ZAPAD ĆE MOŽDA TEŠKO POVJEROVATI Fisk: Izgleda da rat u Siriji završava - i Assad je pobjednik

09.09.2017. u 14:19

KOLUMNA

Dok svi čekamo Trump da započne Treći svjetski rat, i ne primjećujemo da se vojna karta Bliskog istoka značajno, krvavo izmijenila. Trebat će godine da se Sirija i Irak (i Jemen) ponovo izgrade - a Izraelci možda budu morali do Putina da počiste nered u kojem su zaglavili.

Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba

Prošle sedmice sam na mobitel dobio poruku iz Sirije. "General Khadour je održao obećanje", pisalo je. Znao sam šta to znači.

Prije pet godina upoznao sam Mohameda Khadura, koji je bio zapovjednik nekolicini sirijskih vojnika u malom predgrađu Aleppa, pod vatrom islamističkih boraca na istoku grada. U to vrijeme mi je pokazao svoju kartu. Ponovo će zauzeti ove ulice za 11 dana, rekao je.

U julu ove godine ponovo sam sreo Khadura, daleko na istoku od sirijske pustinje. Namjerava, kako je kazao, ući u opkoljeni Deir ez-Zor prije kraja augusta. Podsjetio sam ga, mrvicu surovo, da je posljednji put kad mi je rekao da će vratiti dio Aleppa za 11 dana, sirijskoj vojsci za to trebalo više od četiri godine. To je bilo davno, rekao je. U to vrijeme vojska nije znala boriti se u gerilskom ratu. Vojska je bila obučena da preuzme Golan i brani Damask. Ali sada je naučila.

Zaista i jeste. U pustinji, Khadour je rekao da će bombardirati grad Sukhna - Rusi bi uglavnom bombardirali - a njegove sirijske trupe će se probiti odatle do Deir ez-Zora, koji je tri godine bio pod opsadom ISIL-a zajedno sa svojih 80.000 civila i 10.000 vojnika. Khadour je rekao da će doći do Deir ez-Zora do 23. augusta. Njegova preciznost se pokazala gotovo savršenom. Sada se kreće ka ostatku Deira ez-Zora, a zatim ka sirijsko-iračkoj granici.

Onda izgleda - nakon što zauzimanje grada bude potpuno i kada Khadour bude na granici, i sada kada je Aleppo u potpunosti u rukama režima, a samo provincija Idlib ostaje smetljište uglavnom islamskih pobunjenika (uključujući i al-Qaedu) od kojih su mnogi imali dozvolu putovati tamo u zamjenu za predaju dijelova sirijskih gradova - da se sada dešava ono što je uvijek bilo nezamislivo Zapadu: snage Bashara al-Assada odnose pobjedu u ratu.

I nije da samo "izgleda". Hassan "Tigar" Saleh, sirijski omiljeni vojni oficir - kojeg je ruski ministar odbrane dva puta tako spominjao – probio se u kompleks 137. sirijske vojne brigade u Deiru ez-Zoru i oslobodio vojnike, dok se Khadour, njegov komandant (oni su bliski prijatelji), sprema osloboditi vojni aerodrom u gradu.

Koliko se ljudi sjeća dana kada su Amerikanci bombardirali sirijske vojnike blizu te baze i ubili više od 60 njih, omogućavajući ISIL-u da je odsiječe od ostatka grada? Sirijci nikada nisu vjerovali američkoj tvrdnji da su "pogriješili". Jedino su Rusi rekli Zračnim snagama SAD-a da su bombardirali sirijske snage.

Izgleda da su Britanci već shvatili. Prošle sedmice su lukavo povukli svoje vojne instruktore – koji su namjeravali pripremiti namaštanih "70.000 pobunjenika" Davida Camerona koji su navodno trebali srušiti Assadovu vladu. Čak su se i evropski političari, koji su preuveličavali ratne zločine u Siriji i podržali Trumpov besmisleni raketni napad na sirijski vojni aerodrom, malo zaigrali UN-ovim izvještajem o tome da je režim ubio više od 80 civila u napadu hemijskim oružjem ovog ljeta.

A šta je sa Izraelom? To je nacija koja je stvarno računala na Assadov kraj, i išla tako daleko da bombardira njegove snage i snage njegovog Hezbollaha i iranske saveznike te istovremeno pruža medicinsku pomoć islamističkim borcima iz Sirije u izraelskim gradovima. Nije ni čudo što je Benjamin Netanyahu bio tako "uznemiren" i "emotivan" - kako Rusi opisaše - kada se susreo s Vladimirom Putinom u Sochiju. Iran je bio ruski "strateški saveznik" u regiji, rekao je Putin. Izrael je bio "važan partner" Rusije. Što nije sasvim isto – i sigurno ne ono što je Netanyahu želio čuti.

Nove pobjede Sirijaca znače da je sirijska vojska jedna od ''najiskusnijih u ratovanju'' u regiji, čiji vojnici su se borili za opstanak i sada prolaze obuku za koordinaciju trupa i obavještajnu službu iz samo jednog komandnog centra. Kao što je Sharmine Narwani, nekadašnji suradnik na St Antony koledžu, kazao ove sedmice, ovaj savez sada ima političko pokriće od dvaju stalnih članova Vijeća sigurnosti UN-a, Rusije i Kine.

Šta će onda Izrael učiniti? Netanyahu je toliko opsjednut iranskim nuklearnim programom da očito nikad nije zamišljao - kao ni Obama, Hillary Clinton, Trump, Cameron, May, Hollande i ostali pripadnici političke elite Zapada - da bi Assad mogao pobijediti i da se snažnija iračka vojska također može uzdići iz ruševina Mosula.

Netanyahu i dalje podržava Kurde, ali ni Sirija ni Turska ni Iran niti Irak nemaju nikakvog interesa podržati kurdske nacionalne aspiracije - uprkos tome što je Amerika u vojnom smislu koristila kurdske milicije u tzv. Sirijskim demokratskim snagama (uglavnom kurdskim, a ne "sirijskim", nimalo "demokratskim'' i jedva "snagama" bez američke podrške iz zraka).

I dok svi čekamo Donald Trump i Kim Jong-un započnu Treći svjetski rat, i ne primjećujemo da se vojna karta Bliskog istoka značajno, krvavo izmijenila. Trebat će godine da se Sirija i Irak (i Jemen) ponovo izgrade - ali Izraelci, koji tako često zovu Washington upomoć, možda opet budu morali do Putina da počiste nered u kojem su zaglavili.

Oni iz izraelske desnice koji su tvrdili da je Assad veća opasnost od ISIL-a možda će morati ponovo razmisliti – i ne samo zbog toga što bi Assad mogao biti čovjek sa kojim će morati razgovarati ako žele zaštititi svoju sjevernu granicu.

(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)