LAŽNI PROROK Sanders: Ideologija Miltona Friedmana je pogubno pogrešna

02.09.2017. u 01:17

KOLUMNA

Uz dužno poštovanje prema pokojnom Miltonu Friedmanu, njegov ekonomski program nije ništa drugo do spisak želja najpohlepnijih, najbogatijih interesa našeg društva.

Piše: Bernie Sanders, thebosniatimes.ba

Pokojni Milton Friedman je bio provokativan profesor na Univerzitetu Chicaga na kojem sam studirao. Uspijevao je zainteresirati studente za njihove studije. Bio je nadaren pisac, predavač i sugovornik. I dobio je Nobelovu nagradu za svoje doprinose ekonomiji.

Ali Friedman je bio nešto više od univerzitetskog profesora. Bio je pobornik i popularizator ekonomske ideologije radikalne desnice.

U današnjoj političkoj i društvenoj realnosti, činjenica da je Univerzitet Chicaga osnovao Institut Milton Friedman, vrijedan 200 miliona dolara (smješten u zgradi u kojoj se dosad nalazio ugledni Čikaški teološki seminar) neće biti opažena naprosto kao znak poštovanja za nekadašnjeg istaknutog profesora. Umjesto toga, osnivanjem takve ustanove Univerzitet nam stavlja na znanje da se svrstao uz reakcionarni politički program koji podržavaju najbogatiji, najpohlepniji i najmoćniji ljudi i institucije u ovoj zemlji. Friedmanova ideologija nanijela je ogromnu štetu američkoj srednjoj klasi i radničkim porodicama ne samo ovdje već i širom svijeta. Velika ustanova kakva je Univerzitet Chicaga ne bi trebalo da promovira tu ideologiju.

Oni koji brane Institut Milton Friedman uvjeravat će nas da će on podstaći slobodnu i otvorenu razmjenu ideja. Možda je to tačno. Ali ako je cilj Instituta prosto da se bavi neideološkim istraživanjima, ima mnogo drugih imena koje je mogao ponijeti umjesto imena najpolemičnijeg i ideologijom najzadojenijeg ekonomiste svog vremena.

Moje sumnje su se dalje produbile kad sam na websiteu Univerziteta Chicaga pročitao da će donatori koji za ovaj projekat daju više od milion dolara imati poseban odnos sa institutom kao članovi Društva Milton Friedman i da će se od njih očekivati da olakšaju veze te institucije s „vodećim poslovnim ljudima i političarima“.

Radim u Washingtonu i poznat mi je utjecaj velikog novca. Kada osiguravajuće kompanije i farmaceutske kompanije i naftne kompanije i banke i vojno-industrijski kompleks učestvuju u finansiranju političke kampanje, obično tačno znamo šta žele zauzvrat.

Tajming ovog projekta je pomalo ironičan. Friedman je zarađivao svoj hljeb raskrinkavajući vlasti gotovo na svakom koraku. Kao i njegov pomoćnik, bivši direktor Federalnih rezervi Alan Greenspan, on je vjerovao da slobodno tržište koje je u velikoj mjeri neregulirano predstavlja najviši zamislivi oblik ekonomske organizacije. Doduše, pjesma pristalica slobodnog tržišta na desnici pomalo se promijenila u posljednjih nekoliko mjeseci.

Moje kolege u Senatu i ja sada sakupljamo djeliće bankarskog sistema koji su doveli na ivicu kraha teorija deregulacije i nezasita pohlepa malog broja bogatih finansijera, igrača na tržištu čije je ponašanje nevjerovatno rizično – ako ne i nezakonito.

Vidjeli smo kako predsjednik Bush, ministar finansija Henry Paulson, ljudi iz američkog Ministarstva trgovine i Okruglog stola biznisa – listom ljudi kojima su Friedmanove ideje prirasle za srce i koji bi, bez sumnje, bili spremni da finansijski podrže Institut Miltona Friedmana – u žurbi da spase Wall Street napuštaju svoje dugotrajno retoričko protivljenje državnoj intervenciji.

Štaviše, oni su zahtijevali da priskočimo u pomoć finansijskim firmama koje su stale u red ispred Kongresa da bi dobile svoje socijalne čekove.

Godinama su nam svi ti ljudi, uključujući i predsjednika Sjedinjenih Država, govorili da država ne treba da se bavi obezbjeđivanjem zdravstvene nege za sve Amerikance kao građanskog prava. („Kakva užasna ideja!“) Oni su nam govorili da nije posao države da kvalitetno obrazovanje učini dostupnim za sve; da se država ne treba zamajavati smanjenjem emisije gasova staklene bašte; da država ne treba regulirati zagađenje koje prlja naš vazduh, vodu i zemlju; i da država ne treba obezbjeđivati snažnu sigurnosnu mrežu za našu djecu, naše stare i sve nemoćne.

A sada, kad ta cipela žulja njihovo stopalo, pokazuje se da su postali najubjeđenije pristalice državne intervencije – posebno ako njih treba da spašavaju pripadnici srednje klase i radnici.

Ali tu nije riječ samo o ekonomskoj politici, već o nečem dubljem, što se tiče ključnog pitanja ko smo mi kao društvo i kao narod. Da li mi kao ljudska bića treba da okrenemo glavu kako ne bismo vidjeli patnje koje doživljavaju mnoga naša braća i sestre? Da li smo zadovoljni što živimo u naciji u kojoj, dijelom zahvaljujući Friedmanovoj ideologiji, najbogatiji jedan procent posjeduje više nego što posjeduju najnižih devedeset procenata, a deset posto onih na vrhu posjeduju više nego najnižih pedeset posto?

Uz dužno poštovanje prema pokojnom Miltonu Friedmanu, njegov ekonomski program nije ništa drugo do spisak želja najpohlepnijih, najbogatijih interesa našeg društva. Koliko god da tu ideologiju podržavaju bogati i moćni – osim kad u Washingtonu stanu u red za socijalne čekove – gotovo jednodušno joj se suprotstavljaju porodice radnika i pripadnika srednje klase širom zemlje.

Šta bi bile neke stavke na Friedmanovom spisku želja? Prije svega, svi Friedmanovi istomišljenici bi podržali koncept kulture pohlepe. Oni žele da se ljudi koji prave milijarde dolara pojavljuju na naslovnim stranama magazina Times i Newsweek zato što ih smatraju našim nacionalnim herojima. Po njihovom mišljenju, učitelj koji zarađuje 40.000 dolara godišnje otvarajući umove mladih ljudi ka novim znanjima ne zavređuje naše divljenje, kao ni vaspitač, osoba koja za 18.000 dolara godišnje pruža siromašnoj djeci šansu da se intelektualno i emocionalno razvijaju. Ti poslovi se ne smatraju važnim.

Ali ako si milijarder na Wall Streetu i stvaraš egzotične finansijske instrumente koji na kraju ne vrijede ništa, smatraju te herojem. Činjenica da je kultura pohlepe prožela našu političku kulturu znači da direktori korporacija sada mogu da zarade 400 puta više nego što zarađuju njihovi radnici, i to bez straha od političke reakcije.

Sada imamo studiju slučaja o tome šta se dogodi kad ideologija Miltona Friedmana postane operativna ideologija vlasti. Pod Bushom, srednji porodični prihod je opao za više hiljada dolara. Milioni Amerikanaca uvrstili su se u sirotinju. Oko sedam miliona građana je izgubilo zdravstveno osiguranje. Oko tri miliona je izgubilo penzije. A jaz između vrlo bogatih i svih drugih je postao mnogo širi.

Našoj zemlji je neophodan preobražaj. Izdržali smo godine ideologije desnice i žudimo da krenemo u drugom pravcu. Vjerujem da ćemo vidjeti veliku promjenu društvenih i ekonomskih prioriteta i da posljednji opći izbori svedoče o odbojnosti prema ekonomskim argumetima desnice.

U Bushovoj eri – periodu u kom su američku ekonomiju vodili neki od najvećih obožavalaca Friedmana – najbogatijih 400 porodica u ovoj zemlji uvećale su svoje bogatstvo za 670 milijardi dolara.

A ipak u ovoj zemlji žive djeca koja nemaju zdravstveno osiguranje, djeca koja su neuhranjena i djeca koja spavaju na ulici. Iz ekonomske perspektive, iz moralne perspektive i iz filozofske perspektive, ideologija Miltona Friedmana je pogubno pogrešna.

Ovo su odlomci iz eseja iz 2009. godine, koji će biti preštampani u zbirci eseja autora koji su tokom više od četiri decenije pisali za „In These Times“ o presudnom pitanju našeg vremena: krizi nejednakosti. Pod naslovom „Doba nejednakosti: rat korporativne Amerike protiv radnih ljudi“ („The Age of Inequality: Corporate America’s War on Working People“) knjigu će objaviti „In These Times“.

(TBT, In These Times)