KAKO UBLAŽITI AUTOKRATSKU VLAST TURSKE? Evropa i Amerika moraju pritisnuti Erdogana, ali pažljivo

22.09.2017. u 04:59

GEOPOLITIKA

Poput SAD-a, EU je uznemirena zbog puta kojim je turska vlada krenula. No, potreba za turskom suradnjom na pitanjima kao što su migracija, terorizam i energija, među ostalima, čini da cijena raskida odnosa s Turskom izgleda većom od one da se održi status quo.

 

FOTO: Erdogan (REUTERS)

Evropska unija i Sjedinjene Američke Države suočavaju se s veoma sličnim nizom izazova u odnosima s Turskom. I EU i SAD održavaju dugogodišnje odnose s Ankarom i imaju važne interese koji se tiču budućnosti zemlje. Ipak, aranžmani koji su ih povijesno vezali s Turskom – obećanje o konačnom pristupanju Turske EU i njezin decenijama dug vojni savez sa SAD-om – više ne djeluju sposobni za suočavanje sa sve autoritarnijim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i njegovim antizapadnjačkim stavom.

Kao rezultat toga, evropski i američki političari traže nove načine. Neki pokušavaju spasiti status quo, smirujući Erdogana kako bi i dalje surađivao. Drugi, zabrinuti što Erdogan iskorištava ovaj pristup, traže nove aranžmane i izvore za održavanje povoljnog utjecaja na Ankaru.

Ako se Erdoganova putanja strane i domaće politike nastavi, ona će na kraju izazvati suprotan efekt u zapadnim prijestolnicama koji će vojnu i ekonomsku suradnju učiniti nemogućom. Umjesto da dopuste da se to nepromišljeno dogodi, Washington i Brisel bi trebali zajedno raditi kako bi unaprijed pojasnili da njihova spremnost za rad s Turskom zahtijeva od Erdogana da iskontrolira svoje neliberalne i antizapadne tendencije.

OŠTRIJI PRISTUP?

SAD su dugo posmatrale svoje veze s Turskom sa stajališta njihovog vojnog saveza, formiranog da ospori sovjetsku moć tokom Hladnog rata, koji je preživio do danas. Međutim, posljednjih godina Washington je započeo propitivati važnost partnerstva. Rat u Siriji izložio je suprotne interese Washingtona i Ankare na Bliskom istoku kada se fokus Turske na prijetnju snaga povezanih s PKK-om našao u suprotnosti s fokusom SAD-a na ISIL. Američki zvaničnici također su bili frustrirani Erdoganovim ustrajnim antiamerikanizmom, hapšenjima njegove vlade i maltretiranjem američkih državljana.

Američki zvaničnici kasno su se zabrinuli zbog ponašanja Erdoganove vlade 2013. nakon gušenja demonstracija u istanbulskom u Gezi Parku. Ali tek u mjesecima nakon pokušaja puča 2016., utjecaj Erdoganovog neliberalizma na američko-turske odnose doveo je do hitnije političke zabrinutosti. Visoki zvaničnici turske vlasti navodili su kako je Washington podržavao zavjeru za zbacivanje Erdogana i zatražili su od Washingtona da odmah izruči Fethullaha Gulena, turskog imama nastanjenog u SAD-u, kojeg je Ankara optuživala za organiziranje puča. Tursko hapšenje nekoliko Amerikanaca u čistkama nakon puča i napad Erdoganovih čuvara na demonstrante pred ambasadom Turske u Washingtonu u maju, uvrijedili su američke zvaničnike i građane. U međuvremenu, u sjevernoj Siriji, podrška SAD-a kurdskim borcima, koje Turska smatra prijetnjom njihovoj sigurnosti, dodatno je pojačala tenzije. Kada je turski zvaničnik upozorio da bi turske vojne jedinice slučajno mogle gađati američke snage u maju i kada je državna novinska agencija otkrila lokaciju američkih specijalnih snaga u regiji u julu, gnjev u Washingtonu se intenzivirao. Činilo se da se Turska okreće od nepouzdanog saveznika u rješavanju bliskoistočnih izazova ka nečemu što je izazov samo za sebe.

Iz više razloga, međutim, mali broj njih u američkoj vladi spremni su riskirati da potpuno izgube prijateljstvo Turske. Povijesna težina tursko-američkog saveza, regionalni utjecaj Turske i njezina sposobnost da poremeti druge interese SAD-a doveli su zvaničnike do zaključka da, ovako ili onako, bilateralni odnos mora ostati funkcionalan. Poput administracije bivšeg predsjednika Obame, i administracija Donalda Trumpa stoga traži druge načine kako bi umirila turski bijes zbog kontinuirane američke podrške kurdskim snagama u Siriji. Osim pružanja obavještajnih podataka o metama PKK-a van Sirije, vlada je prigušila kritiziranje demokratskog pada Turske te Erdoganu i dalje nudi javne sastanke s američkim predsjednikom.

Ipak, tokom protekle godine mnogi su se u Washingtonu počeli plašiti da je ova politika umirivanja Erdogana zapravo oblik podilaženja. Erdoganove provokacije pojačale su hitnost izričitije reakcije, a političari su se zapitali da li će im suprotstavljanje Turskoj omogućiti da vrate nadmoć u njihovom odnosu. Ako je Erdogan svjestan da mu je SAD potreban, misle, Washington može zauzeti stroži stav prema njemu i pobrinuti se za kooperativnije ponašanje. Steven Cook, iz Vijeća za vanjske poslove, prenio je to raspoloženje na javnom obraćanju pred Komitetom za vanjske odnose Senata SAD-a. "Politički, ekonomski i diplomatski pritisak koji je Rusija izvršila na Tursku nakon što su turski vojni avioni oborili ruski bombarder u novembru 2015. je poučan", kazao je Cook 6. septembra. "S vremenom, Erdogan je bio primoran izviniti se i miroljubivo se okrenuti Moskvi."

Uistinu, tokom proteklog mjeseca, činilo se da je Kongres nestrpljiv da administraciju usmjeri ka ozbiljnijem stavu prema Turskoj. Zakon koji je odobrio Odbor za dodjelu sredstava Senata ograničio bi prodaju oružja Erdoganovim čuvarima i izbacio turske zvaničnike odgovorne za neopravdano sprečavanje američkih državljana od ulaska u zemlju. Nedavno je Ben Cardin, demokratski senator Marylanda, poslao pismo administraciji u kojem tvrdi kako će turska kupovina raketa S-400 iz Rusije dovesti do novih sankcija Turskoj.

Američki pravni sistem također je reagirao na ponašanje Turske. U augustu je Velika porota optužila 15 Erdoganovih tjelesnih čuvara u vezi s nasiljem ispred rezidencije ambasadora. Sljedeći mjesec, tužitelji iz Južnog okruga New York podigli su optužnicu protiv jednog od bivših ministara iz Erdoganovog kabineta zbog urote potkopavanja američkih sankcija Iranu. Iako ove mjere možda nisu bile namijenjene da pošalju poruku Erdoganu, sigurno ih shvatio na pravi način te je kazao da želi riješiti to pitanje na svom predstojećem sastanku s Trumpom.

NEVOLJE U EVROPSKOM SUSJEDSTVU

U međuvremenu, EU i dalje ima vlastite probleme s Turskom. Zemlja je postala kandidat za članstvo u EU 1999., a pregovore za pristupanje je započela 2005. Od tada je njezin napredak ka pristupanju stopiran zahvaljujući uglavnom neuspjehu procesa reformi u Turskoj i činjenici da je mnogi u Evropi uopće i ne žele kao člana. Čini se da je sada objema stranama jasno da uspjeha nema na vidiku. Prošlog decembra, Evropski parlament predložio je neobavezujuću inicijativu za privremeno zamrzavanje pristupnih pregovora. Početkom ovog mjeseca, predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je: "Kandidati za pristupanje moraju dati najviši prioritet vladavini zakona, pravde i osnovnih prava. U doglednoj budućnosti, to eliminira Tursku kao člana EU".

Poput SAD-a, EU je uznemirena zbog puta kojim je turska vlada krenula. No, potreba za turskom suradnjom na pitanjima kao što su migracija, terorizam i energija, među ostalima, čini da cijena raskida odnosa s Turskom izgleda većom od one da se održi status quo. Ovom logikom, nekoliko evropskih vođa, uključujući francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i Visoku predstavnicu EU za vanjsku politiku Federicu Mogherini, pozvali su na nastavak pregovora o pristupanju Turske EU. Dva su glavna razloga za ovo razmišljanje. Prvo, okončanje pregovora zahtijevalo bi jednoglasan stav država članica EU i bilo bi sramotno ako to glasanje ne bi uspjelo. Još važnije, neki zvaničnici su zabrinuti da bi ukidanje sadašnjeg okvira bez zamjene oduzelo EU i ono malo prednosti koju ona još uvijek ima nad Turskom i prekinulo evropske veze s turskim demokratima koji nastoje uspostaviti bliže odnose s EU.

Ipak, usljed sve izražajnijeg javnog gnjeva prema Turskoj, neki evropski lideri, naročito u Njemačkoj, ovu podršku statusu quo smatraju naivnom. Štaviše, kredibilitet EU kao sile za odgovorno upravljanje ispašta kada ne podiže svoj glas protiv kršenja vladavine zakona i osnovnih sloboda. Nedavno je njemačka kancelarka Angela Merkel preuzela vodeću ulogu u pozivanju na oštriji odnos prema Erdoganu, izjavivši u televizijskoj debati s liderom njemačke Socijaldemokratske stranke Martinom Schulzom, kako "Turska ne bi trebala postati članica EU". Turska vlada poduzela je nekoliko koraka koji su izazvali bijes u Berlinu: ne dopušta njemačkim članovima Bundestaga da posjete njemačke vojnike u NATO-ovim bazama u Turskoj, traži istragu njemačkih firmi koje djeluju u Turskoj zbog moguće povezanosti s Gulenom i uz neuvjerljive izgovore privodi njemačke državljane. Erdogan je  ovim provokacijama dao i lični pečat, poručivši Turcima u Njemačkoj da ne glasaju za neku od glavnih stranaka na predstojećim izborima (nazivajući ih "neprijateljima Turske") i još ozbiljnije dodao da se  današnja politika Njemačke "ne razlikuje od one iz nacističkog perioda."

Jedan prijedlog da se evropsko-turski odnos postavi na nove temelje je modernizacija Carinske unije EU-Turska – korak koji bi mogao poboljšati ekonomski odnos dviju strana. Ipak, čak i ovaj potencijalni kompromis može postati žrtvom pogoršanja odnosa. Prije njemačkih izbora, Merkel je također zaprijetila protivljenjem izmijenjenoj Carinskoj uniji zbog Erdoganovog ponašanja (ona ima podršku mnogih u Evropskom parlamentu). To je možda i pokušaj da se Erdogana napomene da mu je carinska unija potrebnija nego Evropi.

VRAĆANJE NA STARO?

Koliko će SAD i EU biti strogi s Turskom i ostaje da se vidi. Ako zapadni zvaničnici zauzmu oštar stav protiv Erdogana, to bi naposljetku moglo dovesti do napetog, ali prihvatljivog modusa vivendi, u kojem se Erdogan suzdržava od provociranja Zapada ali dalje uživa koristi međusobnih veza. U drugom slučaju, pokušaji zaoštravanja odnosa s Turskom mogli bi pokrenuti niz protumjera i prekida odnosa Turske sa Zapadom. Turski i zapadni lideri imali bi dobar razlog za povlačenje prije tog trenutka, ali domaća politika i snažne emocije mogu pregaziti njihov oprez.

Washington od ranije na Evropsku uniju prenosi odgovornost bavljenja demokratizacijom Turske, ali EU, kao nikad prije, sada izgleda manje voljnom i sposobnom preuzeti taj zadatak. Do sada bi na obje strane Atlantika trebalo biti jasno da zatvaranje očiju pred Erdoganovim autoritarnim tendencijama neće garantirati ni stabilnost niti suradnju.

Liberalna demokratija se možda ne nazire u bliskoj budućnosti Turske, ali njeni zapadni partneri i dalje joj mogu pomoći da izbjegne najopasnije posljedice autoritarizma. Bez prijetnje napuštanja ili izolacije Turske, SAD i Evropa trebale bi jasno kazati da će značajno umanjiti važne oblike vojne i ekonomske suradnje ako se Turska nastavi kretati u opasnom smjeru. Transatlantska koordinacija na temama poput prodaje oružja i budućnosti aerodroma Incirlik, baze koji koristi Američka ratna avijacija, učinit će ta upozorenja vjerodostojnijima. Washington i Brisel trebali bi istaknuti rizike koje turska politika predstavlja stranim turistima i investitorima, a Brisel može jasno kazati da modernizirana carinska unija neće biti moguća bez vladavine zakona u Turskoj. Evropski i američki lideri trebali bi upariti takav pritisak s pozivima na konkretne mjere – okončanje vanrednog stanja, oslobađanje novinara iz zatvora, ublažavanje pritiska na kurdske političare – koje bi mogle pomoći stabilizirati političku situaciju u Turskoj. Također bi trebali jasno dati do znanja da pretjerano optužujuća retorika Turske i držanje stranih državljana kao talaca ne smiju postati uobičajeni.

Takav bi pristup bio najefikasniji ako evropski i američki lideri odole napasti da ga zauzmu uz pretjerano samodopadnu retoriku. SAD i EU također nose veliku odgovornost za ćorsokak u kojem se nađu, ne samo zato što su ranije zatvorili oči pred demokratskim padom Turske, nego i zbog nemarnog tretiranja turske kandidature za EU i njezinih vitalnih interesa u Siriji.

Ukratko, dok se Washington i Brisel okreću ka povećanju pritiska na Tursku, trebali bi svoje ciljeve sačuvati realnim a retoriku suzdržanom. To bi umanjilo opasnost od opasne reakcije iz Ankare i povećalo izglede za ponovnu uspostavu odnosa Turske i Zapada u održivim, obostrano korisnim uvjetima.

(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)