KAO SAMOHRANI OTAC MUSLIMAN Mirza: Znam da je liberalno roditeljstvo ključ za suzbijanje radikalizacije naše omladine

30.08.2017. u 15:03

KOLUMNA

Moramo se pobrinuti da se niko ne odgaja pod nepotrebno izolirajućom doktrinom kada su prednosti onih koji su sretno integrirani u društvo tako jasno vidljive

Piše: Nav Mirza, thebosniatimes.ba

Kao britanski musliman, imao sam djetinjstvo puno sumnje, napetosti i očaja da bih uspostavio ravnotežu između mog mjesta u zapadnom svijetu sa polustrogim životom kod kuće na Istoku. Sada, mnogo godina kasnije, kao član kampanje za samohrane roditelje i posmatrajući klupko terora koje se odmotava širom Evrope, znam da je za mlade ljude moje vjeroispovijesti ključno roditeljstvo ispunjeno suosjećanjem i tolerancijom.

U Evropi je iza nas brutalnih par mjeseci. Svirepo bombardiranje u Manchesteru, divljački napadi na mostu u Londonu, a sada i Barcelona. Kako se broj žrtava povećava, primjećujem da svoju religiju počinjem posmatrati sa sve većom tugom. Svjestan, kao neko ko je bio na takvom putovanju, da se sukob između mladih i starih, i uvijek promjenjiva bitka za islam, mora hitno riješiti.

Sedamdesetih godina, moji roditelji, koji su tek došli iz Pakistana, smjestili su se s porodicom u područje u Kentu gdje žive pretežno bijelci. Ovdje smo se ja, i nekoliko muslimana koje sam poznavao, borili se za balansiranje mladog zapadnog načina života sa očekivanjima naših muslimanskih roditelja, izazvajući prećutni porodični sukob dok su se ideologije sudarale. Moji roditelji su slijedili pristup roditeljstvu tipičan za islamske porodice - koristili su često potencijalno izmišljena islamska pravila za kontrolu svoje djece i odupiranje integriranom zapadnom načinu života. Roditelji su se trudili da održe Istok u nama - čak i po cijenu našeg mentalnog zdravlja, porodičnog života i sreće.

Kao rezultat toga, moji vršnjaci muslimani i ja smo formirali jake veze sa roditeljima naših prijatelja i djevojaka koji su pružali suosećanje, razumijevanje i prostor za razvijanje koji nam je toliko nedostajao kod kuće. U ovim zapadnim domovima bili smo prihvaćeni kao grešni adolescenti - kao i svi mladi – koji polahko postaju odrasli ljudi i imali smo prostor da dišemo. Ali kod kuće nismo imali s kim razgovarati da razumije nas ili naša osjećanja ili se suosjeća sa životima mladih srca i umova.

Ali, srećom, kroz kontakt sa porodicama naših zapadnih prijatelja, naučili smo propitivati svijet oko nas, težiti harmoniji i usvajati pozitivne aspekte obiju kultura. Međutim, dok smo se borili da riješimo vlastite unutrašnje borbe, oni koji su odgajani u zbijenim gradskim kvartovima tužno i opasno su bili uskraćeni za ovu divnu priliku da traže ravnotežu i pripadnost - i onda je došla radikalizacija.

I, zaista, ovaj roditeljski nedostatak prisutan je širom britanskih džamija, gdje mladi britanski muslimani ne nailaze na ljubav i razumijevanje, već se susreću sa grupom starijih ljudi koji se čvrsto drže starih načina i nastoje se oduprijeti, po svaku cijenu, svakom pokušaju da se u religiju udahne novi život i učini je odgovarajućom vremenu. Koliko mladih modernih muslimana vidimo da idu u neko muslimansko udruženje, džamiju ili instituciju - bez brade? Ili zaista, čak i ženu? Ništa od tog nisam vidio do sada.

Zabrinjava činjenica što ova kombinacija strogog roditeljstva i zastarjelih vjerskih institucija stvara napetost između mladih i starih koji opasno ide na ruku radikala.

Bez zdravog utočišta, okruženi roditeljima koji ne razumiju i nisu voljni saslušati, omladina je neizbježno ostavljena gladna pripadnosti i očajna zbog iste. Stoga ostatak krivice pada na oportunistu, "ekstremističkog" propovjednika/imama, koji šapuće izvitoperene interpretacije religije i igra ulogu roditelja te iskorištava nedostatak u porodičnom životu mladih ljudi. Vjera nije kriva - ali ovi faktori udaljavaju manjinske britanske muslimane sve više od pozitivnog života u zajednici koji mnogi drugi žive - i zato mi moramo djelovati.

Suočeni sa mračnom realnošću terora u Evropi - i blagostanjem toliko mladih ljudi koje je na kocki - moramo nastaviti zahtijevati sveobuhvatno, moderno lice britanskog islama koje predvode mladići - a što je još važnije, žene, da ublaže njegovu vanjštinu i uspostave model. Moramo širiti svoje vrijednosti na omladinu, osigurati da nova generacija budu ponosni roditelji koji vole, sposobni da slušaju i razumiju. I moramo završiti sa getoizacijom gradova i mjesta koji lišavaju mlade ljude kontakta potrebnog za racionalne, informirane izbore koji vode harmoniji, integraciji i balansiranju. Na kraju, moramo se pobrinuti da se niko ne odgaja pod pod nepotrebno izolirajućom doktrinom kada su prednosti onih koji su sretno integrirani u društvo tako jasno vidljive. Kao što smo vidjeli samo ovo ljeto, nemogućnost da se to učini može biti pogubna.

I dok gledam na svoju ulogu oca muslimana, znam da će moj sin, kao i svaki sin, raditi stvari koje neću odobravati. Ali sve što mogu uraditi je obezbijediti čvrstu osnovu punu ljubavi kako bi on mogao učiti, rasti i pronaći svoj unutrašnji mir i pripadnost.

Zato što odrasta u zemlji gdje bi uvijek trebalo biti u redu pogriješiti. Zemlji gdje sloboda, učenje, sloboda izbora i prilike od nas grade ljude kakvi postajemo.

/Nav Mirza je osnivač humanitarne organizacije Dads Unlimited/

(TBT, Independent, Prevela Jasmina Drljević)