NEOLIBERALIZAM: IDEJA KOJA JE PROGUTALA SVIJET Metcalf: Trump zna znanje: njegove grijehe tek treba kazniti tržište

04.09.2017. u 01:23

KOLUMNA

Termin „neoliberalizam“ se koristi od 1930-ih; oživljen je ponovo da bi opisao sadašnju politiku – tačnije, opseg ideja koje ova politika odobrava.

Piše: Stephen Metcalf, thebosniatimes.ba

Prošlog ljeta istraživači Međunarodnog monetarnog fonda su okončali dugu i gorku debatu o „neoliberalizmu“: priznali su da postoji. Trojica visoko rangiranih ekonomista pri MMF-u, organizacije poznate po opreznosti, objavili su članak u kom dovode u pitanje koristi neoliberalizma. Time su okončali predstavu o ovoj riječi kao običnoj političkoj izmišljotini ili terminu bez analitičkog potencijala. Članak je oprezno prozvao „neoliberalnu agendu“ za sprovođenje mjera deregulacije u ekonomijama širom svijeta, za nasilno otvaranje nacionalnih tržišta ka trgovini i kapitalu, kao i za zahtjev vladama da se same smanje kroz mjere štednje i privatizacije.

Termin „neoliberalizam“ se koristi od 1930-ih; oživljen je ponovo da bi opisao sadašnju politiku – tačnije, opseg ideja koje ova politika odobrava. U periodu poslije finansijske krize 2008. godine, koristio se da ukaže na odgovornost za debakl – ne određene političke partije, već establišmenta koji je svoj autoritet prepustio tržištu. U slučaju demokrata u SAD-u i laburista u Ujedinjenom Kraljevstvu, ovo prepuštanje se opisuje kao groteskna izdaja principa. Kritika glasi da su Bill Clinton i Tony Blair napustili tradicionalne vrijednosti ljevice, naročito obaveze prema radnicima, u korist globalne finansijske elite i javnih politika od kojih su i sami imali koristi. Posljedica je poguban porast nejednakosti.

Tokom nekoliko prethodnih godina debata se zaoštravala, termin „neoliberalizam“ je postao retoričko oružje za one lijevo od centra da inkriminiraju sve koji su desno u odnosu na njih na političkom spektru. (Nije ni čudo što centristi tvrde da je u pitanju besmislena uvreda: kritika se odnosi najviše na njih.) Međutim, „neoliberalizam“ je više od umjesne opaske. Na određeni način on predstavlja i naočale kroz koje gledamo svijet.

Pogledajte kroz naočale neoliberalizma i jasno ćete vidjeti kako su politički mislioci koje su uvažavali Thacther i Reagana doprinijeli oblikovanju društva kao univerzalne tržnice (a ne, na primjer, polisa, javne sfere ili porodice) i ljudskih jedinki kao mašina za obračunavanje profita i gubitaka (a ne nosilaca božje milosti ili nosilaca neotuđivih prava i dužnosti). Naravno da su cilj bili slabljenje države blagostanja i privrženosti punoj zaposlenosti, smanjenje poreza i deregulacija. Međutim, „neoliberalizam“ označava nešto više od tipičnog desničarskog spiska lijepih želja. To je bio način organizovanja socijalne realnosti i promišljanja našeg statusa kao individua.

Ako nastavite gledati kroz ove naočale vidjet ćete da je tržište ljudski izum, ništa manje od države blagostanja. Vidjet ćete koliko temeljno smo podstaknuti da o sebi mislimo kao o vlasnicima sopstvenih talenata i inicijative, sa kojom lahkoćom smo instruirani da se takmičimo i prilagodimo. Vidjet ćete u kojoj mjeri je jezik koji se ranije služio prostim izrazima da opiše robna tržišta (konkurencija, savršena informacija, racionalno ponašanje) sada primijenjen na cijelo društvo u toj mjeri da je prodro u sve pore naših privatnih života, i kako se trgovački stav prepliće sa svim oblicima samoizražavanja.

Ukratko, „neoliberalizam“ nije samo ime za politike naklonjene tržištima, ili za kompromise koje je finansijski kapitalizam napravio sa propalim socijaldemokratskim strankama. To je ime za premisu koja je tiho postala glavni regulator naših praksi i uvjerenja: kompeticija je jedini legitimni princip organiziranja ljudske aktivnosti.

Malo prije nego što je neoliberalizam dobio certifikat o postojanju, i malo prije nego što je licemjerje tržišta postalo očigledno, populisti i autoritarijanci su došli na vlast. U SAD-u je Hillary Clinton, tipična neoliberalna zloća, izgubila od čovjeka koji se bar znao pretvarati da mrzi slobodnu trgovinu. Da li to znači da su naočale sada beskorisne? Mogu li nam na bilo koji način pomoći da shvatimo šta nije u redu sa britanskom i američkom politikom? Najgrublji mogući oblici nacionalnog identiteta su oživljeni u borbi protiv snaga globalne integracije. U kakvoj su vezi ti militantni parohijalizmi bregzita u Britaniji i trampizma u Americi, sa neoliberalnom racionalnošću? Postoji li ikakva veza između svojeglavog i tupavog predsjednika i beskrvnog uzora efikasnosti znanog kao slobodno tržište?

Nije stvar samo u tome da slobodno tržište proizvodi mali broj pobjednika i ogromnu armiju gubitnika koji se, tragajući za osvetom, okreću Brexitu i Trumpu. Od početka je postojala neizbježna veza između utopijskog ideala slobodnog tržišta i distopijske sadašnjice u kojoj smo se zatekli; između tržišta kao jedinstvenog stvaraoca vrijednosti i čuvara sloboda, i našeg pada u svijet postistine i iliberalizma.

Pokretanje debate o neoliberalizmu sa mrtve tačke počinje, po mom mišljenju, sa ozbiljnim razmatranjem kumulativnih efekata neoliberalizma na sve nas, nezavisno od naših ideoloških opredjeljenja. Ovo podrazumijeva povratak njegovim korijenima, koji nemaju ništa sa Billom ili Hillary Clinton. Jednom je postojala grupa ljudi koji su sebe ponosno nazivali neoliberalima. Oni su imali ambiciju da izvrše temeljnu revoluciju u mišljenju. Najistaknutiji među njima Friedrich Hayek nije smatrao da omeđava novu poziciju na političkom spektru, da opravdava bezobrazno bogate, niti da se vrzma na rubovima mikroekonomije.

Mislio je da rješava problem modernog doba: problem objektivnosti znanja. Za Hayeka, tržišta nisu samo omogućavala razmjenu dobara i usluga – ona su otkrivala istinu. Kako je ova ambicija postala svoja suprotnost – glavolomna mogućnost da, zahvaljujući nepromišljenom veličanju slobodnog tržišta, istina u potpunosti nestane iz javnog života?

***

Hajek je 1936. godine opisao rađanje Velike ideje kao trenutak „iznenadnog prosvjetljenja“ – bio je ubijeđen da je otkrio nešto novo. Pisao je: „Kako je moguće da kombinacija fragmenata znanja koji postoje u različitim umovima proizvede rezultate koji bi, da su povezivani sa namjerom, zahtijevali um koji nijedna individualna osoba ne posjeduje?“

Ovo nije bila tehnička bilješka o kamatnim stopama ili deflacionim padovima. Ovo nije bila reakcionarna polemika protiv kolektivizma ili države blagostanja. Ovo je bio početak novog svijeta. Hayek je razumio da se tržište može opisati kao um.

„Nevidljiva ruka“ Adama Smitha nam je već dala modernu koncepciju tržišta: autonomna sfera ljudske aktivnosti i stoga potencijalni objekt naučnog znanja. Međutim, Smith je bio i do kraja života ostao osamnaestovjekovni moralista. Mislio je da se tržište može opravdati samo u svjetlu individualne vrline i strepio je da društvo vođeno isključivo trgovačkim i ličnim interesima više uopće neće biti društvo. Neoliberalizam je učenje Adama Smitha lišeno ove strepnje.

Pomalo je ironično što se Hayek smatra osnivačem neoliberalizma – stilom mišljenja koji sve svodi na ekonomiju – ako se uzme u obzir da je on bio sasvim osrednji ekonomista. Bio je tek mladi, malo poznati bečki tehnokrata u vrijeme kada je regrutiran na Londonsku školu ekonomije (London School of Economics) kako bi zasjenio tadašnju zvijezdu u usponu – Johna Maynarda Keynesa sa Cambridgea.

Plan je pošao po zlu i Keynes je do nogu potukao Hayeka. Keynesova Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, objavljena 1936. godine, dočekana je kao remek-djelo. Dominirala je javnom diskusijom, naročito među mladim engleskim ekonomistima na početku karijere. Za njih je briljantni, energični i dobro društveno pozicionirani Keynes bio beau idéal. Do kraja Drugog svjetskog rata mnogi poznati zastupnici slobodne trgovine su bili preobraćeni Keynesovim načinom mišljenja, priznajući da država može imati ulogu u organizaciji moderne trgovine. Početna oduševljenost Hayekom je opala. Njegova neobična ideja da nečinjenje može da izliječi ekonomsku depresiju bila je diskreditirana u teoriji i praksi. Kasnije je priznao da želi da njegova kritika Keynesa bude naprosto zaboravljena.

Hayek je bio smiješna pojava: visok, uspravan, sa teškim akcentom, u odijelu od tvida, insistirao je da mu se formalno obraćaju „von Hayek“, ali su ga zvali „gospodin Fluktuacija“ iza leđa. Godine 1936. bio je akademik bez portfolija i sa neizvjesnom budućnošću. Ipak, mi danas živimo u Hayekovom svijetu, kao što smo nekada živjeli u Keynesovom. Lawrence Summers, Clintonov savjetnik i bivši profesor Univerziteta u Harvardu, rekao je da je Hayekova koncepcija sistema cijena kao uma „prodorna i originalna ideja poput ideje mikroekonomije u dvadesetom vijeku“ i da je to „najvažnija lekcija koju možemo naučiti iz kurseva ekonomije danas“. Ovo je potcenjivanje. Keynes nije izazvao ili predvidio hladni rat, ali su njegove ideje pronašle put u svaki segment hladnoratovskog doba. Na isti način su Hayekove ideje utkane u svaki segment svijeta posle 1989. godine.

Hayekovski pogled na svijet je totalan: to je način strukturiranja cjelokupne realnosti po modelu ekonomske konkurencije. Početna pretpostavka je da su gotovo sve (ako ne i sve) ljudske aktivnosti oblik ekonomskih kalkulacija, i da kao takve mogu biti asimilirane u osnovne koncepte kao što su bogatstvo, vrijednost, razmjena, koštanje – a posebno cijene. Cijene su način za efikasno raspoređivanje oskudnih resursa, koje na osnovu potrebe i korisnosti, određuju ponuda i potražnja. Da bi sistem cijena efikasno funkcionirao, tržišta moraju biti slobodna i takmičarska. Od kako je Smith zamislio ekonomiju kao autonomnu sferu, postojala je mogućnost da tržište nije samo jedan dio društva, već društvo u cjelini. U takvom društvu, potrebno je samo da ljudi prate sopstvene interese i da se takmiče za ograničena dobra. Kroz takmičenje, pisao je sociolog Will Davis, „postaje moguće razlučiti ko i šta ima neku vrijednost“.

Vrijednosti koje svaka osoba koja poznaje historiju vidi kao neophodnu prepreku tiraniji i eksploataciji – prosperitetnu srednju klasu i javnu sferu, slobodne institucije, univerzalno pravo glasa, slobodu savjesti, okupljanja, vjeroispovesti i štampe, priznavanje urođenog dostojanstva – ne nalaze se u Hayekovom učenju. Hayek je u neoliberalizam ugradio pretpostavku da tržište obezbjeđuje sve neophodne zaštite protiv jedine prave političke opasnosti: totalitarizma. Da bi spriječila totalitarizam, jedino što bi država trebalo da uradi je da održava tržište slobodnim.

To je ono što neoliberalizam čini novim. U pitanju je ključna razlika u odnosu na starije povjerenje u slobodno tržište i minimalnu državu, poznato pod imenom „klasični liberalizam“. U klasičnom liberalizmu trgovci jednostavno traže da ih „ostavimo na miru“ – laissez-nous faire. Neoliberalizam je prepoznao da država mora biti aktivna u organizovanju tržišne ekonomije. Uslovi koji omogućavaju slobodno tržište moraju se izboriti političkom borbom, zbog čega država mora da se uspostavlja tako da stalno podržava slobodno tržište.

To nije sve: svi aspekti demokratske politike, od glasanja do odluke političara, moraju se podvrgnuti čistoj ekonomskoj analizi. Donosilac zakona je u obavezi da se ne miješa u ono što je samo po sebi već dovoljno dobro, tj. da ne remeti prirodne tokove tržišta. Na taj način, pod idealnim uslovima, država obezbjeđuje fiksni, neutralni i univerzalni pravni okvir za spontano funkcioniranje tržišta. Svjesno usmjeravanje od strane vlade nikada ne može biti tako dobro kao „automatski mehanizam prilagođavanja“, tj. sistem cijena koji ne samo što je efikasan, već maksimalizuje slobode ili prilike za ljude da naprave slobodan izbor u vezi sa svojim životom.

Dok je Keynes često putovao između Londona i Washingtona, kreirajući poslijeratni poredak, Hayek je snuždeno sjedio u Cambridgeu. Poslat je tamo za vrijeme ratnih evakuacija i žalio se da je okružen „strancima“, „svim vrstama istočnjaka“ i „Evropljanima skoro svih nacionalnosti, od kojih je samo šačica inteligentna“.

Zaglavljen u Engleskoj, bez utjecaja i poštovanja, Hayek je za utjehu imao samo svoju Ideju – grandioznu ideju koja će jednog dana izmaći tlo pod nogama Keynesu i svim ostalim intelektualcima. Prepušten sam sebi, sistem cijena funkcionira poput uma: tržište procjenjuje ono što individua ne može da pojmi. Obraćajući mu se kao intelektualnom saborcu, američki novinar Walter Lipman je pisao Hayeku: „Nijedan um nikada nije razumio društvo u cjelini… U najboljem slučaju um može da razumije sopstvenu predstavu o društvu, koja je nepotpuna, i koja ima veze sa realnošću koliko sjenka sa čovjekom.“

Ovo je grandiozna epistemološka tvrdnja: da je tržište način spoznaje koji radikalno prevazilazi kapacitete individualnog uma. Takvo tržište nije poput drugih ljudskih izuma kojima se može upravljati, već sila koju bi trebalo proučavati i podmirivati. Ekonomija prestaje da bude tehnika – kao što je Keynes vjerovao – za postizanje poželjnih društvenih ciljeva, kao što su rast i finansijska stabilnost. Jedini društveni cilj je održavanje tržišta. U svom sveznanju tržište predstavlja jedini legitimni oblik saznanja pored koga svi ostali vidovi refleksije izgledaju parcijalni, u oba smisla te riječi: mogu da shvate samo djelić cjeline i zastupaju samo posebne interese. Individualno, naše vrijednosti su lične, ili su samo gledišta; kolektivno, tržište ih konvertuje u cijene, ili u objektivne činjenice.

Poslije neuspeha na LSE, Hayek više nikada nije imao stalno zaposlenje koje nije bilo plaćeno novcem korporativnih sponzora. Čak su ga i njegove konzervativne kolege sa Čikaškog univeziteta – svjetskog epicentra libertarijanskog disidenstva 1950-ih – smatrale glasnikom reakcije, čovjekom „desničarske provenijencije“ sa „desničarskim sponzorima“, kako je pisao jedan od njih. Sve do 1972. godine prijatelji su mogli da posjećuju ostarjelog Hayeka u Salzburgu, gdje se utapao u samosažaljenju i uvjerenju da je sve radio uzalud. Niko nije mario za njegova djela.

Bilo je, međutim, i naznaka nade: Hayek je bio omiljeni politički filozof Barryja Goldwatera, a kako se pričalo i Ronalda Reagana. A tu je bila i Margaret Thatcher. Svakome ko je htio da je sluša, Thatcher je na sva usta hvalila Hayeka, obećavši da će sprovesti njegovu filozofiju slobodnog tržišta zajedno sa oživljavanjem viktorijanskih vrijednosti: porodice, zajednice, marljivosti.

Hayek se sastao sa Thatcher 1975. godine, u momentu kada je ona imenovana za predvodnicu opozicije u Ujedinjenom Kraljevstvu i kada se pripremala da njegovu Veliku ideju izbavi iz zaborava historije. Diskutirali su 30 minuta u Institutu za ekonomiju, u Ulici lorda Northa u Londonu. Poslije sastanka osoblje Margaret Thatcher je sa zebnjom upitalo Hayeka za mišljenje. Šta je mogao da kaže? Prvi put za 40 godina, Fridrik von Hayek je u odsjaju moći video sliku o sebi koju je odavno gajio: sliku čovjeka koji bi uskoro mogao da zbriše Keynesa i preobrazi svijet.

Odgovorio je: „Ona je prelijepa.“

***

Hayekova Velika ideja i nije neka ideja – dok je ne uveličate preko svake mjere. Organski, spontani, elegantni procesi koji, poput milion prstiju na Ploči duhova, koordinirano kreiraju inače neplanirane ishode. Primijenjena na tržište (bilo da je riječ o tržištu svinjetine ili terminskom tržištu kukuruza), ova ideja je skoro pa truizam. Može se dalje razviti da opiše kako tržišta dobara, rada i novca formiraju onaj dio društva koji nazivamo „ekonomija“. Ovo već nije tako banalno, ali je i dalje bezopasno: kenzijanac će rado prihvatiti ovaj opis. Ali šta ako napravimo još jedan korak i zamislimo cjelokupno društvo kao tržište?

Što više proširujemo Hayekovu ideju, to ona postaje reakcionarnija i sve više sakrivena iza paravana naučne neutralnosti – i sve više omogućava ekonomistima da se povežu sa glavnim intelektualnim trendom koji je vladao u XVII vijeku. Uspon modernih nauka otvorio je pitanje šta znači biti čovjek u svijetu kojim rukovode zakoni prirode. Da li je čovjek objekat u svijetu, poput bilo kog drugog objekta? Izgleda da ne postoji način da se subjektivno i unutrašnje iskustvo priključi prirodi kakvom je vidi nauka – kao objektivnoj pojavi čije zakone otkrivamo posmatranjem.

Sve je u poslijeratnoj političkoj kulturi išlo u korist Johna Maynarda Keynesa i proširenja uloge države u vođenju ekonomije. Na isti način je sve u poslijeratnoj akademskoj kulturi išlo u korist Hayekove Velike ideje. Prije rata su čak i najokorjeliji desničari među ekonomistima smatrali tržište sredstvom da se postignu ograničeni ciljevi, da se efikasno preraspodijele oskudni resursi. Od vremena Adama Smitha iz sredine osamnaestog vijeka, do poslijeratnog vremena osnivača Čikaške škole, bilo je uobičajeno uvjerenje da se konačni ciljevi društva i života uopće određuju van ekonomske sfere.

Pitanja vrijednosti se rješavaju politički i demokratski, a ne ekonomski – kroz moralnu refleskiju i argumentiranu javnu raspravu. Klasični moderni izraz ovog uvjerenja može se naći u eseju iz 1922. godine Etika i ekonomska interpretacija Franka Knighta, koji je stigao u Chicago dvije decenije prije Hayeka. „Rezultati racionalne ekonomske kritike vrijednosti odvratni su zdravom razumu“, pisao je Knight. „Čovjek ekonomije je sebični, nemilosrdni predmet moralne osude.“

Punih dvije stotine godina ekonomisti su se mučili da nađu mjesto temeljnim vrijednostima tržišnih društava van sfere sebičnih interesa i računica. Knight i njegove kolege Henry Simons i Jacob Winner su se protivili Franklinu D. Rooseveltu i njegovim njudilovskim tržišnim intervencijama. Osnovali su Univerzitet u Čikagu kao intelektualno rigorozan dom ekonomije slobodnog tržišta, kakav je ostao do današnjih dana. Međutim, Simons, Winner i Knight su započeli karijere prije nego što je neuporedivi prestiž atomskih fizičara privukao ogromne sume novca univerzitetima i podstakao poslijeratnu pomamu za „tvrdim“ naukama. Nisu se klanjali jednačinama i modelima, već su brinuli o nenaučnim pitanjima. Konkretno, brinuli su o pitanju vrijednosti, koje je u potpunosti bilo odvojeno od pitanja cijene.

Nije samo riječ o tome da su Simons, Winner i Knight bili manje dogmatski nastrojeni od Hayeka, ili više voljni da državi oproste oporezivanje ili javne troškove. Također, Hayek nije bio intelektualno superiorniji od njih. Riječ je o tome da su oni polazili od principa da društvo i tržište nisu ista stvar, kao što ni cijena nije isto što i vrijednost. To učenje im nije obezbijedilo mjesto u historiji.

Hayek je bio taj koji nam je pokazao put iz beznadežnog stanja ljudske pristrasnosti do veličanstvene objektivnosti nauke. Hayekova Velika ideja je premostila jaz između naše subjektivne ljudske prirode i prirode uopće. Iz toga je slijedilo da bilo koja vrijednost koja ne može da se izrazi kroz cijenu, tj. ne predstavlja sud tržišta, postaje nesigurna – ništa više od pukog mišljenja, preferencije, narodnog vjerovanja ili sujeverja.

Veliki čikaški ekonomista Milton Fridman je više nego bilo ko drugi, uključujući i Hayeka, doprinio da se vlade i političari priklone Hayekovoj Velikoj ideji. Prije toga je raskinuo sa dvije stotine godina starom tradicijom, proglasivši ekonomiju „u načelu slobodnom od bilo kog moralnog stanovišta ili vrijednosnog suda“, kao i „objektivnom naukom, na način na koji je fizika objektivna“. Stare vrijednosti uma i moralna pravila su nesavršeni i predstavljaju „razlike oko kojih ljudi mogu samo da se slože“. Drugim riječima: postoji tržište, i postoji relativizam.

***

Moguće je da su ljudska tržišta ljudske tvorevine najsličnije prirodi i da se, poput prirode, ne vode autoritetima i vrijednostima. Međutim, primjena Hayekove Velike ideje na svaki aspekt naših života negira ono što nas čini ljudima. Ono najljudskije kod ljudi, naš um i volju, prepušta algoritmima i tržištima, ostavljajući nas da poput zombija oponašamo svedene idealne ekonomske modele. Širenje Hayekove ideje i radikalno unapređenje sistema cijena u neku vrstu društvenog sveznalaštva podrazumijeva umanjivanje značaja naše individualne sposobnosti za razmjenu dijaloga – sposobnosti da pružamo i procjenjujemo opravdanja za svoje postupke i uvjerenja.

Iz toga slijedi da javna sfera – prostor gdje obrazlažemo svoje mišljenje i osporavamo mišljenja drugih – prestaje biti prostor argumentirane rasprave i umjesto toga postaje tržište klikova, lajkova i retvitova. Internet su lični izbori uvećani algoritmom; pseudojavni prostor u kome odjekuju glasovi usađeni u naše glave. Umjesto prostora za debatu kroz koju kao društvo napredujemo ka dogovoru, sada imamo povratno potvrđujući aparat banalno nazvan „tržište ideja“. Ono što na prvi pogled izgleda kao javno i smisleno, u stvari je produžetak naših postojećih gledišta, predrasuda i uvjerenja, dok su autoritet institucija i eksperata zamijenjeni agregativnom logikom velikih baza podataka. Kada pristupimo svijetu kroz polje za pretragu, dobijemo rezultate koji su, po riječima osnivača Googlea, rangirani od strane beskrajnog broja individualnih korisnika interneta koji funkcioniraju kao tržište, neprestano i u realnom vremenu.

Za razliku od fenomenalne korisnosti digitalnih tehnologija, ranija humanistička tradicija, koja je bila dominantna vijekovima, uvijek je pravila razliku između naših sklonosti i preferencija – želja koje se izražavaju na tržištu – i našeg kapaciteta da rasuđujemo o tim preferencijama, na osnovu kojeg formiramo i izražavamo svoje vrijednosti.

„Sklonost je možda najbolje definirati kao preferenciju oko koje se ne raspravljamo“, pisao je filozof i ekonomista Albert O. Hirschman. „Sklonosti oko kojih postoji rasprava, bilo sa drugima ili sa sobom, ipso facto prestaju biti sklonosti i postaju vrijednosti.“

Hirschman je pravio razliku između konzumerskog i kritičkog dijela ličnosti. Tržište odražava preferencije koje su „osviješćene od strane ljudi koji kupuju dobra i usluge“. Međutim, ljudi također „imaju sposobnost da naprave otklon od ’osviješćenih’ želja, volje i preferencija, da se zapitaju da li zaista žele te želje i preferiraju te preferencije“. Mi zasnivamo naše ličnosti i identitete na osnovu ovog kapaciteta za rasuđivanje. Korištenje individualnih moći rasuđivanja nazivamo razumom; kolektivno korištenje ovih moći nazivamo javnom raspravom; korištenje javne rasprave u svrhu izrade zakona i javnih politika nazivamo demokratijom. Kada obrazlažemo svoje postupke i uvjerenja, mi bivstvujemo: individualno i kolektivno, odlučujemo ko smo i šta smo.

Sudeći prema logici Hayekove Velike ideje, ovi izrazi ljudskog subjektiviteta su beznačajni bez potvrde tržišta – kao što je Friedman rekao, oni nisu ništa drugo do relativizam, svaki izraz je dobar kao bilo koji drugi. Kada je jedina objektivna istina određena tržištem, sve druge vrijednosti imaju status običnih gledišta i relativističkog praznoslovlja. Međutim, Friedmanov „relativizam“ je zamjerka koja se može uputiti svakoj tvrdnji zasnovanoj na ljudskom razumu. To je besmislena opaska, jer su sve humanističke težnje „relativne“, za razliku od naučnih. Relativne su o odnosu na osobinu ličnosti da posjeduje sposobnost za rasuđivanje i javnu potrebu za objašnjavanjem i razumijevanjem čak i u slučajevima kada nemamo naučne dokaze. Kada prestanemo rješavati debate argumentiranom raspravom, njihove ishode rješavaju hirovi moćnika.

Na ovom mjestu se susreću neoliberalizam i politička noćna mora u kojoj živimo. „Daš čovjeku jedan posao da obavi…“, glasi stara šala, a Hayekov grandiozni projekat, začet 30-ih i 40-ih godina, bio je osmišljen sa namjerom da spriječi nazadovanje u politički haos i fašizam. Međutim, njegova Velika ideja je oduvijek bila nesreća koja čeka da se dogodi. Od početka je u sebi sadržala klicu onoga što je trebalo da spriječi. Zasnivanje društva kao ogromnog tržišta vodilo je gubitku javnog života u korist prepirki oko pukih mišljenja, da bi se frustrirana javnost na kraju okrenula čvrstorukašima kao posljednjem pribežištu: oni mogu da riješe inače nerazrješive probleme.

***

Godine 1989. američki novinar je zakucao na vrata devedesetogodišnjeg Hayeka. Hayek je živio u Freiburgu, u Zapadnoj Njemačkoj, u trospratnom apartmanu kuće građene u stucco stilu, u Urastrasse ulici. Seli su u osunčanu sobu čiji prozori su gledali na planine, a Hayek je, zbog upale pluća od koje se oporavljao, prebacio deku preko nogu.

To više nije bio čovjek koji se utapao u samosažaljenju zbog poraza od Keynesa. Thatcher mu je upravo poslala pismo sa porukama trijumfa. Ništa što su Reagan i ona postigli „ne bi bilo moguće bez vrijednosti i ubjeđenja koja su nas postavili na put i usadili ispravan osjećaj za smjer“. Hayek je bio zadovoljan sobom i optimističan u vezi sa budućnošću kapitalizma. Novinar je zapisao: „Hayek uviđa da mlađe generacije sve više uvažavaju tržište. Nezaposleni mladi protestiraju danas u Alžiru i Rangunu ne u ime centralistički planirane države blagostanja već u ime prilike: prilike da slobodno kupuju i prodaju – džins, automobile, šta god – po bilo kojoj cijeni koja odgovara tržištu“.

Trideset godina kasnije možemo da kažemo da je Hayekova pobjeda bez premca. Živimo u raju njegove Velike ideje. Što se više svijet približava viziji idealnog tržišta sa savršenom konkurencijom, to se više uočavaju zakonitost i „naučnost“ u ponašanju ljudi kao gomile. Svakog dana, u svakom pogledu, sami težimo da sve više napredujemo kao raštrkani, tihi, anonimni kupci i prodavci – i niko više ne mora da nas podstiče na to! Svakog dana želju da budemo nešto više od običnih konzumenata gledamo sa nostalgijom ili je smatramo elitizmom.

Ono što je počelo kao novi oblik intelektualnog autoriteta ukorijenjenog u dosljedni apolitički pogled na svijet, sa lahkoćom je gurnuto u ultrareakcionarnu politiku. Ekonomisti tvrde da ono što ne može da se kvantifikuje ne može ni da postoji, ali kako onda izmjeriti ključne doprinose prosvjetiteljstva, naime: kritički um, ličnu autonomiju i demokratsko upravljanje? Kada smo napustili um zbog njegove sramne subjektivnosti, um kao oblik istine, i na njegovo mjesto postavili nauku kao jedinog sudiju stvarnosti i istine, kreirali smo prazninu koju je pseudonauka spremno popunila.

Autoritet profesora, reformatora ili pravnika ne počiva na tržištu, već na humanističkim vrijednostima kao što su odanost općem dobru, savjest ili težnja za pravdom. Puno prije nego što je Trumpova administracija počela da ih ponižava, ove profesije su ostale bez značaja u eksplanatornim shemama koje nam ništa ne saopćavaju. Zasigurno postoji veza između njihove rastuće beznačajnosti i dolaska na vlast Trumpa, oličenja kaprica, čovjeka koji ne posjeduje principe i uvjerenja koliko je potrebno da se načini koherentna ličnost. Čovek bez savjesti, predstavnik potpunog odsustva uma, predvodi svijet u pogrešnom pravcu. Kao svaki pametnjaković koji prodaje nekretnine na Manhattanu, Trump zna znanje: njegove grijehe tek treba kazniti tržište.

(TBT, The Guardian)