VATIKAN, A NE BEOGRAD! Latić: Tuđman je bio opakiji od Miloševića, a Izetbegović se ne može ni porediti sa njima!

08.09.2017. u 08:49

KOLUMNA

Ako Miroslav Tuđman nije uspio priskrbiti ozbiljnije, do sad nepoznate, informacije o ratu i (Srednjoj) Bosni, a sigurno su mu bile dostupne informacije najmoćnijih obavještajnih službi svijeta, onda Alija Izetbegović može mirno počivati u mezaru kad su u pitanju grijesi koje mu imputira

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Bošnjaci imaju dvije povijesne ratne hipoteke zbog kojih im sudbina opstanka na ovim prostorima visi o koncu. Jedna hipoteka ih veže za prošlo stoljeće i Drugi svjetski rat,  to je formiranje Handžar divizije, a druga ih veže za ovo stoljeće i agresiju na Bosnu Hercegovinu, a to je priznavanje odreda Al Mudžahid kao legalne jedinice u sastavu Armije BiH. Kad sam u ranom poraću ukazivao na ovaj problem, tadašnji lideri SDA, poput Edhema Bičakčića, plaho su mi zamjerili i naružili me.  

Uvezene hipoteke

Odbijanjem bošnjačke inteligencije da se suoči sa ovim hipotekama, davana je prilika drugima da se na svoj način bave ovim temama zbog čega su Bošnjaci plaćali vrlo skup ceh. Komunisti su zbog Handžar divizije Bošnjacima imputirali kvinslišku hipoteku te na neki način amnestirali ustaške i četničke zločine nad njima. Stoga, Bošnjacima komunisti nisu obilježavali stratišta iako su poslije Jevreja imali najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu. Bošnjačka inteligencija se još uvijek nije potrudila valjano sagledati ulogu vrlo kontroverzne Handžar divizije. Ne, nije riječ uopće o njenoj rehabilitaciji, već o eventualnom skidanju propagandističkih komunističko-cionističkih iskrivljenih povijesnih činjenica o nastanku i ulozi ove divizije u ratu. Nisu, eto, nikad ni citirani, a kamo li prevedeni memoari Jerusalemskog muftije El Emina, koji su navodno štampani 1952. godine na arapskom jeziku. Na koncu, koji se to bošnjački lider, pa i pripadnik Handžar divizije, može porediti sa Antom Pavelićem ili Dražom Mihajlovićem?!

Kao što je ideja osnivanja Handžar divizije uvezena iz arapsko-islamskog svijeta, tako su i tzv. Mudžahedini „uvezeni“ u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme rata. Dakle, nijedna povjesna hipoteka Bošnjaka nije nastala usljed reakcije samih Bošnjaka na nedaće u kojima su se našli, već im je kao ideja ponuđena u obliku „ruke spasa“. Sav problem i krivica Bošnjaka je u tome što su je prihvatali kao takvu, a povijesna odgovornost im je onolika koliko su brojem participirali u njoj!

To povjesničari trebaju što preciznije istražiti i definirati!

Vjerovatno poučen komunističkim iskustvom forsiranja Handžar divizije kao hipoteke Bošnjacima, sa devizom „Udri Čirku, ona se ne brani“, dr Miroslav Tuđman se usudio napisati knjigu sa primarnim ciljem kompromitiranja političke strategije Alije Izetbegovića kroz tvrdnju da je  on doveo „džihad ratnike“ u Bosnu i Hercegovinu.

S obzirom da M. Tuđman ima akademsko zvanje, te da je bio šef obavještajnih službi u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, od njega se očekivao mnogo ozbiljniji pristup ovoj problematici. Hvala Bogu, da kažem, da Tuđman osim jeftine reinterpretacije stavova proustaškog akademika Ivana Arilice, ili srpskog šoviniste akademika Miroljuba Jeftića, koji su u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima svojim pamfletima objavljivanim u Vjesniku i Politici, opravdavali agresiju na BiH i podržavali politiku Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Ako M. Tuđman nije uspio priskrbiti ozbiljnije, do sad nepoznate, informacije o ratu i (Srednjoj) Bosni, a sigurno su mu bile dostupne informacije najmoćnijih obavještajnih službi svijeta, poput njemačkog BND-a ili Vatikanske obavještajne službe, onda Alija Izetebgović može mirno počivati u mezaru kad su u pitanju grijesi koje mu imputira Tuđman.

Ako bismo komparirali Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića, kao osobe, potom kao intelektualce i na kraju kao državnike, i kad bismo na tasove stavili njihova autorska djela, među kojima su „Islamska deklaracija“ i „Bespuća povijesne zbilje“, opet je razlika među njima ogromna, skoro nesaglediva. U  Izetbegovićevoj „Islamskoj deklaraciji“ sigurno nema ksenofobije i antisemitizma koliko u Tuđmanovim „Bespućima“!

Znam da u „vlasništvu“ Bakira Izetbegovića postoje pisma koja je Alija Izetbegović slao Franji Tuđmanu a koja nisu objavljena. Bilo bi veoma korisno neka od njih objaviti radi sagledavanja cjelokupnih, i zasigurno vrlo mučnih, odnosa između njih dvojice. A moj dojam je, kojeg sam stekao iz vrlo neposrednih razgovora koje sam imao sa Alijom Izetbegovićem, da ga je Alija prezirao kao osobu, možda više nego samog Miloševića. Jer je Tuđman bio sklon psihopatskom ponašanju i mazohističkom iživljavanju nad žrtvom. Tako je Tuđman koristio svaku priliku da ponizi Aliju Izetbegovića, jer mu se na taj način svetio zbog poraza njegove vojske u BiH. To znaju mnogi hrvatski intelektualci, posebno crkveni velikodostojnici u Zagrebu. Takvog Tuđmanovog ponašanja su se bukvalno stidjeli pokojni kardinal Kuharić, akademik Ivan Supek, pa i Vlado Gotovac kao i mnogi drugi.

Alija je bio balkanski Ghandi!

Kako se i zašto se, onda, Miroslav Tuđman odlučio na pisanje nove pogromaške knjige protiv Bošnjaka? Zato što je ovo trenutak kad se ponovo budi sprski i hrvatski nacionalizam na Balkanu ohrabren plimom islamofobije u Evropi. Pa se stoga reaktiviraju spasonosne nacionalne deklaracije od strane Srba, koje će biti samo iscijeđeni supstrat „Memoranduma“.

Potom, rasplamsavanjem polemike o „Bosni kao bazi ISIL-a“ u evropskim desničarskim krugovima, višestruko se „baca prašina u oči“ svjetskoj javnosti pred koju su, bile isplivale mnoge informacije o ulozi nekih zapadnih lidera i vlada u tzv. Jugoslovenskim ratovima. Kad je već o Hrvatskoj riječ, vrlo kompromitirajuće djeluje, bar naslov, najavljene knjige Darka Hudelista „Rim,a ne Beograd“, u kojoj je autor raskrinkao ulogu Vatikana, odnosno pokojnog Pape Vojtile u rasturanju Jugoslavije. Izbor da na čelo HDZ-a, da bi potom postao i prvi predsjednik Hrvatske, bude izabran Franjo Tuđman, kao general JNA, dovoljno ukazuje da su saveznici Hrvata imali u vidu ratnu opciju pri raspadu Jugoslavije.

I sama ova činjenica dovoljno govori da su Vatikan i Njemačka igrale prljaviju igru u raspadu Jugoslavije, potom i u jugoslovenskim ratovima, od Saudijske Arabije, Irana pa i Turske, koje optužuje Miroslav Tuđman. Može se reći čak da je Iran više pomogao Hrvatskoj u odbrani od agresije nego BiH. A tadašnja vlada u Saudijskoj Arabiji, koju je predvodio kralj Fahd, imala je potpuno prozapadnu politiku. Teško da će S. Arabija povratiti imidž u očima zapadnjaka kakav je imala u vrijeme kralja Fahda. Pored svega, ogromna većina muslimana nije ni znala da u Jugoslaviji žive muslimani.

Ako se sagledaju sve činjenice u kontekstu brutalnosti velikosrpske i velikohrvatske politike, može se reći da je Alija Izetbegović tada bio i ponašao se kao balkanski Ghandi! Pod nametnutim embargom na oružje Bošnjacima, usamljen i nepoznat u svijetu prepotentnih i sebičnih evropskih lidera, Alija je više djelovao kao izbor sudbine, nego projektirani državnik i(li) izabrani lider jedne nacije.

Bez obzira na „ćorak“ Miroslava Tuđmana, bošnjački intelektualci se moraju mobilizirati i reagirati na ovakve pokušaje imputacije hipoteka. Ako smo kao muslimani učeni da djela treba cijeniti i prema namjerama, a namjera Miroslava Tuđmana je da Bošnjacima imputira grijeh zbog kojeg bi ih se Evropa, konačno (!), morala riješiti sa svog tla, onda je taj poziv intelektualcima urgentniji da se „late pera“.

Jer nema tog oružja koje bi Bošnjaci mogli posjedovati, a embargo na oružje im nikad neće biti ukinut, da bi se eventualno odbranili ukoliko bi u Evropi pobijedile ksenofobične političke opcije! Naš opstanak ovisi o odbrani naših iskonskih nacionalnih i religijskih vrijednosti po kojima smo bili drugačiji od agresora. Jer da smo bili kao oni, ni Bog nam kao takvima ne bi pomogao!


(TBT)