ZAŠTO SU DVIJE DRŽAVE JEDINA SOLUCIJA? Hochberg: Jer nema druge kredibilne alternative!

02.09.2017. u 12:15

ANALITIKA

Nepovjerenje na obje strane je postojano, ali se može popraviti. Jednostavno rečeno, sve dok ne dobije smrtovnicu, dvodržavno rješenje će živjeti

Piše: Mitchel Hochberg, thebosniatimes.ba

U februaru, američki predsjednik Donald Trump slavno je izjavio da je spreman „prihvatiti“ i jednodržavno i dvodržavno rješenje, što su mnogi analitičari protumačili kao okončanje dvodržavnog ishoda. Međutim, nakon šestomjesečnih pregovora, te nedavne diplomatske posjete ovoj regiji od strane Trumpovog zeta Jareda Kushnera, američki zvaničnici nisu čak ni javno nagovijestili neku alternativu za dvodržavno rješenje. Unatoč tome što nije prihvaćena od strane američkog predsjednika, ideja dvije države je još jedanput pokazala svoju izdrživost.

Ovo ne treba biti začuđujuće. Otkako su ga stranke prihvatile, dvodržavno rješenje za izraelsko-palestinski konflikt smatra se „mrtvorođenim“, „smrtno bolesnim“ i naprosto „mrtvim“. Ta politika trebala je propasti 1995., 2001., 2007. i 2016. A eto, i dalje je živa. Ideja je da bivša mandatna Palestina treba biti sastavljena oddva autonomna entiteta, jednog jevrejskog i jednog arapskog. UN-ov plan podjele iz 1947. pokušao je ostvariti ovu viziju, ali bezuspješno, jer su je Palestinci i arapske države odbile, a uskoro je izbio i rat između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Od tada, Sjedinjene Države su uključene u mirovne pregovore između Izraela i njegovih arapskih susjeda, uključujući Palestince. Ovaj poduhvat obuhvatao jepregovore državnog sekretara Henryja Kissingera nakon 1973., posredovanje egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma od stane predsjednika JimmyCartera 1978. u Camp Davidu koje je zamalo uključilo i Palestince, i gotovo neprekidno američko sudjelovanje u izraelsko-palestinskim pregovorima od ranih devedesetih.

Neslaganje i nepovjerenje između stranaka iskompliciralo je stvaranje palestinske države. Pregovori su, između ostalog, ciljali na dogovor koji štiti izraelsku sigurnost dok u isto vrijeme osigurava palestinski suverenitet, rješava pitanje jevrejskih naselja kako bi se omogućilo uspostavljanje susjedne palestinske države, te dijeli Jeruzalem između ove dvije države. Ali realizacija dogovora je teška. Pronaći lidere koji imaju javnu podršku, hrabrost i međusobno poštovanje potrebno da potpišu jedan takav dogovor još je teže. Zašto je onda, unatoč dvadesetogodišnjim nedovršenim pregovorima i sve gorim uslovima za uspostavljanje dogovora, dvodržavno rješenje i dalje de facto, ako ne i službena američka politika i zašto nastavlja dobivati opću podršku američke jevrejske zajednice? 

Otporna politika

Kao prvo, uvijek je bilo teško odrediti da li su uslovi takvi da je dvodržavno rješenje neizvodivo. Postoje mnogi pokazatelji da bi realizacija bila izuzetno teška, ali ništa ne govori da bi bila nemoguća. Uzmimo u obzir izgradnju naselja, za koju je Obamina vlada često upozoravala da bi moglaisključitidvodržavno rješenje. Konstantna i neograničena gradnja izraelskih naselja otežava izdvajanje teritorija za palestinsku državu, povećava broj izraelskih naseljenika koji bi se mogli nasilno odupirati evakuaciji i ukazuje na loše namjere prema Palestincima. Ali nije moguće reći da će ijedna od novih faza izgradnje naselja u potpunosti zatvoriti dvodržavnu opciju. Na kraju krajeva, kreativnim iscrtavanjem karte može se teritorijalno kompenzirati Palestincima, naselja se mogu srušiti i izgradnja obustaviti, a iznenađujuće veliki broj naseljenika je ustvari voljan napustiti ih.  

Jednako je nemoguće sa sigurnošću reći da li su druge prepreke za mir zauvijek zatvorile vrata dogovoru. U prošlosti, pregovori su doveli do ostvarivih rješenjaza velike probleme i isto se može desiti i u budućnosti. Uvijek je moguće da hrabri lideri sa podrškom javnosti isplivaju na površinu. Na kraju krajeva, zaštitnik naselja i bivši izraelski premijer Ariel Sharon povukao se iz Gaze. Nepovjerenje na obje strane je postojano, ali se može popraviti. Jednostavno rečeno, sve dok ne dobije smrtovnicu, dvodržavno rješenje će živjeti.

Drugi faktor koji održava dvodržavno rješenje na životu jeste činjenica da ne postoje nikakve stvarne političke alternative. Nijedna strana nema entuzijazma da bude trajna manjina u državi kojom dominiraju oni drugi, a Sjedinjene Države podržavaju aspiracije oba naroda, ili barem ono što „obje stranke žele.“ Organičeni su načini da se takav konflikt riješi.

Analitičari su se nekada nadali da će susjedne države poput Egipta, Jordana i Sirije prihvatiti i upravljati Palestincima, ali su Palestinci ostvarili svoje pravo na samoodređenje i arapske države su formalno odbile da upravljaju njima. U međuvremenu, neki desničarski Izraelci kao što je NaftaliBennett misle da će se svijet navići na neprestanu okupaciju pod kojom izraelski građani imaju veća prava, bolju infrastrukturu i veću zaštitu od palestinskih građana. Ali, ukoliko Izrael nastaviti tim putem, vjerovatno će se suočiti sa međunarodnom izolacijom, uključujući i smanjenje američke jevrejske podrške. Neki bi se usprotivili rekavši da je Izrael održao status quo i uspio izbjeći izolaciju, ali važno je istaći da su izraelske vlade, uključujući i trenutnu, svjesno izbjegavale aneksiranje dijelova Zapadne obale iz straha od međunarodnih posljedica.

Palestinski aktivisti i aktivistice kao što je Linda Sarsour nadaju se nečemu drugačijem: naime, da izvrše pritisak na Izrael da Palestincima obezbijedi potpuna prava u jednoj dvonarodnoj državi. Međutim, izraelski lideri se ne bi dobrovoljno odrekli jevrejske većine u državi. Pored toga, međusobno nepovjerenje i historija nasilja učinili bi formiranje jedne takve države opasnim.

Analitičari navode novu politiku Republikanske stranke koja nije podržala dvodržavno rješenje i Trumpovu dvosmislenu izjavu o dvodržavnom rješenju kao promjenu u stavu i politici SAD-a. Zaista, Trumpov pregovarački tim nije potvrdio podršku dvodržavnoj politici, iako su to uradili ambasadorica UN-a Nikki Haley i drugi. Ova kolebljivost je iznervirala palestinske zvaničnike i rezultirala čudnim službenim izjavama. Ali do dan danas, Trumpovi pregovarači nisu artikulirali alternativu za dvodržavno rješenje, već samo ideju za ulogu koju bi arapske nacije trebali igrati u tom procesu. Osim ako tvorci politike nisu voljni da izaberu jednu stranu i nose se sa internacionalnim i nacionalnim posljedicama, dvodržavno rješenje će ostati krajnje rješenje.

Začuđujuće, kontrola koju Hamas – koji ne podržavadvodržavno rješenje i kojegIzrael, SAD i Evropska Unija smatraju terorističkom grupom – ima nad pojasom Gaze pokazuje važnost ostajanja pri toj politici. Bez dvodržavnog rješenja, oslabljeni ali značajan izvor legitimiteta za Palestinsku narodnu upravu bio bi eliminiran. I bez PNA, odbijanje SAD-a i Izraela da surađuju sa Hamasom izgledalo bi kao da se ne žele baviti problemima Palestinaca.

Treći razlog zbog kojeg opstaje podrška za dvodržavno rješenje jeste to što ono jača politiku. Američko-jevrejska zajednica i njene glavne organizacije kao što je Američko-izraelski komitet za javne poslove, Liga protiv klevete i Američko-jevrejski komitet –izborna jedinica koja se najviše bavi izraelskim pitanjima – davala je institucionalnu podršku za dvodržavno rješenje bez obzira na neka kolebanja od strane Republikanaca podržanih od strane krajnje desničarskih jevrejskih organizacija. Većina američkih jevrejapodržava politiku dvije države kao način rješavanja uznemirujućih moralnih i sigurnosnih posljedica neprestane izraelske okupacije. Insistiranje jevrejskih organizacija da se zadrži dvostranački pristup u pitanjima u vezi Izraela potpomoglo je usvajanju dvodržavne politike.

Što se tiče političara, oni rizikuju gubitak glavne jevrejske političke i finansijske podrške ukoliko odbace dvodržavno rješenje. Desničarske grupe povezane sa donatorima poput Sheldon Adelsona, milijarderskog kasino magnata koji je blizak izraelskom premijeru, međutim, stvorile su jednu alternativnu bazu za političko finansiranje za Republikance koji su zainteresirani da podrže Izraelovo svojatanje mandatne Palestine. Upitna održivostnjihove politike – okupacije koju podržava SAD – bi vjerovatno spriječila da se obećanja Republikanaca pretvore u stvarnu politiku.

Bez kvalitetnih političkih alternativa i sa tim političkim rizikom, malo političara odbacilo je dvodržavno rješenje. Nadalje, centristički glasovi i pristalice dvostranačke podrške Izraelu itekako su motivirani da zadržedvodržavni konsenzus, s obzirom da bi njegov neuspjeh vjerovatno rezultirao hiperpolariziranom debatom o izraelskoj budućnosti. Zadržati stalnu američku podršku Izraelu bilo bi teško pod takvim uslovima.

Budućnost pregovora

Nijedan od ovih faktora – nedostatak dobrih pokazatelja da je politika „mrtva“, manjak održivih političkih alternativa i sama politika – nije nepovrediv niti nepromjenjiv. Ali zajedno oni čine da američka podrška dvodržavnom ishodu izgleda snažno i otporno. Ni donosioci političkih odluka niti političari nisu osmislili izvodivu alternativu.

Međutim, postoji nekoliko prijetnji ovoj politici. Trenutna nastojanja nekih republikanskih sponzora da pretvore podršku za Izrael u stranačko pitanje moglo bi pogurati neke Republikance još više udesno i dalje od glavnog konsenzusa. Pored toga, mnogi mladi progresivisti gaje simpatije prema palestinskom pitanju, što bi moglo otežati Demokratama da zadrže centralnu poziciju u ovom slučaju. Budući predsjednik, ili i ovaj sadašnji, mogao bi procijeniti situaciju potpuno beznadežnom te izvući SAD iz uloge medijatora, ostavljajući strankama da se bave vlastitim problemom. Ovi ishodi osudili bi Izraelce i Palestince na opasnu političku budućnost. Bez dvodržavnog radnog okvira, rukovođenje manjim konfliktima postalo bi sve teže jer nijedna strana ne bi imala volje za popuštanjem.

Donosioci političkih odluka i političari mogu izbjeći ovakav ishod. Birokrate i analitičari mogu osmisliti načine kako da se upravlja konfliktom i vremenom poprave uslovi za pregovore, bez skakanja u isuviše rizične krugove pregovora. Oni mogu, na primjer, postaviti realistična kratkoročna očekivanja i pokušati sa postepenim širenjem Palestinske narodne uprave ili povećanjem odgovornosti Palestinskih sigurnosnih snaga. Također, mogu se izboriti za politiku koja osigurava stabilnostdvodržavne politike, kao što je obustavljanje gradnje izraelskih naselja istočno od sigurnosne granice ili jačanje palestinske ekonomije. U polju politike, aktivisti i političari morat će utvrditi granice rasprave i izboriti se protiv snažnih struja polarizacije. Naravno, ova diskusija je sporna ukoliko nema znakova da su se same stranke obavezale na mir. Ali što se tiče skorije budućnosti, dvodržavno rješenje će ostati tu gdje jeste.


(TBT, FA, Prevela Esma Latić)