KAD OŽALOŠĆENI NE OPLAKUJU SMRT...Kako je sahranjen David Bowie: Inovator i poslije kraja

04.09.2017. u 01:23

KULTURA

Do njegove smrti većina nas nikad nije čula za "neposrednu kremaciju". Nema cvijeća, nema kočija, nema himni


FOTO: Bowie (Profimedia)

David Bowie do kraja je bio inovator - pa i poslije kraja. Do njegove smrti većina nas nikad nije čula za "neposrednu kremaciju", postupak u kom sanduk iz bolnice ide pravo u krematorijum i spaljuje se bez ispraćaja i galame. Ožalošćeni ne gledaju kako se sanduk spušta u zemlju ili klizi u plamen. Nema cvijeća, nema kočija, nema himni. Svaka čast!

U neposrednoj kremaciji potpuno se preskaču svi turobni, u crninu obavijeni obredi polaganja na vječni počinak. Pepeo se vraća porodici - u Bowijevom testamentu jasno je stajalo da želi da se njegov pepeo raspe na Baliju - ili se pogrebnicima prepušta da ga se oslobode. Procjenjuje se da u Engleskoj i Welsu oko dvije hiljade ljudi godišnje bira neposrednu kremaciju, a lako je shvatiti zbog čega je privlačna. Klasični ispraćaji prisilno su usredsređeni na tugu ožalošćenih i običaje koji kidaju nerve - moj otac je sahranjen prije gotovo trideset godina, a ja to pamtim kao da je bilo juče - dok je jednostavna neposredna kremacija lišena pompe i galame usredsređena čvrsto na sumiranje života. Oslobođeni teškog bremena sahrane, ožalošćeni ne oplakuju smrt, nego slave život.

Neposredna kremacija, kao što bi se i očekivalo, daleko je jeftinija od iznajmljivanja crkve i sveštenika, biranja sanduka ili urne i svega ostalog. No, nije cijena glavni razlog odabira neposredne kremacije. U kulturi u kojoj se smrt sve više odlaže, svakako je privlačno preskočiti sopstveni pogreb.

Smrt ne korača uz nas kao što je koračala uz naše očeve i djedove. U sjajnoj knjizi Wade Davis o prvim pokušajima osvajanja Mont Everesta U tišinu: Veliki rat, Malori i pokoravanje Everesta, autor zapaža da su samoubilački hrabri ljudi koji su dvadesetih godina prošlog vijeka pokušavali da se popnu na najviši vrh svijeta gotovo po pravilu bili veterani masovnog pokolja u rovovima. Smrt za njih nije predstavljala tajnu ili uzrok straha. "Nagledali su se smrti toliko da im je život bio manje važan od trenutaka kad su osjećali da su živi", napisao je Davis.

Davis navodi riječi mladog britanskog vojnika Billy Granfell, dvadesetpetogodišnjaka koji je u pismu porodici sa Zapadnog fronta napisao: "Smrt je ovdje tako krhka prepreka da je svakodnevno prelazimo hrabro i s osmijehom."

Davis piše: "Bili je poginuo 30. jula 1915. predvodeći samoubilački juriš na Huge, kilometar-dva od mjesta na kom je njegov dvije godine stariji brat Julian poginuo 13. maja kada ga je šrapnel pogodio u glavu... Usred pokolja kod Ipra Billy je sahranjen na brzinu, njegovo tijelo je izgubljeno i nikad nije pronađeno." A čak i poslije velikih svjetskih sukoba 20. vijeka ta krhka prepreka ostala je na mjestu.

I u godinama mira i napretka ljudi su osjećali da im smrt dahće za vratom. Dobijali su rak i umirali su. Padali su mrtvi od srčanog udara. Ubijali su se drogama, pićem i cigaretama. Zabijali su se kolima u zidove, stabla i druga vozila kloneći se svega feminiziranog kao što je sigurnosni pojas. No, život sada ima sve manje načina da nas ubije.


(TBT, Nedeljnik)