NOVI SAVEZNICI TURSKE Washingtton na Tursku gleda kao na izgubljen slučaj

06.09.2017. u 10:51

GEPOLITIKA

Suočena sa, kako to ona vidi, egzistencijalnom prijetnjom koja je osnažena od strane njenog NATO saveznika, Sjedinjenih Država, Ankara se sada okreće ka Iranu i Rusiji unatoč nepovjerenju koje gaji prema njima


FOTO: Erdogan, Putin  (ALEXANDER ZEMLIANICHENKO / REUTERS )

Pišu: Gonul Tol i Alex Vatanka

Kada je Turska sredinom augusta u Ankari primila iranskog šefa glavnog stožera, Muhammeda Bagerija, bilo je to prvo putovanje u inostranstvo jednog iranskog zvaničnika na ovoj funkciji od iranske revolucije 1979. U jednako iznenađujućem potezu, Ankara je u augustu izjavila da se priprema da ugosti šefa ruske vojske, Valerija Gerasimovog, kako bi razgovarali o regionalnog sigurnosti. Žustrina s kojom se Turska pružila ruku Iranu i Rusiji, svoja dva historijska rivala, mora izazvati čuđenje u Bijeloj kući predsjednika Donalda Trumpa. To ne samo da je nagovještaj važnog preokreta u vanjskoj politici, već je i indikator da je Ankara odustala od Washingtona.  

U novembru 2016., Ankara je bila puna nade da će Sjedinjene Države pod Trumpovom vlašću Turskoj donijeti dobro. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan čestitao je Trumpu na njegovoj pobjedi, značajno dodavši da će njegova pobjeda obilježiti jednu novu eru u američko-turskim odnosima. U to vrijeme, Erdogan je držao strogo anti-iranski stav u nastojanju da se dodvori novom američkom predsjedniku i pokaže volju Ankare da pomogne u suzbijanju iranske moći na širem Bliskom istoku, ali posebno u Siriji.

Turska se nadala da će SAD zauzvrat smanjiti svoju podršku sirijskoj kurdskoj miliciji, Jedinici narodne zaštite (YPG).  Za Ankaru, YPG je egzistencijalna prijetnja za budućnost Republike Turske s obzirom da je smatra ogrankom Kurdistanske radničke partije (PKK), militantne organizacije turskih Kurda koja je već decenijama u sukobu sa Ankarom.

Međutim, nade Ankare su se rasplinule kada je Trumpova vlada odlučila pojačati svoju vojnu podršku YPG-u. U očima Washingtona, YPG je jedina kompetentna borbena snaga u raznobojnoj skupini naoružanih sirijskih grupa. On se i dalje smatra najboljom opcijom za prijeko potrebne lokalne kopnene snage za istrebljivanje ISIL-a u Siriji, što je Trumpov glavni prioritet na Bliskom Istoku. Razilaženje Ankare i Washingtona u tome koja grupa predstavlja najveću prijetnju Siriji remeti njihov savez, a obje strane se, barem zasada, čine nepokolebljivim u svojim stavovima.

Suočena sa, kako to ona vidi, egzistencijalnom prijetnjom koja je osnažena od strane njenog NATO saveznika, Sjedinjenih Država, Ankara se sada okreće ka Iranu i Rusiji unatoč nepovjerenju koje gaji prema njima. Turska je počela pregovore sa Rusijom o kupovini njenog najnaprednijeg proturaketnog štita, uprkos negodovanjima NATO-a, i u bliskoj je suradnji sa Kremljom u Siriji.

Turska i Iran, u međuvremenu, odlučili su osnažiti vojnu suradnju u Iraku i Siriji, iako su ova dva bivša rivala posljednjih godina podržavala različite strane u sukobima u obje zemlje. Iran, Rusija i Turska surađuju i trilateralno u rješavanju brojnih drugih pitanja: od zajedničkog sponzorisanja sirijskog mirovnog ugovora u Astani do obećanja da će zajedno napraviti naftne bušotine u Kaspijskom jezeru do svrstavanja na stranu Katara u sukobu sa njegovim arapskim rođacima u Perzijskom zaljevu. 

Ali osnovni pokretač zbližavanja Turske sa Rusijom i Iranom je njen strah od daljnjeg kurdskog napredovanje u Siriji. I Turska i Iran imaju znatno velike manjinske zajednice Kurda – najveću i drugu po veličini u regionu – i boje se da bi kurdsko napredovanje u regionu moglo potaknuti slične zahtjeve i među njihovim Kurdima. 

Ankara stoga želi osmisliti zajedničku anti-kurdsku strategiju u Iraku i Siriji. Teheran je tako odjednom počeo govoriti protiv YPG-a kao nikada dosada. Naravno, i Ankara i Teheran su kritizirale kurdski referendum o nezavisnosti u Iraku, upozoravajući da će sloboda iračkih Kurda izazvati destabilizirajući talas odcjepljenja širom Bliskog istoka.

U Siriji, Ankara uznemireno posmatra američke operacije protiv Islamske države kojima se YPG-ovim snagama omogućava da zauzmu bivše ISIL-ove teritorije u istočnoj Siriji i Idlibu, sjevernozapadnom gradu na turskoj granici koji je nedavno osvojen od strane al Qaidinih grupa. S obzirom na sukobe između sirijskih Kurda i snaga predsjednika Bashara al Assada, Ankara se nada da će moći surađivati sa režimom u Damasku i njegovim saveznicima kako bi natjerala Kurde da se povuku sa osvojenih teritorija. A ne postoje zemlje sa većim utjecajem na Assada od Irana i Rusije, što pojašnjava zbližavanje Ankare sa ove dvije zemlje.

Turska je posebno fokusirana na Afrin, jedan od kurdskih kantona na turskoj granici. Ankara se boji da bi YPG mogao povezati kurdsku teritoriju na sjeveru Sirije sa Afrinom, i tako formirati jedan povezani kurdski entitet koji se proteže od iračke granice do Mediterana. Ankara je optužila YPG za napade na turske snage i zaprijetila vojnim napadom na Afrin. Ali zasada, nijedna akcija nije uspjela jer se u kantonu nalaze ruske vojne snage. Turski zvaničnici tvrde da ukoliko mogu izvršiti pritisak na sirijsku opoziciju, koju trenutno podržavaju, da se povuče iz nekih od osvojenih područja, Rusija i Iran bi zažmirile na tursku invaziju na Afrin. Ali moguće da je da se Ankara uzalud nada. Pred njom stoje brojni izazovi u novom savezu sa Iranom i Rusijom.

Prvenstveno, postoji duboko ukorijenjeno nepovjerenje između stranaka. Stoljećima, Turska je bila rival Iranu i Rusiji i vodila je politiku balansiranja njihovih utjecaja u regionu. Strah Turske od kurdskih napredovanja iznudio je priliku sa Iranom i Rusijom u Siriji, ali produbljivanje odnosa zahtijeva potpunu promjenu regionalne politike Ankare. To znači izlaganje daljnjem sukobu sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim zemljama koje se protive Iranu i napuštanje politike suzbijanja iranskog utjecaja u Iraku. Zbližavanje Turske sa Assadovim režimom također produbljuje krizu povjerenja između Turske i njenih saveznika među sirijskom opozicijom, umanjujući time Ankarin utjecaj među njima. Bez tog utjecaja, teško je da će Turska ispuniti svoj dio dogovora i pritisnuti opoziciju da se povuče sa teritorija koje kontrolišu.

Još jedan potencijalni problem je stav Rusije u pogledu sirijskih Kurda. Moskva vjeruje da su Kurdi isuviše važna karta da bi se koristila i protiv Ankare i Washingtona pa stoga je malo vjerovatno da će Kremlj dozvoliti turski vojni prodor u Afrin. Bez dozvole Rusije, Turska neće pokrenuti vojnu operaciju protiv kurdskog kantona, što je bio Erdoganov cilj.   

Za Iran, promjena odnosa sa Turskom je blagodat. Postizanje dogovora sa Ankarom o rješavanju problema kurdskog separatizma, što će ojačati iranski utjecaj u Siriji i Iraku, jasna je pobjeda za Teheran. Ali Iran je vrlo svjestan faktora koji su privukli Ankaru: Trumpova namjera da nastavi raditi sa sirijskim Kurdima i činjenica da je vojni „momentum“ u sirijskom ratu trenutno u Assadovim rukama. Iran itekako dobro zna da će bilo kakva promjena u toj dinamici preokrenuti politiku Turske. Nekadašnja nastojanja Ankare i Teherana da pronađu zajednički jezik propala su zbog njihovog dubokog međusobnog  nepovjerenja i razlike u njihovim vizijama za regiju. Ovi isti faktori mogli bi ih spriječiti da sada osnaže odnose.

Približavanje Turske Iranu će vjerovatno dodatno osnažiti utjecaj Teherana u Siriji i Iraku. Moglo bi također poljuljati američku politiku u ovim zemlja, s obzirom na neprijateljstvo između Sjedinjenih Država i Irana. Ovo ne sluti na dobro u američko-turskim odnosima, koji su već narušeni. Ali s obzirom na osjetljivost odnosa između Turske i njenih nekadašnjih rivala, kao i potencijalne probleme koji se naziru, nastavak ovog pomirenja još uvijek nije siguran. Umjesto da na Tursku gleda kao na izgubljen slučaj, Washington bi trebao nastaviti da diplomatski i vojno surađuje sa Ankarom.


(TBT, FA, Prevela Esma Latić)