore "protivstrategiju" do proljeća, kada se očekuje novi talas izbjeglica - i novi talas mržnje.

Ali od borbe protiv simptoma mnogo je važnije utvrditi šta je prouzrokovalo ovakvo pomjeranje udesno. Odakle potiče taj bijes prema strancima i "onima tamo"? Zašto među najprodavanijim knjigama ima mnogo oštrih rasprava kao što su Njemačka ubija samu sebe Thila Sarrazina, Njemačka gubi razum Akifa Pirinçcija i Pažnja! Građanski rat! Uda Ulfkottea, bivšeg novinara Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Razlog djelimično leži u načinu globalizacije koji prvenstveno pogoduje biznisu i političkoj eliti, zbog čega se mnogim građanima čini da vide samo hrđave strane. Oni vide samo premještanja radnih mjesta u inozemstvo, smanjenje zarada, migrante i izbjeglice koje doživljavaju kao prijetnju.

Čini se da izbjeglička kriza podstiče potisnute strahove njemačkog društva i stvara od njih eksplozivnu mješavinu. Nacionalistički nastrojene ljude - one koji su strijepili da će ih stranci pregaziti mnogo prije nego što se prvi stranac doselio u njihovo susjedstvo - sada obuzima goruća zabrinutost za otadžbinu. Kritičarima islama priviđaju se nastupajuća "islamizacija Zapada" ili nastanak njemačke šerijatske države dok stižu stotine hiljada izbjeglica, uglavnom muslimana. Oni s najnižim zaradama strijepe da će se izbjeglice otimati s njima za radna mjesta ili socijalna davanja. Tu su politički nezadovoljnici koji vladajuće političare smatraju nesposobnima, a demokratiju ionako proglašavaju slabašnim oblikom vladavine. Svima njima loše upravljanje izbjegličkom krizom dokazuje da su u pravu.

Sociolozi već neko vrijeme upozoravaju da se znatan dio stanovništva udaljava od takozvanog demokratskog konsenzusa. Ti ljudi ne glasaju, ne obraćaju pažnju na utvrđene političke stranke i više gotovo i ne čitaju vijesti. "Naša demokratija nije savršena", upozorio je nedavno politikolog Wolfgang Merkel, "a praktična isključenost nižeg staleža razlog je za brigu."

No, antidemokratske stavove novih desničarskih pokreta odavno ne prihvataju samo ljudi ograničenih prihoda. Činjenica da su se posljednjih godina konzervativni građani pomjerili udesno ima veze i s evolucijom partijskog sistema. Mnogi tradicionalistički glasači vladajuće Kršćansko-demokratske unije i njene sestrinske stranke Kršćansko-socijalne unije Bavarske odavno se u Njemačkoj osjećaju kao politički beskućnici. Udaljili su se od Unije jer su nezadovoljni iznenadnim okretanjem Angele Merkel prema savremenosti; kancelarka je za deset godina vladavine napuštala jedan po jedan tradicionalni stav. Zakoni o gotovo jednakim pravima za homoseksualce u konzervativnim sredinama prihvaćeni su s jednakom nevjericom kao i veliki porast broja obdaništa, plaćeno odsustvo za novopečene očeve, ukidanje obaveznog vojnog roka i skretanje prema obnovljivim izvorima energije. Povrh svega toga, posljednja veza između CDU-a i konzervativaca kida se otkako je kancelarka Merkel usvojila politiku otvorenih vrata za izbjeglice.

Tu je i činjenica da poslanici velike vladajuće koalicije koja okuplja konzervativce i socijaldemokrate čine gotovo četiri petine Bundestaga. Jedine opozicione stranke, Ljevica i Stranka zelenih, nalaze se na lijevom krilu. Stranka AfD na izborima u jesen 2013. nije uspjela ući u parlament, kao ni FDP, bivši koalicioni partner CDU-a. Milioni glasača sa stavovima desno od Unije nemaju glas u parlamentu.

Politikolog Herfried Münkler govori o „sužavanju političkog horizonta." „Veza saglasja između političkog establišmenta i širokih slojeva stanovništva je pokidana", kaže profesor sociologije Hartmut Rosa. Ovo je istinski razlog uspjeha novog pokreta.

Nezadovoljnici unutar Nove desnice i ne osvrću se na utvrđene parije. Izuzetak je AfD. Populiste neki desničari preziru jer su dio političkog establišmenta, ali drugi ih ipak smatraju nekom vrstom „odmetnika". Pod uslovom da uopće izađu na izbore, ti ljudi glasaju za AfD bez obzira na to znaju li nešto o kandidatima ili ne. Nisu važni ljudi, nego signal protesta.

Ne tako davno smatralo se da je AfD, na čijem čelu je sada Frauke Petry, potpuno propala. Ljetos je osnivač stranke Bernd Lucke smijenjen, pa su se on i njegove pristalice povukli i ostavili stranku da liže rane. Deset posto članova napustilo je AfD, a novo rukovodstvo bilo je potpuno paralizirano, kažu unutrašnji izvori. Popularnost ove desničarske partije pala je tako nisko da se u ispitivanjima javnog mnijenja skoro navodila kao „ostali".

Na sastanku novog rukovodstva početkom avgusta Frauke Petry iznijela je zamisao o „jesenjoj ofanzivi". Teme su bile euro i imigracija, ali razgovori o euru brzo su zamrli. Zvaničnici AfD-a naprosto su se utrkivali ko će iznijeti ekstremnije zahtjeve po pitanju izbjeglica, od zatvaranja granica do ukidanja prava na azil, a neki su čak predlagali da njemačka policija puca na izbjeglice bojevom municijom - samo u krajnjem slučaju, naravno. Stranka se dugo dvoumila želi li da bude partija srednje klase usredsređena na finansijsku politiku ili predstavnik Nove desnice u Njemačkoj. Sada je odabrala još radikalniji put.

Najbezobzirnije otjelotvorenje ove nove politike je vođa ogranka AfD-a u njemačkoj pokrajini Tiringiji Björn Höcke, čovjek koji otvoreno predviđa skori „građanski rat" držeći govore na trgovima istočne Njemačke. U posljednjih nekoliko sedmica Höcke se razvio u neku vrstu njemačkog aktiviste Pokreta čajanka. On želi da potencijal Nove desnice iskoristi za svoju partiju i za razliku od većine iz AfD-a gaji veze s terenom i odlazi na skupove mjesnih organizacija građana. Höcke želi od njih stvoriti paravan za AfD, kakav su nekada sindikati bili za SPD.

Poklon od "barbara"

Ugledne agencije za ispitivanje javnog mnijenja kao što su "Allenbach" i "Infratest dimap" procjenjuju da Afd ima podršku osam do deset posto birača. Stranka se pak radije oslanja na sopstvenog stručnjaka Hermanna Binkerta, nekadašnjeg predstavnika za javnost premijera Tiringije Dietera Althausa. Binkert vjeruje da bi njegova stranka dobila dvadeset dva posto glasova kad bi izbori bili održani u sljedeću nedjelju.

„Naravno, za svoj preporod moramo prije svega zahvaliti izbjegličkoj krizi", kaže zamjenik šefa stranke Alexander Gauland, dugogodišnji političar CDU-a i izdavač oblasnih novina Märkische Allgemeine. Kao i ostali predstavnici Nove desnice, on se trudi djelovati civilizirano - makar spolja. „Ovu krizu možemo nazvati poklonom. Mnogo nam je pomogla." To ga nije spriječilo da ljude čiji je dolazak bio tako dragocjen poklon nazove „barbarima".

Još od uspjeha francuskog Nacionalnog fronta mnogi u AfD-u sanjaju da postanu nešto slično u Njemačkoj - narodna stranka krajnje desnice. Frauke Petry zvanično se distancira od stranke Marine Le Pen, ali mnogi politički ciljevi ovih dviju dama gotovo su istovetni, pre svega po pitanjima azila, imigracije i integracije. Čak i u oblasti ekonomske politike lako bi bilo pobrkati njihove stavove. Obje se protive Ugovoru o transatlantskim investicijama i partnerstvu, spašavanju eurozone, nadzoru EU nad bankama zemalja članica i sankcijama protiv Rusije. Nacionalni front i AfD također ne vjeruju velikim bankama i korporacijama.

Glasačka baza AfD-a ne bi se protivila bližim odnosima s Nacionalnim frontom. Na stranici partije na Facebooku pristalice ostavljaju poruke s pitanjima zašto nema pohvala Le Pen. Lutz Bachmann, osnivač Pegide, napisao je na svojoj stranici: "Čestitamo, Marine! Čestitamo Nacionalnom frontu!"

Armin-Paul Hampel nikada ne bi čestitao Le Pen. On pripada novom vodstvu AfD-a, ali mnogi bi ga već prepoznali. Među mnogim neobičnostima ove stranke je i činjenica da u njenom vrhu sjedi pripadnik omraženih "sistemski konformističkih" medija. Hampel je dugo bio unutrašnjopolitički izvještač kuća MDR i ADR. Sada zajedno s Björnom Hekkeom izlazi za govornice na trgovima u Erfurtu i govori ljudima da ti isti servisi "lažu, varaju i obmanjuju. Baš kao u Istočnoj Njemačkoj".

Autocenzura

"Štampa laže!", skandira masa. Nešto kasnije Hampel će reći da mu se ne sviđaju te riječi. Više voli: "Štampa je Pinokio"; kaže da to ljepše zvuči. Obučen u elegantno odijelo s prslukom Hampel sjedi zavaljen u bistrou u Ilzenu. Uskoro kreće na skupove u Pforzheimu i Passau. U početku mu stranka nije vjerovala, kaže ovaj bivši novinar, ali sada su mu zahvalni što im je objasnio pravo stanje stvari u medijima.

"Ne, naravno da ne lažu svi novinari. Uvijek govorim da nikada nisam radio s urednikom koji cenzurira vijest. Ne ide to tako." Ipak, ima suviše „kolega", kako Hampel naziva novinare, koji imaju "makaze u glavi" i naprosto cenzurirajuu sami sebe.

Pred bistroom Hampel pali cigaretu. Grupa penzionera prolazi i svi ga kriomice gledaju kao da kažu: „Znamo ovog čovjeka odnekud." U tom trenutku Hampel govori o nečemu o čemu „kolege" posebno šute. "Ne želim ni u kom slučaju da omalovažavam problem, ali očigledno je da su dobar broj tih navodnih požara izazvale same izbjeglice, većinom zato što ne poznaju tehnologiju. Iskreno, mnogi od njih vjerovatno su navikli da u svojim zemljama imaju ognjišta u kućama."

Hampel često koristi riječ "iskreno", pa i kada opisuje navodno njemačko pomjeranje udesno. „Iskreno, meni to liči na običnu propagandu. Plašite li se desničarske rulje? Ja je nikada nisam vidio. Mene niko nikad nije napao." Baš čudno.

Hampel je primjer nove strategije AfD-a; obrazovan čovjek odrastao na Zapadu koji se godinama pojavljivao u večernjim vijestima. Ne bi ga bilo lako obilježiti kao desničarskog agitatora. Sljedbenici stranke dobro su ga primili jer sebe smatra reformiranim - bio je dio sistema, ali je iz toga izašao. Na istoku Njemačke „ljudi su nešto sačuvali", kaže na gradskom trgu u Erfurtu. „Promišljenost i umijeće da prepoznaju neistinu. Ljudi su ovde u Erfurtu vrlo osjetljivi na to."

Verbalna krvoločnost

Činjenica da ljudi s krajnje desnice gaje posebne iluzije o svijetu ima mnogo veze s činjenicom da namjerno bojkotiraju konvencionalne medije i oslanjaju se na sopstvene izvore informacija. U žargonu komunikologije novinari se nazivaju „čuvarima kapije" jer igraju istu ulogu kao srednjevjekovni stražari pred vratima grada. Oni odlučuju koje vijesti su dovoljno važne i zanimljive da se prenesu čitaocima.

Sve više Nijemaca vjeruje da čuvari kapija tradicionalnih medija prećutkuju važne vijesti, na primjer o tome da klimatske promjene nisu tako strašne, da je euro osuđen na propast, da je nuklearna energija sigurna, da Amerikanci uništavaju Njemačku i da se Putin bori za trajni mir. Zbog toga Nova desnica traži sopstvene čuvare kapije - i poklanja povjerenje ljudima koji filtriraju poruke i manipuliraju njima daleko radikalnije.

Među njima su i tvorci portala freiwelt.net koji uređuje muž jedne poslanice AfD-a u Evropskom parlamentu i homofobi iz ultrakatoličkog sajta kath.net. Tu su u antiislamski blogeri s portala „Politički nekorektno", samoproglašeni „etnopluralisti" iz Identitetskog pokreta i nacionalistički konzervativci na platformi „Sezession." Da ne spominjemo teoretičare zavjere iz internetskih izdanja kuće „Kopp", internetskog radija KenFM i njemačkog ogranka TV kanala Russia Today.

Nekada su gnjevni građani morali pisati pisma urednicima mjesnih novina. Ta pisma obično su, ako ih uopće objave, štampana nekoliko dana kasnije i često su skraćivana. Danas mogu satima ćaskati na internetu sa istomišljenicima i odaju se verbalnoj krvoločnosti na brojnim forumima.

No, velemajstor dezinformacija ostaje Lutz Bachmann. Gotovo svakodnevno ovaj čovjek s diplomom kuhara i policijskim dosijeom - privođen je zbog krađe, trgovine drogom i raznih provala - zasipa svojih dvadeset hiljada pratilaca na Facebooku strašnim pričama o izbjeglicama. Bachmannova svakodnevica vjerovatno izgleda ovako: ustaje, pije kafu, pregleda vijesti i „lažljive" i savezničke štampe, odabere najgore i onda ih predstavi svojih sljedbenicima uz sumorne komentare:

"U Osnabrücku je stranac bez vozne karte postao agresivan kad su ga vlasti zaustavile."

"U Spengeu u pokrajini Sjeverna Rajna - Vestfalija jedan Afganistanac navodno je seksualno zlostavljao dijete školskog uzrasta."

"Mnoštvo 'žalosnih incidenata'", rado se šali Bachmann.

Neobuzdane glasine

Kada je riječ o negativnim vijestima, agitator bezrezervno vjeruje "lažljivoj štampi". Zatim preplavljuje svoju stranicu vijestima koje se uklapaju u njegov pogled na svijet, bilo da su utemeljene na činjenicama ili neobuzdane glasine.

Koliko je stanovništva radikalizirano najbolje se vidi po sve većem broju ljudi spremnih da koriste svoja prava imena, kaže bilefeldski istraživač konflikta Andreas Zick. "Radikalizacija zahtijeva udaljavanje od većine društva."

Osim toga, kaže Zick, tako poistovjećivanje s grupom postaje još jače. Desničarske vođe prepoznale su to i počele otvoreno pozivati ljude da se predstavljaju pravim imenima.

"Treba da pobacamo te parazite naglavce u govna. Nezahvalna smrdljiva rulja!", napisao je izvjesni Stefan Endling na jednoj od brojnih stranica Facebooka usmjerenih protiv izbjeglica. „Zar Dachau nema logor?", pita Alex Macke i iza poruke stavlja dva smajlija. Karin Vinsch je ispod jednog video-snimka napisala sljedeći komentar: „Životinje prvo treba udariti nekoliko puta u usta da se prestanu derati, a onda ih deportirati." Muškarac po imenu Burt Bleier napisao je čak ovo: „Treba ih sve istrijebiti, ionako ničim produktivnim i korisnim ne doprinose društvu."

Njemačka srednja klasa predugo nije obraćala pažnju na radikalizaciju desnice. Skretali smo pogled i oglušivali se na ono što se dešava. Tako više ne možemo. Nova desnica postala je preglasna, a njen utjecaj na političku klimu u zemlji prevelik.

Ali i njemačke velike političke stranke snose dio odgovornosti. Povezane u veliku koaliciju, nalaze se u opasnosti da ponove greške iz prošlosti. Pokret iz 1968. stekao je zamah dijelom i zbog toga što su CDU i CSU previdjele potrebu za modernizacijom i društvenim reformama.

"Njemačka će preživjeti"

Danas se Nova desnica hrani politikom prema izbjeglicama koju sprovodi kabinet Angele Merkel. Ta politika do sada nije uspjela pozabaviti zabrinutošću mnogih Nijemaca iako spremnost za pružanje pomoći ostaje široko rasprostranjena. "Merkel nema plan", kaže bivši nemački kancelar Gerhard Schröder izražavajući stav koji većina poslanika SPD-a i konzervativaca iznosi isključivo iza zatvorenih vrata.

No, najveće njemačke partije povratit će izgubljeno povjerenje samo ako se jasno udalje od ksenofobije i nacionalizma i istovremeno se pozabave zabrinutošću da je društvo ranjivo i da ne može izaći na kraj s problemom. Ako ne bude tako, rekao je nedavno u Briselu njemački ministar finansija Wolfgang Schäuble, izborni rezultati kao oni skorašnji u Francuskoj neće više biti izuzetak.

Ni političari ni njemački narod ne treba da gaje iluzije o krajnjim ciljevima desničarskih mislilaca i sve većeg broja njihovih sljedbenika. Iste ciljeve željeli su ostvariti ljudi kakav je bio Karl Schmit, fašistički mislilac iz doba Vajmarske republike. Schmitt je želio uništiti demokratski sistem kako bi umjesto njega nastalo nešto novo, bez obzira kakvo.

Jedna od najpopularnijih slika novog desničarskog pokreta je slika plavokose majke s plavokosim djetetom u krilu. Podijeljena je na Facebooku hiljadama puta. Ispod slike piše: "Njemačka će preživjeti i saveznu republiku."

(TBT, Der Spiegel)