DVIJE GODINE OD SMRTI AYLANA KURDIJA A situacija za sirijske izbjeglice se samo pogoršala

06.09.2017. u 10:50

MIGRANTI

Dvije godine od trenutka kada su javnost i političari uzviknuli "nikad više", sasvim je jasno da naši politički lideri nisu uspjeli staviti tačku na smrt i patnju ljudi prisiljenih na bijeg, niti na njihovo zlostavljanje u rukama oružanih bandi i korumpiranih zvaničnika.

FOTO: (Getty)

Prije dvije godine fotografija beživotnog tijela dječaka izbačenog na tursku obalu preplavila je internet. Za trenutak, izgledalo je da je nepravda nanesena dječaku i njegovoj neutješnoj porodici ponudila nadu da će svepristuno političko neprijateljstvo prema izbjeglicama koje bježe u Evropu biti prevaziđeno.

Aylan Kurdi postao je simbol stradanja mnogih koji su bježali od sukoba i progona u Siriji i drugdje. Njegova tragična smrt ogolila je posljedice odbijanja vlada da obezbijede sigurne puteve potrebne njima i njihovim porodicama da bi došli do mjesta gdje mogu obnoviti svoje rasparčane živote.

David Cameron, tadašnji premijer, izjavio je kako je potresen fotografijom mrtvog dječaka. Brzo je najavio značajno proširenje skromnog britanskog programa za smještaj sirijskih izbjeglica.

Ali nada je brzo izblijedila. Theresa May, kao ministrica unutrašnjih poslova, govorila je na konferenciji Konzervativne stranke jedva mjesec dana kasnije. Ona je obećala da će smanjiti broj ljudi koji dolaze u Veliku Britaniju da traže azil i da će biti još manje tolerantna prema onima koji ga traže. Velika Britanija se "ni za hiljadu godina" ne bi se pridružila Evropi u zajedničkom pristupu, dodala je.

"Liderstvo" ove vrste, po ovom pitanju, nije ništa novo od tadašnje ministrice unutrašnjih poslova. Suvišno je reći da nije učinila ništa da pomogne u osiguranju kolektivne posvećenosti širom Evrope da poštuje pravo na azil ljudi koji su prisiljeni tražiti sigurnost prelazeći more.

Umjesto toga, nekoliko zemalja je požurilo s gradnjom zidova, ograda i drugih manje opipljivih barijera, od kojih su krijumčari i korumpirani zvaničnici nastavili profitirati tako što su iskorištavali one koji su željeli proći. U proljeće 2016., u sklopu sporazuma EU i Turske, evropske zemlje su se složile platiti Turskoj da primi ljude koji su prešli u Grčku i spriječi druge da nastave put.

Ovaj sporazum su slavili političari i politički komentatori širom Evrope, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ipak, otad su desetine hiljada žena, muškaraca i djece ostale u bezizlaznom položaju u Grčkoj. Turska je ubrzo pala u autoritarizam sa sve većim rizikom da će mnogi njeni građani morati napustiti svoju zemlju. I druge zemlje su pratile Evropu u isključivanju i iseljavanju izbjeglica.

Uz sve političke izjave o tome kako politika Vlade Velike Britanije teži da izbjeglice sačuva "sigurnim u regiji", stvarnost je da Turska, Liban i Jordan tjeraju Sirijce nazad u sukob i teror, a time sprečavaju i druge da pobjegnu.

Ali tu nije kraj.

U svom govoru na stranačkoj konferenciji 2015., naša sadašnja premijerka se osvrnula na vrijeme kada je, kako je ona donekle skromno rekla, "uprkos brojnim nedostacima i njenom kriminalnom rukovodstvu, Libija bila poznata kao frontalna granica Evrope". Nostalgija za vremenom kada su britanski zvaničnici mogli raditi sa represivnim libijskim režimom u sprečavanju ljudi, koji bježe od rata i siromaštva, od dolaska u Evropu, bila je primijetna.

Vlada Velike Britanije, poput ostalih u Evropi, opet pregovara s Libijom kako bi pokušala blokirati migraciju. Ali sada nema libijskog režima. Tu su razne stranke, plemena i milicije koje se nadmeću za moć, autoritet i novac. U ovom haosu, migranti su naročito izloženi eksploataciji - bilo da su došli u Libiju raditi ili uz nadu da će doći u Evropu.

Ropstvo, otmice za otkup, mučenje i silovanje su samo neke od brojnih zloupotreba i zlodjela kroz koje izbjeglice i drugi migranti prolaze u Libiji. Bez obzira da li se nalaze u službenim sabirnim centrima ili u rukama bandi i milicija, oni su u opasnosti.

Kao što je naglašeno u nedavnom izvještaju Amnestyja "Evropa: savršena oluja", podrška korumpiranim tijelima u Libiji, kao što je obalna straža, izlaže ljude ovim užasima. Budući da pomoć evropskih vlada u zarobljavanju ili vraćanju ljudi u Libiju raste, one će također biti saučesnice u kršenju ljudskih prava.

Oni koji se nadmeću za moć – bilo da upravljaju zemljom ili kontroliraju susjedstvo - sada vide šansu za osiguranje evropskog novca obećavajući da će potisnuti migraciju u Evropu. I dok novac pritiče, oni sa zadovoljstvom mogu isključiti puteve krijumčarenja. Ako tokovi novca presuše, mogu ponovo otvoriti te puteve - šta god se najbolje isplati.

A zašto bi oni uopće potpuno zatvorili ove rute? Prosto okončanje migracije bi uklonilo njihovu moć nad tim vladama spremnim da plate ili pruže političku podršku. U međuvremenu, postoje i druge mogućnosti za eksploataciju ljudi koji moraju izaći iz Libije.

Dvije godine od trenutka kada su javnost i političari uzviknuli "nikad više", sasvim je jasno da naši politički lideri nisu uspjeli staviti tačku na smrt i patnju ljudi prisiljenih na bijeg, niti na njihovo zlostavljanje u rukama oružanih bandi i korumpiranih zvaničnika.

Umjesto toga, naši lideri su odlučni samo na što većoj distanci držati smrt i patnju djece, žena i muškaraca kojima su - kao i Aylanu Kurdiju – za pomoć u očajničkoj potrazi za sigurnošću preostali samo krijumčari i drugi zlostavljači. Daleko od očiju, daleko od srca.

Sporazumi koje privremeno usporavaju migracije po cijenu produženja nasilja i patnje ili pogoršavaju uzroke zbog kojih ljudi moraju bježati su okrutni i nepromišljeni. Vladama spašavanje života mora biti prioritet tako što će održavati potragu i spašavanje na moru te produžavati dozvole za boravak, spajanje porodica i druge dozvole kako bi došli do sigurnosti. Dugoročno, moraju se uhvatiti u koštac s osnovnim uzrocima - ratom, tlačenjem i globalnom nejednakošću.

(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)